Sjećaš li se trenutka kada je tvoje mezimče prvi put proplakalo? Umirala si u bolovima, ali i najradosnija bila prvi put držeći u ruci svoju malu mrvicu. Vidiš, svaka majka se tako osjeća kada prvi put ugleda plod svoje ljubavi.
Boljelo te je kada se prehladi pa dobije temperaturu, kada je imao grčeve nisi spavala. Kada je morao par dana u bolnicu zbog loše krvne slike noćima si bdila nad krevetićem te male mrvice.
Sad sjedi i zamisli kako bi se osjećala da su par sati nakon rođenja tvoje mrvice rekli da je bolesna, vjerovatno će fizički zaostajati u razvoju za vršnjacima, možda neće hodati i pričati… Zastrašujuća priča. Ne vjeruješ da to slušaš. Ne, to se tebi ne dešava. To je neka greška. Tvoja mrvica je vesela i dobro jede. Ljekari samo nagađaju, mora da je neka greška. Ne spavaš, plačeš, zoveš prijatelje, rodbinu u panici pričaš šta su ti rekli, kažeš im kako nećete skoro iz bolnice kući….
Odlazite na hrpu pretraga. Svaka ostavlja manje nade da je greška. Tvoja mrvica ima neki sindrom. Nije još dobro poznat savremenoj medicini, postoje neki lijekovi, ali ništa nije sigurno. Prognoze su neizvjesne. Mnogo košta, a muž i ti živite od plate. Zaboravili ste sad za finansijske probleme, snaći ćete se nekako, samo da nalazi budu dobri.
Izlazite na par dana kući, da odmorite od svega, ali nemaš mira. Čekaš rezultate koji će odrediti budućnost tvog mezimčeta. Vraćate se početkom sedmice u bolnicu i čujete onu strašnu rečenicu. “Žao mi je, prognoze su bile tačne. Vaše dijete ima… To sa sobom nosi za posljedice…” Vrištite u sebi, gledate malog anđela, ali u tome trenutku nešto puca u Vama i odlučujete da se borite za njega, za njegovo bolje sutra i lakše djetinjstvo. Zajedno ćete vi to pregurati sve.
Jesi li zamislila sve ovo?
Znaš, neko je prošao i strašnije priče od navedene. Mogla si da budeš ti jedna od ovih mama. Mogla si, a Bog te poštedio.
Da li bi tada manje voljela svoju mrvicu? Ne! Njegov osmijeh i zagrljaj bili bi ti izvor snage i motivacija za dalje. Nemaš ti pojma kako je jak i iskren zagrljaj djeteta koje je odraslo po bolničkim hodnicima.
Danas, ti koja si drhtala nad svakim udisajem svoje bebice oduzimaš pravo nekom klinčetu i nekoj majci iz gore navedene priče da učestvuje u društvenom životu, bude ravnopravan član društva.
Ko ti je dao pravo da oduzimaš djetinjstvo nekoj maloj curici koja samo ne može da hoda i zbog toga joj uskratiš igru sa vršnjacima, radost prvog naučenog slova i igraonicu?
Kakva si ti to majka koja svoju mrvicu uči da ne treba da se igra s djevojčicom koja ne može da hoda?
Imaš li moral? Čemu su te učili u kući? Možda si nastavnica, možda doktorica, političarka, kako god žena si, majka, ali nisi insan kad si odlučila da tvoja mrvica u vrtić ne može zajedno s djevojčicom koja ne hoda.
Znaš, život piše romane. Godine su pred nama. Zamisli kako bi ti bilo kada bi ti rekli za par godina da tvoja mrvica ne može da hoda jer sinoć dok se vraćao iz noćnog provoda skrivio je saobraćajnu nesreću. Samo zamisli osjećaj i ništa više, a nije nemoguć.
Piše: Anisa Mahmutović