U tih devetnaest godina kao da se skupila sva ljepota ovog svijeta, u taj osmijeh kao da su se utkale najljepše melodijske niti, kao da je zlobnost ovog svijeta nikad nije dotakla.
A nije bilo tako?
Bilo je dovoljno samo ono otrcano “šta ima” i da čujem još jednu od životnih sudbina zbog kojih ne znaš kako odreagovati. Ona novinarska strana u meni govorila je kako imam dobru priču, ali ne, Anisa, to nećeš uraditi jer ne želiš nekome učiniti magareću uslugu. Ti bar znaš kako izgleda život s druge strane duginih boja.
Znala sam da joj moram pomoći, ali kako, kad su institucije zakazale, kako kad živim u zemlji gdje je novac jači od pravosudnog sistema i gdje se nasilnik proglašava žrtvom?
Kćerka uglednih roditelja bila je zarobljena u blatnjavom životu, u kome je preovladavalo nasilje u svim svojim okrutnim oblicima. Željela sam da je slušam, pružim ruku pomoći, a opet sačuvam profesionalnost u nekoj granici i vratim vjeru u život.
Bjesnilo koje sam osjetila u tom trenutku da se obrušim na pravosudne institucije, “policijske inspektore” bilo je užasno, ali nemam pravo nečiji život dovesti u opasnost. Nemam pravo se poigrat sa sudbinom djeteta koje je već dovoljno propatilo i pati.
Željela sam ih pitati, a šta da je Vaša kćerka? Šta bi bilo da Vaše dijete spava sa upaljenim svjetlima i bježi od vlastite sjene, šta da je Vaša kćer najbolja u dvije generacije, ali nije imala priliku nastaviti obrazovanje?
Da li bi tada rekli da su to samo “porodični problemi”?
Tu djevojčicu najhumanijeg zanimanja mrzio je onaj koji joj je dao priliku da živi, upravo on joj je dao priliku da vidi najstrašnije strane porodičnog života, a Vi “profesionalci” u tome pomagali.
Zar to čovjek može učiniti?
Mogao je i učinio je, bez imalo grižnje savjesti, bez sažaljenja. Pustio je da gleda smrti u oči, da čeka dan u strahu za život sebe i najbližih, samo da bi nahranio svoj muški ego i životinjski nagon.
Nije razmišljao da njegova kćer spašava živote ljudi kojima ni ime ne zna, nije upoznao tu nježnu dušu kojoj treba samo malo mira i pažnje. Svu ljepotu je pretvorio u strah za opstanak, u borbu za još koji dan života.
Gledala je onu koja joj je život podarila da se prekida silom jer nije mogla zaštiti ni sebe, ni onu što najviše voli.
Sistem im je okrenuo leđa, zatvorile vrata pravosudne institucije u sprezi s korupcijom i nepotizmom. Zatvorile su oči pred jasnim dokazima.
Nisu htjeli da čuju oni koji su trebali da reaguju kako po profesionalnoj, tako i po ljudskoj osnovi.
Provincijalci nisu zamišljali šta znači živjeti s nasilnim tatom, suprugom i drugim titulama koje je na ulici nosio.
Znam da ste se zapitali šta je s NVO sektorom i zašto nisu reagovali? Jesu, na svoj način, ali bili su nemoćni pred onima koji zakon provode. Tu ipak, sjede rođaci, prijatelji i oni kojima je potrebna zaštita radi vlastitog spletkarenja.
Nisam Vam ovo ispričala da bih bilo kome od Vas rekla da ne vrijedi se boriti protiv nasilnika i vjetrenjača, naprotiv, zajedno smo jači. Onima kojima život više nije ugrožen želim reći da moraju glasnije govoriti u ime djevojke s početka priče, u ime mnogo nedužnih života.
Jer nasilje u porodici je tu, među našim prijateljima, poznanicima, komšijama, a četiri zida mogu mnogo toga da prešute.
A nama ruke postanu svezane, kad shvatimo da ni naša novinarska volja da nešto učinimo neće pomoći jer nije trenutak.