Da, nažalost kako sa naslov govori su riječi visoko pozicionirane osobe u BH društvu (političara, akademika, profesora) koja ima razne titule, gdje s njima je na raznim pozicijama. I kroz te svoje pozicije je eminentna i priznata osoba. U jednom razgovoru prošle godine sam se dotakla teme da razgovoramo o ljudima koji su na margini društva u financijskom, socijalnom ili kako god nazvali smislu.
Prije nego što na neki način sam se iznenadila od ove osobe je da uopće u početku razgovora nisam primjetila ma baš nikakvu emapatiju ili dio emapatije ka ovome sloju društva koji je doveden, nažalost zbog ovakvih i sličnih osoba koji odlučuju/ili su odlučivali o zakonima, pravima i slično. No međutim pošto je čovjek-vuk u čestim situacijama tada otkriva svoje pravo lice, i ono što misli to jest što mu je na umu.
Zašto sirotinja koči?
Kako se počelo pričati o zakonima, neuređenim političkim, ekonomskim, socijalnim itd. sferama, pitam ja, i Vi ste bili kada ste bili dijete sirotinja, jedva su vas majka i otac prehranjivali. Onda polako se život počne mijenjati, završite fakultet, zaposlite se… i hvatate se naravno svega i svačega da biste došli do cilja…
Pozicija profesora, političara, akademika, itd., tko zna čega još ne, sebi je omogućio poprilično dobro materijalno stanje, pa onda često u medijima se izjašnjava kako trebaju ostati mladi u Bosni i Hercegovini, jer možemo svi ako imamo volju, trud, znanje promijeniti situciju i društvo ka boljem.
Priča za djecu za laku noć
A taj isti što to govori ovim jadnim ljudima (često smo kao stada ovaca), slušamo ga i kažemo “ma pametno čovjek govori”, a taj isti tzv. “pametni“ intelektualac je svojoj djeci omogućio školovanje izvan Bosne i Hercegovine, pa nakon školovanja im je omogućeno da im je zagarantirano stambeno pitanje, a naravno ne trebam ni govoriti da već imaju radna mjesta. Pitam zašto ste Vi svojoj djeci rekli da idu u inozemstvo, zašto ih niste ovdje ostavili u BH društvu i državi da se bore, da traže radno mjesto/a, itd.? Naravno ne trebam niti govoriti koji je odgovor bio… Ali koliko god bio jedan, ovakav ili tisuću i jedan, istina je da prvo trebamo sagledati situaciju kakva je, prebrzo kao društvo, kao individue dolazimo do zaključaka, pa onda na tome tzv. „intelektualci“ naravno kroz svoj zacrtani cilj dolaze do krajnjeg rezultata.
Tko je to sirotinja u BH?
Kako netko može reći „J…bo sirotinju… ona te samo koči?” I to bez ikakvog srama, pravo oči u oči, da sirotinja te koči, šta će ti sirotinja… tko šljivi sirotinju!
A ta ista sirotinja je nažalost od ljudi koji su invalidi, dali od rata ili civilni invalidi, ljudi stariji koji su bespomoćni u postelji, možda neki nisu od bolesti izišli iz kuće više desetke godina, pa onda je tu sirotinja ona obitelj gdje je jedan član radio i uzdržavao nekoliko članova obitelji pa je ostao bez posla, pa uz to je digao kredit da bi malo onu jadnu kuću popravio, i onda kredit za vrat, i preko noći ostanu ljudi bez kuće nad glavom, bez hrane, oni penzioneri koji štede na električnoj struji da bi upalili štednjak, da bi koja marka ostala kroz čitav mjesec i tako razvlače od mjeseca do mjeseca, oni što su završili na Psihijatrijskim bolnicama jer nemaju posla, pa su se počeli opijati, počeli su se drogirati, kockati, jer kako 24 sata kući svaki dan bez ičega, oni koji jedan kruh jedu po tri četiri dana, u kućama koja im prokišljava, oni koji su na rubu živaca jer ih tako poslodavci izrabljavaju da ne znaju hoće li doživjeti jutro od muke, i možemo nabrajati u nedogled…
Najgore od svega što ne vidiš nadu, što ne vidiš izlaz, a onda upališ televizor i pojavi ti se jedan ovakav, koji je cijenjen, pa počne pričati mi trebamo promijeniti vlast, mi ćemo se boriti, dovesti ćemo vam bolje sutra kada dođemo na vlast itd. Ubija se polako ljudima dostojanstvo, moral, nada.
A ta ista sirotinja koju ovaj intelektualac naziva „kočnicom“ razvitka društva, vidimo svaki dan bezbroj suicida, bezbroj bolesti, muke, tuge, jada, i gdje je stigla ova sirotinja… do zida gdje ne vidi izlaz!
Naravno, ovo su riječi i viđenje jednog od tzv. „kvaziintelektualaca“ kojeg svakodnevno susrećemo u medijskom prostoru, što nikako ne predstavlja cjelokupnu sliku ljudi koji su akademski obrazovani, kulturni, imaju emapatiju, te ka svakom problemu ili situaciji nastupaju sa stručnog ili realnog aspekta.
Sirotinjo svakome si teška.