Kad sam krenula iz Amsterdama, malo sam se bojala na sva usta i na sve profile pričati koliko sam oduševljena i da mi je to najdraža destinacija eurotrip-a, je su me čekali još Paris, Madrid, Marbella, Barcelona, Azurna obala… Sada, skoro godinu dana nakon povratka s putovanja života, neću reći da je naljepši, jer je ljepota relativna, ali da je najorginalniji – to definitivno jeste.
Teška srca sam otišla iz Amsterdama. Htjela sam odmah požuriti ljepotama Parisa da mi bude lakše, ali bilo je svašta usput što je trebalo vidjeti ili što se nametnulo da se vidi, pa smo umjesto nekih 4 i po, do francuske prijestolnice putovaali skoro 15 sati. Ali vrijedilo je tog vremena vidjeti Rotterdam, Amniens i Compiegne, te spavati pod vedrim nebom s još 14 ljudi u belgijskom Brugge-u.
Kad smo zagazili na pariško tlo, samo što nismo vrisnuli od sreće – zato što smo u Parisu i zato što smo NAPOKON u Parisu.
Standardna gužva i snalaženje po gradu nas nije omelo da se vrtimo u krug i divimo se prizorima. U takvim momentima želim sa mi je glava kao 360-stepeni-kamera i da mogu upratiti sve oko sebe. Onaj ko je nekad davno rekao da je Paris uvijek dobra ideja, tačno je znao šta priča. Ovaj grad je čista ljubav.
Moja draga Ena, koja nas je ugostila u svom stanu koji se nalazi u jednom od najljepših dijelova Parisa – na Montemarte-u. Mjesto gdje su se desetljećima skupljali najveći umjetnici i oblikovali sve oku vidljivo i nevidljivo u ovom kvartu. Ali to je samo dio magije. Onu pravu doživite kad stanete ispred crkve Sacre Coeur i pogledate ispred sebe – a Paris vam stoji k’o na dlanu. Pa sjedneš na stepenice među more turista, cugaš kvalitetno bijelo vino iz plastične čaše i POSMATRAŠ! Ne pamtim kad sam osjećala toliku zahvalnost.
Moj i V.-ov prvi susret s Parisom nam je odmah objasnio zašto je Paris grad svjetlosti, ali smo željeli videti i dnevnu verziju “the pogleda”. Zato smo se ponovo vratili na vidikovac čim smo se naspavali i odmorili od dugog putovanja. Ostali smo u ogromnom problemu – odgovoriti na pitanje: “Da li je ovaj čudnovati grad ljepši okupan suncem ili svojim svjetlima?” Ne moramo ni odgovoriti. Ako se odlučimo za jednu varijantu, čini se kao da umanjujemo magiju one druge, a to nikako ne smijemo.
Oduševljenja su tek počela da se nižu kad sam sišla s Montemarte-a. Naredna lokacija na kojoj smo se našli je luksuzna Avenue des Champs-Élysées, gdje je V. dobio slom živaca nakon svim mojih poza za fotkanje kod Trijumfalne kapije.
Pričali ljudi šta god oni željeli, pravi doživljaj Parisa počeo je tek kad sam ugledala vrh Eiffelovog tornja u daljini. Od tog momenta se sjećam da sam samo jurila ulicama kako bih došla do Marsovih polja gdje je “posađena” čelična gromada još krajem pretprošlog vijeka kao radijski odašiljač. Iako je prvobitni plan bio da se nakon 20 godina sruši, Toranj je “preživio” do danas i predmet je oduševljenja ljudi širom svijeta. Ja sam definitivno jedna od njih!
Dođeš na Marsova polja i staneš. Gledaš. Ispustiš neki krik zadovoljstva. Uštineš se da provjeriš da ne sanjaš. I onda mu priđeš bliže. Pa se udaljiš da vidiš bolje. I zapitaš se jesu li ti Parižani normalni kad kažu da je Eiffelov toranj ruglo grada.
Prođe 5 sati dok lupiš dlan o dlan. A duša puna, pa ti ne pada teško ni što ne možeš naći metro i što se naposlijetku izgubiš u labirintima podzemne željeznice Francuske za koju kažu da je jedna od najkomplokovanijih na svijetu.
Ostatak pariške avanture nastavili smo u velelepnom Louvre-u. Odnosno ispred, budući da smo V. i ja toliki pehovi da smo tamo bili u jedinom danu kada Louvre NE RADI. Druženje s Monalizom ostavili smo za neki drugi put, ali sam zato maksimalno uživala u osjećaju da sam na istom mjestu kao lik iz meni omiljenih knjiga, s potpisom Dana Browna. Robert Langdon se vrzmao oko čarobne piramide, kada sam je ja samo zamišljala, a onda je stojala ispred mene. To su te neprocjenjivosti koje se ne daju opisati, a samo putovana mogu donijeti.
Sličan osjećaj je bio i stojati ispred crkve za koju sam čula u crtiću kao klinka i za koju nisam bila sigurna ni da li stvarno postoji, dok nisam malo odrasla. Ljubav Kvazimoda prema Esmeraldi sinonim je za gotičku katedralu Notre Dame, a ljepota te građevine objašnava zašto je Victor Hugo odabrao kao mjesto događanja u svom najpoznatijem romanu.
Ispunjenog srca i duše nakon Louvre-a, Notre Dame-a i lunjanja po četvrti gdje je katedrala smještena, bilo je vrijeme za odmor, a gdje bi bilo bolje nego na brodu koji će nas Senom provesti kroz Paris. I vrhunac krstarenja Senom, dana, večeri, ma cijele posjete Parisu – trenutak kada se pale svjetla na Eiffeolovom tornju, a mojih četvoro putujućih džindasa i ja tik ispred njega.
Nevjerovatan je cijeli ovaj grad. Svaka njegova cigla, raskrsnica, biljka… ali ono što nedostaje da bude savršen jesu ljubazni ljudi. Sa žaljenjem za ljubaznijim Parižanima, V. i ja smo sjeli u voz i krenuli put Španije, gdje nas je čekao pravi oporavak, po ovom pitanju. Uskoro ću vam ispričati sve o predivnim Špancima.
*Hvala Ti što si pročitao/la do kraja ovu ponjavu od teksta, ali valjda je jasno da se tri dana u Parisu ne mogu opisati sa manje riječi. 🙂
Preuzeto sa bloga Vodim te na jedno mjesto