Toliko zvijezda na nebu! Toliko zrna pijeska u moru! Toliko oblutaka na obali! Pa šta?! Sve je to pod nebeskom kapom i još toga mnogo. Ako mogu da biram samo jedno u ovom svom malom i relativno zaboravljenom gradu, Jajcu-onda ću izabrati nju-Rešidu. Na oko obična između svih, a ipak nije. Ona je moja sugrađanka. Vitka poput breze. Ženska verzija zvonara crkve Notre Dame. Ogromnu grbu nosi na leđima od silnog saginjanja. Desnu nogu nosi malo ukočeno. To se ne primjećuje-ako ide lakše, jedino kad žuri. A žuri često iako ne mora. Ta djevojka od 60 i koju je uvijek ista. Kao da su je balzamirali. Odavno je u penziji, ali ona žuri svako jutro da ne zakasni.
Pri tom brižljivo očešlja frizuricu-mini val baš u dlaku. Obuče jedan od svojih brojnih kostima, šarenih usklađenih, najlonke uvijek nove. Bez ijedne rupice. Cipele uglancane. Žuri i ovog jutra. Kuda? Naselje „Bare“ i jedna sobica. Tu živi ona ne žaleći se ni na šta. Nasmijana, blaga, očiju milih kao u djeteta.
Dobro jutro Rešida! -Dobro jutro i tebi. Ti opet uranila. -Šta ću kad volim Jajce. A djeca ko djeca, bacaju papir od sladoleda, od smokija i slomljene igračke. Pa ja to pokupim da grad bude ljepši. Da je samo to. Svaki opušak ona stavlja-tamo gdje mu je mjesto. Uz to se ne ljuti na one koji to ostave. A ostavljaju mnogi i to značajniji otpad iza sebe. Nemoguće bi ga bilo pokupiti da se pojavi još desetine ovakvih žena, a i muškaraca. Komunalci nebi uspjeli očistiti nešto što ostaje takvo kakvo jeste-nečista savjest većine stanovnika. Kolektivna svijest ili bolje rečeno nesvjest u konstantnom je porastu. Pa šta bi Rešida danas radila da nije toga. Iza nje trava brže raste, sva blista.
Saginje se ona i uspravlja stotinama puta. Osmijeh ne silazi sa izbrazdanog lica. Oči-ogledalo duše sjaje. Prođe pas lutalica, jedan dva pet. Svi se sklanjaju uplašeni od njih i negoduju. A Rešida kao njihova spasiteljica svakog od njih pomiluje i popriča s njima. A oni kao da nisu oni isti. Umiljavaju joj se i razmjenjuju nježnosti. Prolaznici u čudu gledaju. Rešida tepa: Neće oni nikom ništa. Ne bojte se.
Tačno. I svi ratovi počinju iz straha. A ako kažeš neće on meni ništa, pa to znači ne moram ni ja njega ubiti ili protjerati. Rešida, krhka žena, žena djevojčica sve do prvih zvijezda skuplja smeće i umiva svoj grad. Mazi svakog psa, tepa mu najnježnije riječi. Pokazuje da lijepa riječ zaista i gvozdena vrata otvara i ostaje neshvaćena kao i svaki čovjek koji nešto pokušava promijeniti. Bilo bi lakše da ne mari ni za šta, poput ostalih nepunih 10000 stanovnika ovog grada. Drugo zasjedanje AVNOJ-a, istorijski spomenici, predivni vodopad u jezgru grada jedini takav na cijelom planetu, a opet kao da ovog grada uopšte nema na karti. Jer nikom nije stalo da od njega napravi nešto.
Da ga pomakne sa mrtve tačke i vrati mu stari sjaj. Jedino gdje se ovdje zasjeda jesu brojni kafići koji apsurdno čine sav centar grada i kladionice koje niču kao pečurke poslije kiše. Nekako logičnim slijedom jedino što može ostati iza svih tih ljudi koji su konzumenti usluga našeg grada jeste smeće. A tu nastupa Rešida, kao čistačica u finim kompletima. Dama kojoj kao da je poziv da na taj način skrene pažnju na sve što se dešava oko nas.
Žena koja predstavlja tihi bunt. Ona to radi sa stilom i stoički nosi na svojim leđima ogromnu grbu u kojoj je koncentrisana sva nepravda ovog grada. Nerado u sumrak kreće u svoju sobicu u svoju samoću. Sutra opet sve ispočetka. Ne očekuje da je neko pohvali. Ne misli da mnogo daje. Za razliku od onih koji veličaju svoje sitne korake naprijed. Sve što radi radi srcem. Svako priznanje koje bi joj građani dali malo je i nedovoljno. Ali za početak bi bilo sasvim simbolično i značajno poštovanje. Sve što je drugačije ne mora predstavljati nešto što je loše niti biti odraz ludila. Žena koja odlučno i istrajno svakodnevno radi Sizifov posao mora nailaziti na nerazumijevanje i otpor naroda. Ali bitno je znati pogledati na pravi način.
Shvatiti poruku koja nije izrečena riječima već djelima sitnih ruku i pogrbljenih leđa. Svi smo mi potlačeni u ovom neravnopravnom društvu. Ma koliko mislili da smo postigli nešto i obukli sjajna odijela, otišli na frizure, nama svima ostaje isti zadatak. Čišćenje smeća onih koji ne mare. Za naš grad, naše društvo, ni za bilo kojeg pojedinca. Čišćenje savjesti koje je nemoguće ostaje ono što svako od nas ponese sa sobom na spavanje. A onda bez obzira na sve hiljadama ljudi ovog grada ostanu besane noći kao podsjetnik da nečisto uvijek ostaje takvo.
Autorica: Sara Velaga
