Kad stvari krenu po zlu
Budim se jutros, jedva ustajem iz toplog kreveta… Napadao februarski snijeg a njegova savršena bjelina uvijek podsjeća na mir i prolaznost. Lopatam prvih petnestak minuta jutra, zatim budim ćerkice. Uz moju jaku gripu koristim nadnaravnu snagu da obučem mlađu koja se baca i negoduje, a starija je opet bolesna i treba je moljakati da ustane… Opet kasnim na posao mada sam se probudila u šest, i blizu sam i plača i sloma živaca… Uzimam mobitel koji je vidim opet pokvaren, a nestalo je još jedno dugme sa laptopa… Ulica opet nije dobro očišćena, no nekako uspijevam dokobeljati do posla… Nalazim slobodan parking i to upravo na mjestu gdje su mi skoro probušili gumu… Odista se pitam zašto život nekada biva tako težak, i kako kad stvari krenu nizbrdo nikako da stane… Uz moju jaku gripu i zubobolju moralo je doći još dodatnih tegoba, dovoljno da počinjem gubiti perspektivu… Pitam se čemu sve, pošto sigurno smisao života nije stalna egzistencijalna borba sa nepovoljnim okolnostima… Sigurno nismo ovdje da bi se grčevito borili za opstanak, protiv boleština, oskudice i materijalnih gubitaka… “How fragile we are” pjeva Sting o tome koliko smo u stvari krhki i lomljivi, i kako nas jedan obični mikrob može slomiti …Nestalnost svega oko nas sada, plus dodatne misli šta još može krenuti po zlu sutra, ili šta je već propušteno u prošlosti – jednostavno je previše za jednog insana… Duhovni učitelji kažu kako treba ignorisati te stalne misli, pošto te “voz misli” može samo odvesti k vragu… Dobro se nositi sa “igrom života” znači živjeti isključivo u sadašnjosti jer je dovoljno trenutnih muka i izazova, i ko bi se još borio sa prošlim i budućim.
Izgubiš na mostu, dobiješ na ćupriji…
Postoje periodi kad se problemi jednostavno kaleme jedan na drugi… I baš kao što kažu, nikada ne dolaze pojedinačno, već u grupi… Mi i jesmo tu da rješavamo probleme, ali nekad naš kapacitet za nošenje sa okolnostima popusti…Mislilac Eckhart Tolle objašnjava da u fizičkom univerzumu uvijek nešto nedostaje…Naša životna situacija nikada nije perfektna… Ako su u redu zdravlje, sigurno nisu finansije…. Opet, ako su u redu finansije, onda su porodični i partnerski odnosi izazov… Ljudi koji se generalno slabije nose sa izazovima – da koristimo pozitivnu terminologiju, često postaju depresivni, inertni, skloni adikcijama i povlačenju u sebe… S druge strane kako ostati “pozitivan i kreativan”, kad život nenadano izvuče “neki pet kec” – kako bi dragi Balašević rekao; prigrliti stalnu nesavršenost stvari, svariti redovne “poraze” kao sastavni dio života… Ponekad je to gubitak posla, propušten let, razvod, sudar, smrt bližnjih, ili ma što drugo na izgled “negativno” što rijeka života nanese… Dok i sami ne napustimo ovu fizičku dimenziju, trpimo male i velike gubitke… Nepobitna činjenica je da se sve stalno mijenja i razgrađuje, a što je rođeno mora i umrijeti…
Svjesnost
Kako olakšati sebi dok smo još uvijek tu, kao privremeni i privilegovani gosti ovog dunjaluka. Možda kontradiktorno i nekome morbidno, no “vježbanje svjesnosti” o vlastitoj smrti i prolaznosti jako je korisna… Deepak Chopra navodi kako smo stvorili modernu kulturu ignorisanja smrti, veličanja mladosti i negiranja procesa starenja. Ako istinski spoznamo da smo ovdje samo dio vremena, ići ćemo prema iskustvima koje nas čine živima a cijenit ćemo sva iskustva, pa i ona najteža. Prihvatajući prolaznost svog života u ovom obliku, trudimo se da radimo ono što nam ima smisla. Svjesnost donosi perspektivu, te nas uspjeh i moć ne kvare, a poraz ne baca u očaj.
Love
Želeći da odagnam misli od nagomilanih briga, zapitah se šta je odista razlog da se tako grčevito držimo za život… Šta nas tjera da izdržimo, a da to nije samo nagon za egzistencijom ili strah od nestanka… Onda, nailazim iznova jdean na isti odgovor, a to je ljubav… Jedina stvar koja ima smisla je upravo ona, a sve ostalo je talašika/ništavilo… Jedino ona je vrijedna naših trvora i truda… Ljubav prema bližnjem, prema stvaranju/umjetnosti, višoj sili, ljubav prema ljubavi ili prema bilo čemu što nam se čini važnim… Jedino ljubav ne trebamo definisati, pošto je svaka definicija štura i izbjegava njeno puno značenje, čineći je trivijalnom… Ona je sve i sama po sebi je smisao, inače bi preostala samo puka borba…
Piše: Džihana Hajdarpašić – Misirlić za blog Cokoholic