Foto: Facebook, “Zenica- Stare slike i pričice”
Živimo u vremenu ekspanzije dvostrukih standarda u kojima s jedne strane promovišemo demokratiju, slobodu izbora i ljudska prava, dok ih uporedo s tim sputavamo i gušimo.
Uloga žene bila je značajnija u pojedinim epohama naše prošlosti kada je neravnopravnost žena bila sasvim legalna i javna stvar, ako znamo da se u ovdašnjim vremenima, kada su nam usta puna priča o ravnopravnosti spolova i gender pristupu, politici i teorijama, principi rodne ravnopravnosti ustavno i zakonski, legalno i javno krše.
U knjizi „Žene u srednjovjekovnoj Bosni“ autor Emir Filipović navodi da evropska i svjetska historija uopšte ne tretiraju temu historije muškaraca u srednjem vijeku, iako je srednjovjekovna historija kao takva, okarakterisana kao „historija muškaraca“.
S druge strane, historiografija je ulozi srednjovjekovnih žena oduvijek posvećivala posebnu, mada istina nedovoljnu pažnju, što je bio slučaj sve do 70-tih godina prošlog stoljeća.
Od tada su istraživanja na temu značaja žena srednjovjekovne Evrope intenzivirana, tako da danas raspolažemo mnoštvom monografija, zbirki izvora, antologija i istraživačkih radova koji potvrđuju njihovu važnost kroz historiju, navodi Filipović.
Historičar Dženan Dautović za interview.ba. ističe da ravnopravnost spolova kao termin novijeg doba i moderni koncept, nije bila prisutna u diskursu i razmišljanju srednjovjekovnog čovjeka i društva općenito, ali da su vladarice postojale i da su se dijelile u nekoliko kategorija.
– To su bile: kraljica-supruga, dakle žena uz vladara-kralja koja je obično bila u dubokoj sjeni vladara i vladareve ličnosti, mada je obavljala određene zadatke, potom kraljica-majka koja je bila i neka vrsta regentkinje u slučaju smrti supruga, tadašnjeg vladara i kada je ona mogla odlučivati u slučaju da je njeno dijete kao nasljednik bilo maloljetno. Žene su vladale u ime svoga djeteta i imale sve ingerencije koje su bile potrebne s obzirom na to da njihovo dijete, bilo muško ili žensko, po godinama zakonski još nije moglo naslijediti prijestolje i nasljedstvo, te je de facto bila najmoćnija ličnost same države, kraljevstva – navodi Dautović.
Takav primjer bila je bosanska princeza Elizabeta koja se udala u Mađarskoj, za ugarskog kralja Ludovika I Velikog i vladala u ime svoje tri maloljetne kćerke nakon njegove smrti, na taj način odredivši i sudbinu tadašnje ugarske kraljevine i pokušavši maksimalno učvrstiti svoj položaj.
– Imala je dosta protivnika i odupiranja od strane tadašnjih velikana, što je izazvalo velike bune i dovelo do samog toka dalje srednjovjekovne historije i na kraju do pada ugarske kraljevine. Treća i možemo reći, najrjeđa skupina vladarica bila je kraljica koja je samostalno vladala kao kralj, kakva je bila, među najranijim takvim primjerima koje znamo, vrhbosanska kraljica Jelena Gruba koja je naslijedila svoga supruga kralja Dabišu na kraljevskom tronu bosanske kraljevine, i da ne bi država pala u ruke ugarskog kralja, kraljica Jelena je ostavljena na tronu jer je tako izglasao bosanski stanak, i tih nekoliko godina koliko je vladala bila je istinski vladar, samostalni, sa svim ingerencijama, prema kojoj su se svi dvorjanici tako ophodili – kaže Dautović.
Ne postoji mnogo podataka o tome da su srednjovjekovne bosanske vladarice donosile odluke kada su u pitanju zakoni i kreiranje politike, ali primjeri brojnih dvorskih intriga na nivou današnjih sapunica, pokazuju da su kraljice dobro znale sebi osigurati mjesto i pobrinuti se za to se njihovo mišljenje uvaži.
– Prema saznanjima koja imamo, kraljica Elizabeta utjecala na kralja Ludovika, svoga supruga, da ne diže prašinu kada je njen rođak kralj Tvrtko I došao na prijestolje i preuzeo kraljevsku titulu Nemetića, te uzdigao Bosnu na nivo kraljevstva . Jedan od takvih, ali ne baš lijepih primjera je taj da nijedan dvor u srednjovjekovnoj Evropi toga vremena nije poznavao običaj da se i bez smrti supruge, kralj mogao razvesti i oženiti ponovo, a prethodne supruge raspustiti. Tako je uradio kralj Ostoja koji se tri puta ženio i kome su sve supruge bile žive, ali koji je oženio udovicu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, splitsku vojvotkinju Jelenu Nelipčić, otpustivši svoju suprugu Kujavu, a Jelenu koja je poslije njegove smrti vladala kraljevstvom, Ostojina bivša supruga Kujava je iz osvete bacila u tamnicu gdje je završila svoj život – navodi Dautović.
Historičar Enes Dedić za Interview.ba potvrđuje da je srednjovjekovna Bosna jedinstven primjer žena vladarica, s obzirom na to da srednji vijek toga doba ni u Evropi, niti u okruženju ne bilježi žene koje su vladale na mjestu kralja.
– U srednjem vijeku imali smo kraljicu Jelenu Grubu na prostoru srednjovjekovne Bosne, to je jedinstven primjer jer u 90- tim godinama 13. stoljeća kada je ona vladala, u istom tom periodu, iako je Jelena vladala samo par godina, nisu žene na prostoru Evrope i u okruženju kao kraljice uopšte zapamćene, u okruženju to nikako nije bio slučaj, za Evropu također nije bio slučaj da žena vlada. Nosila je epitet „Gruba“, pa se raspravljalo o tome da li je to bila njena karakterna odlika, ali znamo da je poslije smrti muža upravljala srednjovjekovnim kraljevstvom, vlastelom, produžila lozu kraljevske dinastije. Žena Sandalja Hranića, Jelena Hranić, bila je žena na dvoru Kosača, također ispred svog vremena, imala svoj depozitni račun gdje je ubirala kamatu, svoj novčanik, tu je i Jelena Nelipčić, po porijeklu hrvatska vladarica, koja je imala svoj depozitni račun u Dubrovniku, obje su bile veoma samostalne u donošenju poslovnih odluka – kaže Dedić.
Dvor je funkcionirao tako da su i supruga-kraljica i majka-kraljica vodile dvorski život sa nešto lakšim zadacima od onih koje su vodili muškarci-vladari, mogle su na neke odluke i utjecati, a poznata je i praksa ženidbe velikaša evropskih dvorova brojnih kraljevstava sa ženama bosanskih dvorova.
– Žena je, međutim, uvijek oslonac porodice, ona rađa djecu bez čega nema opstanka roda i vrste, tako da čak ni kada žena nije mogla biti politički ravnopravno tretirana, kada zakonski nije ni bila veći vlasnik svojih dobara izuzev svog miraza, ona je uvijek imala neprikosnovenu ulogu, njena reprodukcija produžavala je vijek kraljevske dinastije – ističe Dedić.
Mada je uloga muškaraca kroz historiju bila neprikosnovena, ako pogledamo svete knjige kroz primjere žena poslanika Muhammeda a.s., uloge Isusove majke Marije ili Marije Magdalene, do uloge žena kroz velika carstva poput Osmanskog npr. gdje se srodstvo određivalo po muškoj liniji, ali gdje su uloge supruga pojedinih vladara poput npr. supruge Sulejmana Veličanstvenog, Hurem (ko nije imao želju da istražuje historiju, jedan pogled na popularnu tv novelu „Sulejman Veličanstveni“ koja je oduševila brojne gledatelje, mogao bi navedeno potvrditi), možemo zaključiti da uloga žena ni tada nije bila zanemariva.
Žena Osmanske Bosne primjera radi, raspolagala je privatnim vlasništvom koje nije bila obavezna trošiti za potrebe obitelji, jer je tu obavezu u skladu sa šerijatskim zakonom snosio njen suprug.
Svoja sredstva mogla je, a što je često u praksi i činila, posredstvom vakufa (darovanje dobra od svoje imovine drugima na službu, korištenje) koristiti za potrebe šire društvene zajednice: za izgradnju društveno potrebnih institucija, za jačanje privrede, kao i za izgradnju duhovne atmosfere svoje sredine.
Dautović ističe da su sultanije imale specifičan položaj u Osmanskom carstvu i dijelile se u više rangova, te da je među tim nivoima bilo i zakonskih supruga i privodnica.
– To se zapravo zove vladavina harema, dakle, ko podari sultanu nasljednika, ima najveći utjecaj na sultana i na carstvo, na unutrašnju i vanjsku politiku zemlje. Imamo podatke da je određeni broj njih imao porijeklo iz Srbije, ali nemam podatak da ih je bilo iz Bosne. Vladarice Austrougarske bile su daleko od ovih prostora, ali se opći položaj žena definitivno popravlja – kaže Dautović.
Autorica Amina Žuna u svom radu o dvije zaboravljene bosanske vladarice ističe da u Jajcu postoji legenda o Esmi sultaniji, po kojoj nosi ime najveća gradska džamija.
Prema legendi, Esma, kćerka sultana Ahmeda III koji je vladao u periodu od 1703. do 1730. godine, i sestra sultana Mustafe II koji ga je naslijedio, strašno se razboljela i danima je ležala u postelji.
Sultan je bezuspješno angažovao ljekare i vračeve u cijelom carstvu koji bi je izliječili, sve dok joj jedan hodža nije rekao da treba da sagradi džamiju i most na mjestu gdje se dvije rijeke spajaju u jednu.
Izaslanici su tragali po carstvu i u Bosni otkrili grad Jajce u kojem se jedna rijeka ulijeva u drugu, čineći vodopad, te je Esma, nakon što su joj to saopštili, skinula jednu naušnicu iz uha koja je bila veoma vrijedna, i od nje su se sagradile džamija i mostovi.
Zbog toga džamija nosi ime Džamija Esme sultanije, a ova naracija se mijenjala kroz usmenu predaju. Danas nemoguće utvrditi koliko je od toga istina, jer je Esma sultanija uglavnom poznata kao kćerka, sestra, i(li) supruga i o njoj samoj se veoma malo zna, međutim, istina je da je bila historijska ličnost.
Udala se za otomanskog vezira Mehmedpašu Muhsinovića koji je u dva navrata bio bosanski namjesnik, a u jednom od ta dva perioda Esmi je mogao finansijski pomoći gradnju džamije.
Dragocjen podatak jeste da je džamija Esme sultanije u Jajcu jedina velika džamija u ovom dijelu svijeta koja je ime dobila po ženi, a arhitektonski svjedoči o svojoj „ženskoj“ ljepoti i munarom koja se nalazi na lijevoj, umjesto na desnoj strani, što je pravilo pri gradnji džamija.
Srušena je tokom ratnih razaranja 1993. godine i ponovo obnovljena u istom obliku u kojem je sagrađena.
Historičarka Hana Younis za interview. ba ističe da ukoliko se želi rekonstruirati slika života žene, u posljednjim desetljećima osmanske uprave, analizom izvora uvidjeli bismo da svi oni zajedno ukazuju na važnost i prisutnost njene uloge kako u privatnom, tako i u javnom životu.
– Dostupna građa nam potvrđuje da su žene bile aktivne i u poslovnom životu. Neophodno je napomenuti da su žene u sklopu svakodnevnih poslova obavljale i funkcije koje su imale ugledni karakter, poput mutevelija. Mutevelija je bila uvijek osoba od povjerenja koja je upravljala određenim vakufskim dobrom. Nafisa, kćer Abdusameda, bila je mutevelija evladijet vakufa dobrotvora hadži Alije iz Davud-Čelebijine mahale. Građa ukazuje da je i iz porodice Kumašin, također, bila jedna žena koja je obavljala ovu uglednu funkciju. Žene iz bogatih porodica su svoj novac ulagale uglavnom u trgovinu, a imovinu su najčešće iznajmljivale. Siromašnije žene su radile razne poslove, a u julu 1869. godine dozvoljeno je ženama da hljeb koji ispeku u kući, a koji im je višak, mogu slobodno prodavati – kaže Younis.
Pitanje učestvovanja žena u poslovnom životu i razvoju privrede u Bosni u 19. stoljeću, bespravno je zanemareno.
U bogatijim kućama postojao je odvojen muški i ženski dio kuće, što je bila tradicionalna podjela privatnog prostora koja se praktikovala u cijelom Osmanskom cartsvu, pa tako i u Sarajevu.
To je omogućavalo ženskim članovima porodice veću slobodu kretanja, međutim, to su sebi mogli priuštiti samo bogatiji slojevi stanovnika.
U svakodnevnom životu žena, vidne su bile i druge razlike, poput vrste odjeće, mogućnosti obrazovanja i drugih potreba, zavisno od materijanih mogućnosti.
– Koliki je bio udio žena u vlasništvu imovine, koja se koristila u poslovne svrhe, ilustrirat ćemo preko primjera Umihane Glođe. Umihana je samo na području Vrela Bosne bila vlasnik, između ostalog, oranica od kojih je imala samo u žitu oko 4 tone godišnjih prihoda. Interesantan je i podatak da je žena mogla biti svjedok u trgovačkim poslovima na sudu, ali samo ukoliko je i sama bila trgovac. Pošto je žena Osman Mazhar-paše Kamila hanuma bila Bosanka, ona je odabrala da se u Bosni nastani. A kako su joj rođena braća Rustem-beg, Dedaga i Hajdar-beg Čengić bili u Sarajevu, i ona je došla u Sarajevo, kupila jedan lijep konak u Jahja-pašinoj mahali i tu je do kraja života stanovala. Kako je iza umrlog Osman Mazhar-paše ostalo dosta imovine, a on nije imao potomaka, sav imetak i prihodi prešli su na njegovu ženu. Zbog toga ona nije imala nikakvih poteškoća i do smrti je vezirski živjela –navodi Younis.
Autorica Kerima Filan u Zborniku radova o vakufima u Bosni i Hercegovini ističe da u defteru (popisu podataka) iz 1604. godine pronalazimo podatke da su do te godine u Bosanskom sandžaku svoju imovinu u dobrotvorne svrhe zavještale i na taj način osnovale vakuf određene žene.
U pomenutom defteru iz iste godine nalazi se zapis: “Zadužbina Šahdidar, supruge umrlog Husrev-bega u gradu Sarajevu. Vrijednost zavještanih sredstava je 115.000 akči. Namijenjena su za izgradnju mesdžida i mekteba“.
Izuzev što je zadužbinu iz 16. stoljeća uspostavila Šahdidar, supruga Gazi Husrev-bega, najpoznatijeg bosanskog namjesnika, na popisu naselja u gradu Sarajevu u defteru je zabilježeno i jedno formirano oko “mesdžida koji je podigla supruga Gazi Husrev-bega”.
Kako su u koncepciji islamskog grada mesdžidi predstavljali središte oko koga se razvijalo naselje, naselja su dobivala imena prema mesdžidu koji je predstavljao začetak naselja, a mesdžid je postajao poznat po imenu dobrotvora koji ga je podizao.
– Interesantne žene u osmanskom periodu, svaka sa sebi svojstvenom i jedinstvenom pričom, različitom od drugih su Daša Jelić, jedna od rijetkih žena iz ovog perioda koja je zahvaljujući određenim okolnostima ostavila nekoliko ličnih pisama. Njena pisma ukazuju na način razmišljanja o životu i realnosti u kojim je živjela jedna žena. Fatima Ašide je bila iz bogate i ugledne porodice Imaretlija, koja se udala za kadiju Ahmeda Muniba Glođu, iako materijalno potpuno zbrinuta, ona je mlada ostala udovica s dvije kćerke, zatim tu je udovica Osman-paše, koja je prva u Sarajevu imala kola, na čemu su joj mnogi zavidjeli, primjer Hatidže Ferdane hanume, koja je svakodnevicu uglavnom provodila u molitvama i pomažući siromasima, Savke Despić, koja se udavala dva puta, oba puta za izuzetno bogate ljude što joj je omogućavalo česta putovanja i praćenje mode, kao i Afife Morić, koja je modne detalje iz Istanbula prenosila u Sarajevo, svakodnevice Olge Gorup, austrijske podanice, koja je doselila u Sarajevo sredinom 19. stoljeća, gdje je rodila dvoje vanbračne djece, a za jedno od njih bila optužena da ga je usmrtila, njena svakodnevica bila je ispunjena radom u krčmi, stalnim problemima zbog ponašanja i načina života kojeg je vodila itd…- ističe Younis.
Danas, kada je ravnopravnost spolova prihvaćena kao svakodnevna i sasvim „normalna“ pojava, i kada ustave i zakone krojimo prema principima zadovoljavanja gender kvote, žene više nego ikada „vladaju“ u sjeni svojih poznatih i slavnih muževa, tako da njihovo neravnopravano učešće u političkom životu postaje razlog za ozbiljnu zabrinutost mnogih aktivista/ica u borbi za ženska prava i rodnu jednakopravnost, ali naravno prije svega njih samih koje nose križ onih „u sjeni“.
Istraživanja daljih historijskih perioda i nadolazećih epoha pokazaće da uloga žena nikada u ljudskoj historiji nije bila nebitna, mada niti jedan ustav niti državni zakon nisu prepoznavali odrednicu ravnopravnosti spolova koja kao takva danas postoji i na papiru zakona Bosne i Hercegovine.
Kada te zakone teoretski analiziramo, sve je jasno i čak dobro napisano, sa „jedinim“ problemom da se kao takvo u praksi ne primjenjuje, što nije slučaj samo sa BiH iako ona daleko zaostaje za razvijenim zemljama.
(Milica Bonar, Interview.ba)