Govor Armina Marića, učenika generacije u Bosanskoj Krupi prilikom prijema nagrade.
Poštovani profesori, cijenjeni gosti, prijatelji s kojima sam proveo zadnje četiri godine, dragi roditelji.
Baš kao i skoro uvijek u ovakvim momentima u životu, svaka riječ koju bih uputio vama danas ne može stvarno predstavljati pravu sliku osjećanja koje proživljavam.
Želio bih da današnja ceremonija, kao onaj posljednji trenutak u kojem se i dalje možemo zapravo nazivati srednjoškolcima, bude obilježena ispunjenijim trenucima, a ne onim formalnostima koje brzo blijede iz sjećanja. Danas je dan kada se prividno rastajemo od jednog našeg života, onog četverogodišnjeg života kojeg smo nemirno iščekivali gledajući srednjoškolske teen drame, da bismo se uvjerili da je stvarno brzo prošlo kao što su nam i govorili.
Zato, nakon četiri brze godine mogu s ponosom reći da sam odabran kao učenik generacije. Iako većini ta vijest nije došla kao iznenađujuća, svejedno je put do ovog trenutka bio ispunjen najrazličitijim poteškoćama i preprekama. Hvala onima koji su uz mene i moje ciljeve stajali od samog početka, mojoj porodici i bliskim prijateljima, bez kojih bi ova staza bila daleko teža. Hvala i onima koji nisu od samog početka željeli da upoznaju osobu koja se nalazi iza svih titula nobelovca, a danas i učenika generacije – pomogli ste mi da shvatim da će pravu vrijednost prepoznati samo oni koji je i već nose sa sobom. Naučio sam važne lekcije, među kojima je i ona da ćemo na tim putevima susretati sve vrste ljudi i ideja, te da je jedino važno istinski znati šta tvoja djela čini posebnim od drugih, da bi i tuđu posebnost bolje razumijevao.
Danas je ogroman dan za mene, ali baš kao i svi ti veliki dani i ceremonije, kada je sve već rečeno često se zaboravljaju prave poruke koje trebamo cijeniti i nositi u sjećanju čitavog života. Svi bismo trebali naučiti voljeti sebe za svaki trenutak borbe u životu, razumjeti da je ono za što smo se borili i za što se idalje borimo u životu vrijedno svakog momenta te borbe.
Učenik sam generacije, ali težit ću biti učenik cijelog života, jer svaki trenutak koji proživljavamo nudi bezbroj lekcija o kojima nećemo nigdje moći čitati, jer ih moramo prvo proživjeti. Želim da svako nauči voljeti svoj doživljaj života, koji je svojstven samo njemu, kako bi bolje razumio da svaki čovjek, bez obzira na način života, zaslužuje svoje mjesto u svijetu.
Najviše od svega želim da od ovog trenutka krenemo dalje u budućnost s nadom da za sve što radimo ima konačni cilj, kao što je i sve što sam postizao u posljednje četiri godine imalo svoj konačni smisao. Neka nam je sretna budućnost i lakši put koji vodi do sreće.
Hvala.
„Ti znadeš i sam, da svjetove nosiš u samome sebi i da na dnu duše sja jato zvijezda … Izađi … idi… Srebrn plašt će pasti dalekom cestom, kud te srce vodi!“ (Gustav Krklec)
Dragi Armine, ponosu Bosanske Krupe i države, najbolji učeniče jedne cijele generacije, neponovljivi biseru!!! Puno sreće zdravlja, vjere, ljubavi i uspjeha!