Foto: Pixabay
U zemljama EU-a, oko devet milijuna žena silovano je od svoje 15. godine, piše Amnesty International. Unatoč tom zastrašujućem podatku, tek 8 zemalja Europske unije silovanje tretira ozbiljno, kako pravno tako i u praksi, i ima zakone koji seks bez pristanka priznaju kao silovanje.
Prema istraživanju FRA – Agencije Europske unije za temeljna prava – žene koje su žrtve nasilja većinom ne prijavljuju svoja iskustva. Posljedično, žene koje su žrtve nasilja ne dolaze u kontakt s pravosudnim sustavom i drugim službama pa se u praksi ne provode njihova prava, a službeni podaci kaznenog pravosuđa bilježe samo malobrojne prijavljene slučajeve. Političke i praktične mjere za rješavanje problema nasilja nad ženama zato se ne donose uvijek na osnovi podataka utemeljenih na stvarnim činjenicama. Premda su neke države članice EU‑a i istraživačke ustanove provele istraživanja o nasilju nad ženama, i dalje nedostaju sveobuhvatni i usporedivi podaci. (Navedeno istraživanje odgovor je na zahtjev za podacima o nasilju nad ženama iz Europskog parlamenta.)
Pa iako žrtva silovanja može biti svatko, bez obzira na rodni identitet, silovanje je oblik seksualnog nasilja koje disproporcionalno pogađa žene. Štetni mitovi i rodni stereotipi o tome što čini silovanje i pristanak široko su rasprostranjeni i u pravosudnim sustavima i u društvima u cjelini. Rezultati gore spomenutog istraživanja temelje se na intervjuima uživo provedenim s 42 tisuće žena u svim državama članicama, u prosjeku oko 1500 žena po državi, u dobi od 18. do 74. godine. Standardizirani istraživački intervjui uključivali su pitanja o fizičkom, seksualnom i psihičkom nasilju, viktimizaciji u djetinjstvu te seksualnom uznemiravanju i uhođenju, uključujući nove medije za zlostavljanje poput interneta. Ispitane žene bile su zamoljene da pruže informacije o svojem osobnom iskustvu s različitim oblicima nasilja, o tome koliko su često bile žrtve određenih vrsta nasilja te o tome kakve je posljedice takvo nasilje ostavilo na njihove živote. Istraživanjem su prikupljene informacije i o prijavljivanju odnosno neprijavljivanju nasilja policiji, kao i koliko se žene koriste uslugama drugih službi koje mogu pružiti pomoć žrtvama. Detaljniju analizu rezultata na razini pojedinačnih država članica EU‑a možete pronaći OVDJE.
Procijenjeno je da je 13 milijuna žena u EU-u bilo žrtvom fizičkog nasilja u razdoblju od 12 mjeseci prije provođenja istraživačkih intervjua. To je 7% žena u dobi od 18. do 74. godine u EU-u. Također je procijenjeno da je 3,7 milijuna žena u EU-u bilo žrtvom seksualnog nasilja u razdoblju od 12 mjeseci prije provođenja istraživačkih intervjua. To je 2% žena u dobi od 18. do 74. godine u EU-u. Istraživanje navodi da s obzirom na razmjere nasilja nad ženama koje je zabilježeno u okviru istraživanja, u programskim planovima EU‑a treba osigurati da se nasilje nad ženama prepoznaje i tretira kao povreda temeljnih prava unutar okvira odgovora EU‑a na kaznenu i kriminalnu viktimizaciju.
Još neki od zabrinjavajućih rezultata istraživanja:
– 18% žena u državama EU‑a bilo je žrtvom uhođenja od 15. godine života, a 5% žena bilo je žrtvom uhođenja u razdoblju od 12 mjeseci prije istraživanja;
– 12% žena navelo je da je doživjelo neki oblik seksualnog nasilja ili incident od odrasle osobe prije 15. godine života, što je 21 milijun žena u EU‑u;
– 30% žena koje su bile žrtvom seksualnog nasilja od bivšeg ili sadašnjeg partnera također doživjelo seksualno nasilje u djetinjstvu, dok 10% žena koje nisu doživjele seksualno nasilje u sadašnjoj ili prethodnoj vezi navodi da je doživjelo seksualno nasilje u djetinjstvu;
– polovica žena u EU‑u (53%) izbjegava određene situacije ili mjesta, barem ponekad, zbog straha od mogućeg fizičkog ili seksualnog napastovanja.
Kad je silovanje u pitanju, jedna od 20 žena (5%) bila je žrtva silovanja od 15. godine života (istraživačko pitanje glasilo je „Koliko često vas je, od vaše 15. godine života do sada, netko prisilio na seksualni odnos pritom vas silom držeći ili povrijedivši na bilo koji način?”). U brojnim pravosuđima EU‑a silovanje je pravno definirano tako da zahtijeva da je počinitelj koristio fizičku silu, odnosno da se žrtva fizički odupirala, iako istraživanja pokazuju da odupiranje nije “normalna” reakcija u slučaju silovanja (naprotiv, čak 70% žena paralizirano je u tim trenucima).
Temeljem toga, stopa silovanja u EU‑u vjerojatno je i veća od 5%. I baš ovdje leži problem: u zemljama Europske unije, najmanje devet milijuna žena silovano je od svoje 15. godine. Unatoč tom zastrašujućem podatku, tek 8 zemalja Europske unije silovanje tretira ozbiljno, kako pravno tako i u praksi, i ima zakone koji seks bez pristanka nazivaju pravim imenom: silovanje. Te države su Velika Britanija, Irska, Luksemburg, Njemačka, Cipar, Belgija, Island i Švedska. Sve ostale članice Europske unije priznaju silovanje samo u slučajevima kad je uključeno fizičko nasilje, prijetnje i prisila (uključujući i Hrvatsku). Takvi zastarjeli zakoni samo iznova potvrđuju stav društva i kulturu u kojoj je uvijek kriva žena – žrtva. Žene se boje prijaviti seksualno nasilje jer su toliko puta vidjele kako hrabre žrtve tražeći pravdu budu izigrane od pravosudnog sustava, ismijane od društva, ostavljene na cjedilu od svih. Pa iako širom Europe stavovi prema pristanku variraju, prema ispitivanju Europske komisije iz 2016. godine više od četvrtine građana Europske unije smatra da je seksualni odnos bez pristanka u redu ako je žrtva pijana ili drogirana, ako je preizazovno odjevena i slično. U nekim zemljama srednje i istočne Europe taj je broj daleko veći, čak polovica ispitanika iz Rumunjske vjeruje da je silovanje nekad opravdano. U Hrvatskoj je taj broj veći od 20%.
Nakon prosvjeda zbog slučaja La Manada u kojem su petorica silovatelja oslobođena zbog pitanja pristanka, Španjolska je najavila novi da znači da zakon. Slično se nedavno dogodilo i u Švedskoj, kad je 2013. godine oslobađajuća presuda za trojicu silovatelja koji su petnaestogodišnju djevojku silovali staklenom bocom dok nije prokrvarila, bili povod za prosvjede, i konačno za donošenje zakona koji Švedska od ljeta ove godine ima.
No zakon je samo prvi korak. Iako Irska ima zakon u kojem stoji da je seks bez pristanka silovanje, oslobađajuća presuda u slučaju silovanja (odvjetnik obrane na sudu izjavio da je žrtva nosila čipkaste tange pa je stoga očito pristala na seks) Irce je nedavno ponukala da u velikom broju promarširaju irskim ulicama u znak protesta (Ircima to nije prvi takav protest). Pokazuje to da imati zakon o silovanju koji je u skladu s temeljnim ljudskim pravima nije dovoljno, ali je svakako važan korak prema promjeni stavova u društvu i šalje jasnu poruku da je seks bez pristanka silovanje koje ne može proći nekažnjeno.
Zakonska definicija silovanja koja se temelji na izostanku pristanka nije nova ni revolucionarna – naprotiv, ona je međunarodno priznati standard ljudskih prava. Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilju u obitelji (Istanbulska konvencija) jasno kaže da nedostatak pristanka mora biti u središtu bilo kakve zakonske definicije silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja. Krivični zakon treba identificirati silovanje i drugo seksualno nasilje kao zločine protiv fizičkog i psihičkog integriteta i seksualne autonomije žrtve, a ne kao zločine protiv moralnosti, javnog ćudoređa ili časti. Sve žrtve trebaju biti jednako zaštićene od nasilja, bez diskriminacije na temelju dobi, rase, etničke pripadnosti, vjere, bračnog statusa, društvenog statusa, kaste ili podrijetla, zaposlenosti (uključujući i seksualni rad), seksualne orijentacije, spola, rodnog identiteta ili izgleda.
Pa iako je Istanbulsku konvenciju ratificiralo više od 20 europskih država, većina njih još uvijek nije izmijenila svoje zakonske definicije silovanja. Hrvatska među njima.
I.Š. za maz.hr
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.