Najpoznatiji Mostarac svoje generacije, Nikola Vučić ima bogat novinarski dosje: kao 13-godišnjak osnovao je sa četvoricom vršnjaka internetsku televiziju Bijeli Brijeg u Mostaru. Program je emitiran svakodnevno na internetu, a on je dvije godine snimao i uređivao autorsku emisiju Extra, posvećenu dešavanjima u Gradu na Neretvi. Bio je novinar tamošnjeg radija Studio 88, portala tacno.net, s nepunih 20 postaje najmlađi voditelj Dnevnika na Federalnoj televiziji BiH, u Sarajevu, dok je danas reporter i prezenter vijesti na N1 Televiziji. U stopu ga prate različita priznanja. Tako je sa 18 proglašen za najboljeg recitatora pjesničkih stihova Ilije Ladina na Danima hrvatskog jezika. Uslijedila je nagrada za literarni rad Jesmo li sigurni, koju mu je dodijelio Centar za kritičko mišljenje u Mostaru i portal Tačno.net. Lani je dobio novinarsku nagradu UN Women u BiH, Udruženja BH novinari i Asocijacije XY u kategoriji TV novinarstva za izvještavanje o temi rodno zasnovanog nasilja. Početak ove godine obilježila je nagrada Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Predstavničkog doma PS BiH, koja priznanje dodjeljuje zajedno sa Agencijom za ravnopravnost spolova Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, uz podršku Misije OSCE-a u BiH.
Razgovarala: Živana Jovančić, Magazin Gracija
Foto: Kemal Softić/Spektroom
Koliko vam znači najnovija nagrada Parlamenta BiH?
Za nagradu me predložili Mreža za izgradnju mira koja broji desetine NVO i Sarajevski otvoreni centar. Ta nagrada mi je veoma važna jer želim i dalje tragati za načinom da se afirmiraju glasovi žena, osoba koje su spremne suočiti se s problemom diskriminacije u BiH na rodnoj osnovi. Iza ove nagrade stoji niz tekstova i priloga koje sam napisao za zbornike, časopise, portale, a u kojima sam se bavio raznim temama iz oblasti ljudskih prava, feminizma, uloge muškaraca u promociji prava žena itd.
Percipirate društvene probleme zrelije nego neke starije kolege. Kako emotivno proživljavate sve što nam se dešava, šta vas najviše boli?
Osobno smatram da je najveći problem bh. društva nacionalizam. Mislim da mladi treba da se odvažno suprostave svakoj nacionalističkoj praksi, počevši od obrazovnog sistema kroz koji svi prolazimo, pa nadalje. Uznemiruje me činjenica da u 2018. godini imamo dvije škole pod jednim krovom. Kroz jednu takvu sam i ja prošao u Mostaru. Škola u kojoj se mladi ljudi razdvajaju po etničkoj osnovi, nadam se da neće živjeti u budućnosti, nadam se da ću doprinijeti da se ovo stanje promijeni.
Zašto u novinarstvu birate osjetljive, intrigantne teme, one koje će izazvati polemiku?
Vuče me činjenica da se rijetki odvaže otvoriti osjetljive teme. Vuče me letargija većine, vuče me da progovorim iz kritičke vizure o nacionalizmu, patrijarhatu, isprepletenosti religije i politike. Tjera me naša stvarnost koja sve dublje tone na dno, sve dublje smo u srednjem vijeku.
Kakve je komentare izazvao među muškarcima vaš tekst Feminizam je i muško pitanje?
Feminizam je doista i muško pitanje, najprije stoga jer su muškarci upravo ti koji treba da se suoče sa prošlošću i sadašnjošću vlastite dominacije nad ženama, a ta dominacija je nepravedna i diskriminatorna. Muškarci s kojima sam u kontaktu su, srećom, progresivni ljudi, nisu dio one stereotipne slike muškaraca koji zaziru od feminizma, jer ga doživljavaju kao atak na muškarce, kao neku aktivističku borbu grupe žena koje žele da pokore muški rod. Muškarci s kojima se družim su progresivni, spremni su na samokritiku, spremni su raditi na sebi, spremni su preispitati vlastite pozicije u ovom društvu.
Kad je bilo teško biti u koži novinara Nikole Vučića?
Znao sam napisati tekstove u kojima kritiziram nacionalizam vlastitog naroda. Sjećam se jednog teksta koji sam naslovio Studenti u nacionalističkom loncu, u kojem sam prozvao jedno udruženje studenata politologije Sveučilišta u Mostaru. Nakon toga bilo je raznih kritika, veoma neugodnih komentara na društvenim mrežama, bilo je i privatnih SMS poruka koje su, također, bile neugodne. Kada kritizirate nacionalizam, posebno vlastitog naroda, a ja sam vrlo mlad pristao ići tim putem, onda ste spremni na to da će vam zastupnici ideja nacionalizma uvijek biti za vratom i puhati u vrat.
Osim žestoke kritike, jeste li tada doživjeli nešto neugodno?
Nisu bili tako radikalni prema meni, ali znali su me osporavati. Sjećam se jedne SMS poruke gdje mi pronalaze neku riječ koja se ne koristi dominantno u hrvatskom narodu, a ja sam je koristio u nekom tekstu ili televizijskom nastupu. I, na temelju te izabrane riječi, oni te diskvalificiraju kao manje vrijednog Hrvata. Nisam nikad patio niti sam se ikad uplašio zbog toga; smatram svojom prednošću da imam grupu ljudi oko sebe koji su mi uvijek podrška. Čak i onda kada griješim, oni budu ti koji mi prvi ukažu na to i kažu: Stani malo, vrijedi pogledati nešto i u drugom pravcu.
Nikola Vučić, Foto: Kemal Softić
Ko čini taj uski krug ljudi koji je uvijek na vašoj strani?
Rano sam počeo pronalaziti inspiraciju u ljudima koji se nisu libili kritizirati. Sjećam se svojih intenzivnih razgovora sa Predragom Matvejevićem sa kojim sam razmijenio masu e-mailova, čije sam knjige čitao kao srednjoškolac. Predrag Matvejević bio mi je inspiracija zato što je iz mog rodnog kraja i zato što je čovjek koji se uvijek u pravo vrijeme našao na pravom mjestu da zaštiti ugrožene, slabije. I dan-danas me njegov duh prati u svim nastojanjima da mijenjam društvo nabolje.
Poslije Predraga Matvejevića, kome se sada možete obratiti?
Danas tražim savjete kod Štefice Galić, glavne urednice portala Tačno.net ili kod lingvistice Snježane Kordić. To su persone koje bitno utječu na mene i čiji me angažman – intelektualni, društveni i politički, insprira u svakom smislu.
Ko su vam uzori u novinarstvu?
Puno čitam kolumniste i jako volim čitati Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Heni Erceg, volio sam čitati i pokojnog Predraga Lucića. To su sve ljudi čije kritičko pero mene oduševljava i svaki put me iznova ostavljaju bez teksta koliko su jedinstveni u stilu, prema nekom problemu, koliko su spremni reskirati da bi rekli Car je gol, da bi progovorili o onome što većina vidi, ali prešućuje. Svaki pročitani tekst jednog od feralovaca za mene je nova lekcija iz građanske hrabrosti, iz kritičkog novinarstva, iz intelektualnog angažmana, a svaka kolumna novi poticaj da radim na sebi.
Neovisno od kolektiva čiji ste član, šta u pravilu gledate na televiziji?
Rijetko gledam televiziju u sarajevskom stanu. Volim gledati političke emisije, volim emisije iz kulture i one s temama iz filozofije, sve ono što me obogaćuje. Nisam pobornik rijalitija, jer kad već živimo rijaliti u društvu, što će mi to i na televiziji.
Budući da studirate komparativnu književnost, šta čitate, koje pisce volite?
Sada sam se fokusirao na diplomski rad, ali nedavno sam čitao neke bh. autore, poput Damira Ovčine i njegovog izuzetnog romana Kad sam bio hodža, ili romana Smrtova djeca Amile Kahrović Posavljak.
Zanimljivo je da ste kao 13-godišnjak osnovali, zajedno sa drugovima, internetsku televiziju u Mostaru. Kako se to desilo?
Bilo je to 2008., kad sam bio u osnovnoj školi. Sa nekima sam i danas ukontaktu, neki su u inostranstvu radi školovanja ili posla koji nisu našli ovdje, ali za sve njih veže me djetinjstvo provedeno u bujnoj mašti. Impresionirala me tada medijska tehnika, moja sestra je u to vrijeme bila aktivna novinarka u Mostaru, a kao veoma mlad, rado sam gledao čak i političke emisije sa svojim roditeljima. U mojoj kući se to uvijek gledalo: poslije crtanih ostanem još sat duže da pogledam Pošteno Duške Jurišić. (smijeh) Uvijek su mi bile zanimljive polemike među ljudima sukobljenih ideoloških pozicija, a posebno sam volio slušati njihovu argumentaciju.
Na koga ste povukli novinarski nerv i želju za društvenim angažmanom?
Iako se moji roditelji neće baš uvijek složiti sa mnom, oni se barem trude da me ne sprečavaju u tome da mislim svojom glavom. Moja obitelj su moji roditelji, dva brata i sestra, a ja sam najmlađi među njima. Moji roditelji nisu imali društveni angažman, ni braća, a moja sestra Dragana Vučić Đekić je ta koja koja je uticala na mene. Ona je doktorirala književnost i teatrologiju u Zagrebu, uz nju sam stekao odnos prema umjetnosti, bila je deset godina u novinarstvu, uređivala je emisije iz kulture na jednoj mostaraskoj televiziji. Vjerovatno je taj njezin rad ostavio trag u meni i zanimanje za novinarstvo.
Sa kakvim vas specijalitetima dočekuju kod kuće, u Mostaru?
Moja mama mi uvijek kaže da se najavim dan ranije i da joj kažem šta bih htio da me dočeka, a onda moj tata sve to napravi. Moj otac kuva izvrsno. Eto, mi u kući rušimo te tradicionalne podjele rodnih uloga. Otišao sam iz Mostara u Sarajevo, kako volim reći, dovoljno blizu da bih mu se stalno vraćao, a i dovoljno daleko da ne bih mogao dovoljno vremena provesti sa dragim ljudima koje imam i u Mostaru.
Kako teku mladalački dani u Sarajevu?
Slobodno vrijeme koristim družeći se sa društvom sa fakulteta, sa kolegama iz medija sa kojima rado raspravljam o raznim temama, ali u fokusu svih naših rasprava je politika, koja je dio naših života. Puno čitam, pišem tekstove, eseje, slušam muziku, gledam filmove.
Možemo li primijetiti da je naš mladi kolega Vučić prekonoć postao novinarski vuk?
Nije u pitanju lažna skromnost, ali mislim da ne treba pretjerovati s hvalospjevima, pogotovo ne mladih ljudi poput mene. Tek treba da napredujem, tek treba da uđem u prave novinarske vode ili neke druge. Ne želim si umisliti da sam postao veličina, jer najiskrenije smatram da to nisam, što ne znači da u budućnosti neću biti.