Dok selektivni uzgoj koristi prirodne načine da promijeni genetsku strukturu biljke (primjer: korištnje polena jednog soja za oplodnju drugog), genetski inžinjering mijenja genetsku strukturu neprirodnim putem (primjer: gen ribe koja živi u hladnoj vodi se doda u određenu biljku kako bi se povećala njezina otpornost na zimu – nešto što se u prirodi ne dešava).
Većina biljaka koje danas svakodnevno koristimo u prehrani su nekada bile skoro pa nejestive (ili daleko manje ukusne). Zahvaljujući našim precima i njihovom selektivnom uzgajanju koje je trajalo hiljadama godina, obične sjemenke trave smo pretvorili u žito, riješili smo se tvrdih sjemenki iz banana, a mrkvi smo u potpunosti promijenili boju.
Naši preci su promijenili veličinu, izgled, boju i okus većini današnjih namirnica, a ovo su samo neke od njih… (Cijelu listu možete pronaći na wikipediji: ovdje i ovdje)
5. Mrkva
Mrkva poslije 17. stoljeća
Mrkva prije 17. stoljeća
Iako danas većina ljudi smatra da je prirodna boja mrkve narančasta, istina je da one nisu bile takve sve do 17. stoljeća. Do tad su sve bile ljubičaste, te s povremenim mutacijama bijele ili žute. Nizozemski uzgajivači su počeli sa procesom selektivnog uzgoja ljubičaste mrkve u kasnom 16. stoljeću, i postepeno im mijenjali boju ukrštajući ih sa žutim i bijelim ‘mutantima’, kao i sa nekim divljim sortama, sve dok se nisu u potpunosti riješili ljubičastog pigmenta poznatog kao antocijanin.
Divlji preci mrkve su vjerovatno došli iz Irana i Afganistana, država u kojima se još uvijek može pronaći Daucus carota, ili divlja mrkva. Selektivni uzgoj koji je trajao stoljećima značajno je smanjio gorčinu, povećao slatkoću i smekšao sami korijen mrkve – iako su se prvobitno uzgajale radi svog aromatičnog lišća i sjemenki.
4. Pšenica
Pšenica nakon selektivnog uzgoja
Triticum araraticum, pšenica u prirodi
Pšenica je jedna od prvih pripitomljenih žitarica, a sa svojom sposobnošću da se sama oprašuje je uveliko olakšala proces ranim uzgajivačima koji su relativno brzo došli do većeg izbora različitih udomaćenih sorti. Najnovija istraživanja ukazuju na to da je pripitomljavanje pšenice počelo u maloj regiji u jugoistočnoj Turskoj još prije 9000 godina prije nove ere.
Glavna razlika između divljih oblika pšenice i udomaćenih sorti je u tome da pripitomljene imaju veće sjemenke koje se mnogo teže ‘raspše’ na vjetru. U posljednjih nekoliko godina, naučnici su počeli stvarati i nove hibride pšenice ukrštavajući ih sa nekim divljim sortama koje rastu na Bliskom istoku – a sve to kako bi stvorili novu vrstu koja je otporna na suše, vrućine i štetočine.
3. Kukuruz
Zea (kukuruz) nakon selektivnog uzgoja
Zea prije selektivnog uzgoja
Naučnici se slažu da je kukuruz pripitomljena vrsta biljke koja se zove Zea (Zea mays), a koja se počela uzgajati u srednjoj Americi još prije 9.000 godina.
Sjemenke divljeg kukuruza (Zea) se nalaze uvučene u tvde ljuskice, a rapoređene su u svega 5 – 7 redova koji se raspše čim sazriju. Zea nakon dugoročnog selektivnog uzgoja ima izložene sjemenke, kao i daleko veći klip koji je u potpunosti prekriven stotinama jestivih sjemenki (kukuruz).
2. Lubenica
Lubenica nakon selektivnog uzgoja
Lubenica u prirodi (C . ecirrhosus)
Vjeruje se da sve lubenice potječu iz južne Afrike, gdje se jedino i mogu pronaći kako rastu u divljini. Iako se Citrullus colocynthis često smatra divljim predakom današnjih lubenica, DNA dokazi ipak govore kako je pravi predak C . ecirrhosus iz Namibije (slika iznad).
Mnogi dokazi ukazuju na to da su se lubenice uzgajale u dolini rijeke Nil još u vrijeme vladavine Tutankamona, a do 10. stoljeća su se već uzgajale i u Kini. U Evropu su stigle u 13. stoljeću, zahvaljujući Maurskim ambicijama da zauzmu neke dijelove kontinenta.
1. Banana
Banana nakon selektivnog uzgoja
Banana prije selektivnog uzgoja
Ljudi su počeli sa selektivnim uzgajanjem banana oko 8000 godine prije nove ere. Divlja banana, ona koja raste u prirodi, se poprilično razlikuje od njezinog domaćeg rođaka kojeg možete kupiti u trgovinama. Divlje banane sadrže velike, tvrde sjemenke i vrlo malo mesa i bez genetske modifikacije do koje se došlo dugotrajnim selektivnim uzgojem, one bi danas bile gotovo nejestive.
Danas su skoro sve komercijalne banane klonovi jedne jedine biljke iz Jugoistočne Azije. Genetski, one su sve identične, zbog čega uvijek isto izgledaju i imaju isti okus (što je poprilično neobično za jednu biljku, ako se uporedi sa npr jabukom, šljivom ili kruškom).