​Fréderic Gros: „Filozofija hodanja“


Nedavno je kod nas, u izdanju zagrebačkog nakladnika VBZ, objavljena knjiga francuskog suvremenog filozofa Fréderica Grosa, „Filozofija hodanja“. U originalu objavljena pred dvanaest godina, ova je knjiga u međuvremenu doživjela brojne prijevode i međunarodna izdanja koja su polučila jako dobar prijem kod šire čitateljske publike, međunarodnu prepoznatljivost ovog filozofa, koji se inače u svojim djelima, među kojima su neka publicirana kod uglednog pariškog nakladnika Éditions Gallimard, bavi manje popularnim temama – poviješću psihijatrije, filozofijom nasilja i kazne, zapadnjačkim poimanjem sigurnosti, rata…

Niti sama tema hodanja ne može se uistinu nazvati „popularnom“, radi se o temi koja po sebi i nije spektakularna, ne tiče se, površinski promatrano, niti jednog problematičnog društveno-političkog segmenta, međutim, pokazuje ova knjiga, mnoga problemska mjesta među njima može dodirivati, pa posredno i utjecati na njihovu promjenu, put ka razrješenju.

Frederic Gros (1965), profesor je filozofije na Sveučilištu Pariz XII i na Institutu za političke studije u Parizu. Poznat je i po tome jer je uredio i pripremio za tisak posljednja predavanja Michela Foucaulta, održana na Collège de France. Tema hodanja, na jedan način previđena u čovjekovim spekulacijama o životno i sudbinski važnim temama, zaokuplja ga u ovoj knjizi – bestselleru, na dvojak način: jednom linijom on toj temi prilazi kao poznavatelj i ljubitelj filozofije i književnosti, uočavajući, s pravom, važno mjesto hodanja u biografijama i načinu života i stvaranja brojnih filozofa, pjesnika, pisaca, dok je drugom linijom privučen ovoj temi kao građanin, stanovnik jednog urbanog megalopolisa, koji je istovremeno veoma svjestan i, čini se, zabrinut pred opasnostima kakve nosi suvremen zapadnjački način života i vrijednostima koje on promovira, odnosno kao čovjek koji svoj osobni spas, vrst unutarnjeg oslobađanja, nadahnuće i ostalo traži u šetnjama, dugim pješačenjima, planinarenjima…

Stoga ovu prijemčljivo ali istovremeno i vrlo rafinirano pisanu knjigu, koja otvorenošću svoga jezika ne gubi na slojevitosti i temeljitosti u pogledima i tumačenjima, kao niti u samom filozofskom, humanističkom polazišnom predstavu, kojega se ne napušta do konca „Filozofije hodanja“, možemo shvatiti i kao svojevrstan – suptilan, odmjeren u svom temeljnom tonu, poziv na promjene, poziv na otrežnjenje zapadnjačkog čovjeka od načina života koji ga je učinio svojevrsnim cjelodnevnim robom kompjuterskih zaslona, a potom, uvečer, tijekom nekoliko sati odmora, televizijskih ekrana. Kakvi su to životi, pita se autor, i kao da svojim

pisanjem – podsjećanjem na biografije Friedricha Nietzschea, Arthura Rimbauda, Jean-Jacquesa Rousseaua, Davida Henryja Thoreaua, podsjećanjem na kršćanska hodočašća i na pojedine filozofske škole i filozofe stare Grčke, na lutanja Gérarda de Nervala, svakodnevne šetnje Immanuela Kanta, promišljanjima o estetskim i poetskim nadahnućima tijekom šetnji kakva su, primjerice, nadahnula djelo Prousta, o mondenim parkovima i gradskim šetalištima, o urbanom flaneurstvu, o mističnim, ali i političkim utjecajima kakve je izborilo hodanje Mahatme Gandhija, kao da tim promišljanjima želi današnjeg čovjeka, čitatelja ove knjige, podsjetiti na važnost i značaj, na moć činjenice hodanja, i na njen ogroman utjecaj na ljudski život, na oblikovanje ljudskih sudbina.

Fréderic Gros pri tome nije samo profesor, odnosno podroban poznavatelj djela i života značajnih filozofa, i tumač, približavatelj njihovih ideja, već i sam, govoreći o njima, sukreira jedan suptilan filozofski tekst, jedno u svom temelju posve neambiciozno promišljanje o naoko nevažnoj, a zapravo vitalno, fizički, emotivno, duhovno, psihološki važnoj temi za svakog čovjeka, ne samo za onoga tko je po svome nutarnjem ustroju i izvanjskome pozivu usmjeren kontemplaciji.

U tim autorski važnim segmentima ove knjige je njena dobrobit i za čitatelje koji su sa temama filozofije i života i stvaranja filozofa već na dobro poznatome tlu, jer ovo, unatoč mogućim i plošnim predstavljanjima u javnosti, nije knjiga koja u svojoj temeljnoj nakani ima popularizaciju filozofije i književnosti, već njen rukopis odaje autora koji može i zna i više od toga – stvoriti vrijedan autorski tekst kroz jedan otvoren i širok pristup.

Gros je naime sposoban vlastitom metodom provedenom u ovoj knjizi doprijeti – povezati načine hodanja, šetnji, velikih pješačkih ruta i horizonata ili pejzaža, vidokruga koji su se pojedinim hodačima kroz njihove rute otkrivali, sa načinom mišljenja, sa idejom i razvojem misli kod pojedinih autora, što nije tek usputna a dobro došla uzročno – posljedična veza, već uistinu, pokazuje se, duboko smislena i uvjerljiva metoda kakva je do sada najčešće funkcionirala kada se je govorilo ili razmišljalo o slikarima i krajolicima u kojima su pojedini a čuveni slikari boravili, pješačili, i koje su ovjekovječili na svojim platnima, gdje se misao i unutarnji doživljaj povezuje – ili na jedan način pretapa, podudara u nekoj temeljnoj, elementarnoj sličnosti sa krajolikom.

U tom je smislu često spominjan utjecaj krajolika na misao, određena konkretna otkrića koja će doprinijeti razvoju modernog slikarstva, što se dogodilo sa primjerom rada francuskog slikara Paula Cézannea. Poznata su njegova česta opetovanja motiva „Planine Sainte – Victorie“, njih oko osamdeset, planine koja se nalazi nedaleko od mjesta gdje je živio i koja se javlja na platnima ovoga slikara, ali i drugih krajolika južne Francuske. Posredno su hodanja, šetnje i krajolici, život u prirodi povezani i sa nekim skladateljima, sa skladanjem klasičnih glazbenih kompozicija, potom sa pjesnicima i poezijom, a novija filozofska djela počinju tematizirati utjecaj krajolika, prirode, pa u slučaju ove knjige i hodanja, na nastanak pojedinih i značajnih filozofija.

Tako duga hodanja i osamljivanja obilježavaju filozofiju Friedricha Nietzschea, o čemu govori i ova knjiga, otkrivajući Nietzschea kao filozofa koji je radio hodajući. Nietzsche je imao svoju planinu, alpske krajolike istočne Švicarske – Gornji Engadin, i svoje selo, Sils-Mariju. Svoju prvu knjigu, „Putnik i njegova sjena“, prema vlastitim riječima, osmislio je u hodu, zapisujući u dahu, u šest malih bilježnica, u vrijeme kada je hodao i do osam sati dnevno. Pejzaž kojim hoda osjeća intimno svojim: „Ovo je meni unutrašnje blisko i prisno, u krvnom srodstvu, pa čak i mnogo više od toga.“

Gros, pišući o raznim vrstama hodanja i o utjecaju raznih vrsta hodanja na čovjekova unutarnja stanja, na misao, promišljajući o hodanju općenito ustanovljuje kako je za Nietzchea hodanje preduvjet za rad. „Ono za njega nije ni opuštanje, ni usputna aktivnost, hodanje je uistinu njegov element.“

Fréderic Gros ima dovoljno znanja, ali i nadarenosti i senzibiliteta da razumije i da prodre do biti onoga što označava misao pojedinog stvaraoca, da s punim pravom i sa punim autoritetom može izvoditi paralele i zaključke koje vrši. On se na neki način sljubljuje sa subjektima svoje analize, ulazi u njihove živote, u načine njihova disanja i življenja vlastite sudbine. Punim suosjećanjem, odnosno tek uz njega, sposoban je prodrijeti do ondje – do mističnoga mjesta individue u tijeku svoga stvaralačkog nadahnuća, dovodeći u vezu pojedine životne faze i misli, spoznaje, fantazme i drugo što je progonilo, opsjedalo stvaralačke duhove kojima se u knjizi bavi. Autor dovodi u vezu pisanje i unutarnje disanje, ritam hodanja i ritam misli. Tako za Nietzcheove knjige Fréderic Gros zapaža kako one dišu (a najveći broj Nietzscheovih djela, od „Svitanja“ do „Genealogije morala“, od „Radosne znanosti“ do „S onu stranu dobra i zla“, i do „Zaratustre“, napisan je tijekom deset godina tijekom kojih je Nietzsche živio i hodao poput pustinjaka, i po deset sati na dan). On zapaža kako Nietzscheove knjige nisu pretrpane, prezasićene mrtvom, ispraznom erudicijom. Jer „dobro pišemo“, veli on, „samo nogama“.

„Onaj tko stvara hodajući, promišlja suštinu stvari, sasvim jasno, bez ikakvih zapreka i ograničenja, nesputan kulturom i tradicijom. Tada se ne rađaju duga mudrovanja, nego lake i duboke misli. Riječ je o slijedećem: što je neka misao lakša, lakše se vine u visine, iznad guste močvare uvriježenih mišljenja, stavova i općeprihvaćenih znanja, te tako, zahvaljujući pogledu s vrtoglavih visina, sagledava stvari u njihovoj punini. Nasuprot tome, knjige nastale u biblioteci površne su i teške. One ostaju na razini prepisivanja“, primjećuje na jednome mjestu.

Grosova su zapažanja interesantna, ona također posjeduju uporište i u vlastitom hodačkom iskustvu. Tako on primjećuje da, obzirom da je Nietzsche bio putnik i penjač, baš kao i njegov Zaratustra, on nije bio sklon hodanju po ravnome tlu, već se neprestano želio uspinjati na uzvisine na kojima je zrak svježiji, suh, proziran, što, primjećuje Gros, utječe na to da misao postaje britka, a tijelo budno i ustreptalo. Zato u Nietzscheovim knjigama nećemo naići na melankoličnost sjećanja, sanjivost mističnih lutanja, estetske doživljaje kroz šetnje, kakva ćemo sresti u rukopisima gradskih šetača ili hodača urbanim pejzažima, veze čijih impresija sa šetnjama Gros vrlo lijepo analizira u nekim drugim poglavljima knjige, primjerice u dijelu posvećenu Gérardu de Nervalu, ili Walteru Benjaminu, već u Nietzscheovim tekstovima pljušte prosudbe: dijagnoze, otkrića, hipoteze, sudovi.

Bolesnost ljudskoga roda općenito, lažnost njegova morala, Nietzscheova perspektiva razaznaje u sjedilačkom načinu života, kao nekom skrivenom prapočelu iz kojega izviru duhovna izopačenja. Izlazak van, hodanje, uspinjanje po planinskim vrhuncima nudi nenadane mogućnosti promjena vizura, ushite otkrivanja novih pejzaža, onog neočekivanog.

Pišući dalje o Arthuru Rimbaudu, koji je sam za sebe govorio kako je „samo pješak i ništa više“, a za kojega je Paul Verlaine kazao kako je „čovjek s potplatima od vjetra“, Gros čitatelju približava još jednu iznimnu i također, poput Nietzscheove, tragičnu biografiju, koja svoje najuzbudljivije vrhunce i slikovite odraze doseže u stvaralaštvu, a što je pak i kod Rimbauda u tijesnoj povezanosti sa hodanjem. No Rimbaudovo je hodanje drugačije – ono započinje već u vrlo mladim godinama i predstavlja vrst bijega, ljutite reakcije na sprege malograđanskog, provincijskog, obiteljskog života. U hodanju Rimbaud vidi mogućnost otjelovljenja, pronalaska, – dolaska bliže k takozvanom „višem životu“, u kojemu se preobražavaju sve, tako reći „nadčulne snage“ koje ovaj pjesnik posjeduje. No njega njegova hodanja, bjegovi iz provincije u Pariz, i dalje, vode kroz duboka i teška životna iskustva, gladovanja, siromaštvo, kažnjeničko zatvorenička iskustva, bolesti, sve u jednom naročitom intenzitetu koji će istovremeno oploditi stihove, intenzitetu koji će se odraziti kao sudbonosan ne samo na osobnu povijest jednoga čovjeka, Arthura Rimbauda, već i na cjelokupnu svjetsku književnost.

Nevjerojatna, avanturistička biografija ovog pjesnika nije bez svog filozofsko-spoznajnog antipoda – u tome je bogatstvo, snaga njenog prenošenja u poetski jezik, jer je njen izvanjski dinamizam, i snaga nevjerojatnih promjena, a sve prouzročeno prvotnim, gotovo pa neurotskim nagonom za bijegom, ali i za mogućnošću ostvarenja slobodne egzistencije u svojoj materijalnoj i duhovnoj punini, kod Rimbauda vodi do spoznajnog zrenja, zacijelo i – kako ukazuje Frederic Gros u ovoj knjizi, zbog velikog udjela boli koje je to iskustvo donijelo sa sobom… A sve je to u tijesnoj sprezi sa nagonom za neprekidnim promjenama mjesta, za odlascima koje pokreće unutarnji gnjev, potreba da se stvari ostavljaju za sobom, da se doživi osjećanje konačnog oslobađanja od nečega. Rimbaud, priopćuje nam autor ove knjige, ne hoda zbog potrage, zbog obećanja istine ili izazova koje pred njega stavlja misao na bespuće, već prije svega iz razloga ljutnje, iz potrebe da se nešto zauvijek ostavi za sobom.

Mnogo je interesantnih perspektiva koje donosi ova knjiga, i u razmišljanjima o važnosti samoća i tišina, što je također jedna od blagodati usamljeničkog hodanja (jer, kako kaže autor, „kada smo sami, postoji dijalog između tijela i duše“), o ponovnom susretu s osjećanjem vječnosti – nepomućenom osjećanju postojanja lišenom opterećenosti sadašnjošću, vijestima koje je omeđuju i tvore, jer „U šumama je vječita mladost“, kako je zapažao Ralph Waldo Emerson, u svom spisu „O prirodi“…

I Emersonov se srodnik, i suradnik, David Henry Thoreau, autor važnog političkog traktata „O građanskom neposluhu“, kao i čuvenog djela „Walden“, također i prve filozofske rasprave o hodanju, „Walking“, stavlja uz misao o važnosti osvještavanja čovjekove nutarnje prirodnosti, koju je moguće dosegnuti samo uz boravak, hodanje prirodom. On ističe kako je upravo hodanje način da čovjek ispravno doživi vlastitu, ali i stvarnost roda kojemu pripada, stvarnost prirode čiji je dio. Iz tog razloga, povlači paralelu Frederic Gros od te bazne teze Thoreaua, ka njegovoj misaonoj i stvaralačkoj metodi, „trebamo težiti pisanju o stvarnosti: pisanju koje će biti produžetak tog čvrstog, ritmičnog bata koraka. Drugim riječima, treba pisati samo o onome što je proživljeno, i to intezivno. Sve temeljiti samo na iskustvu.“

Ono što je zajedničko i svim autorima kojima se u ovoj knjizi Gros bavi (a tu treba spomenuti još i vrijedna poglavlja posvećena stvaralaštvu Jean-Jacquesa Rousseaua, ili pak važno poglavlje o mističkom i političkom djelovanju hodanjem Mahatme Gandhia), jest činjenica o snazi osvještavanja zloćudnosti kojom industrijsko kapitalističko društvo, od vremena svojih prvih početaka, konca 18. i tijekom 19. stoljeća, pa do danas, kada je ono evoluiralo u druge, digitalizirano tehnologizacijske oblike, porobljava čovjekovo životno vrijeme, prostor, čak i same mogućnosti njegova kretanja kroz vrijeme i prostor, pa potom i mogućnosti njegova vlastita osvještavanja sebe i svojih vlastitih perspektiva unutar zadanoga.

Ta su pitanja i problemi bila jedan od generatora stvaralaštva svih autora kojima se Gros u knjizi bavi, a koji su u hodanju iznašli jedan od modusa ponovnog iznalaska ljudskih sloboda, koje dakako uvijek vode ka slobodi mišljenja, pa potom i ka nužnosti osvajanja sloboda promjena životnih obrazaca i životnih uvjeta, i jednako tako, ista su ta pitanja u motivacijsko problemskoj podlozi promišljanja samoga autora ove knjige, filozofa Fréderica Grosa.


Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.