Zdravo! Moje ime je Kristian i mladi sam aktivista, te volontiram u Centru za edukaciju mladih u Travniku.
Trenutno sam na dvomjesečnom odmoru kod brata u sunčanom gradu Sunnyvaleu, Kalifornija. Prvi put sam u “Slobodnoj zemlji” i stvari koje svakodnevno vidim, ljude koje posmatram, te njihovu dobrotu koju osjetim su neopisivi.
Upoznao sam mnogo različitih ljudi, naučio mnogo novih i lijepih stvari za koje prije nisam znao, te istim ispričao o Bosni i Hercegovini jer nikada nisu čuli za nju. Doduše, malo je i bilo onih koji su znali ponešto o našoj maloj državici koja se sakrila u zelenilu karte svijeta i samo joj trenutak fali da zablista svojim punim sjajem i pokaže se svima u najboljem svjetlu.
Ta nekolicina ljudi mi je upravo rekla ono što sam pretpostavio da ću čuti, a to su ratna događanja koja su bila prije mnogo godina. Nešto što najmanje želim da čujem, a ipak slušam. Također sam čuo i dosta lijepih stvari, te saznao da i u ovom gradu ima nekoliko osoba iz Bosne i Hercegovine, te da imaju dobar i kvalitetan život.
Osobe koje svakodnevno vidim u prolazu su jako susretljivi, strpljivi i veseli. Osamdeset posto od istih me je pozdravilo kimnuvši glavom nasmijanog lica. Nisam ih ni poznavao, a svaki bi me pitao kako sam. U početku mi je bilo čudno, ali sam bio neizrecivo sretan i ispunjen nekim toplim osjećajem dobrote koji su izlazili iz takvih prolaznika.
Prije par dana idem kući iz fitnesa, nešto lagano i tiho pjevušim, dolazim do semafora i na sredini pješačkog prijelaza ugledah čovjeka u invalidskim kolicima kako se muči da ih pokrene jer su se pogonske baterije ispraznile. Kolica su teška, pa ih je zahtjevno pomjerati bez električnog napajanja. Auta su prolazila, te nitko nije obraćao pozornost na čovjeka koji pokušava da prijeđe cestu. Prilazim mu, i pitam gospodina da mu pomognem, a on on mi odgovara: “Please Sir! ”. Odjednom sam osjetio nešto posebno u njemu, ali nisam znao što je. Zajedno smo prešli preko ceste i pronašli mjesto za punjenje kolica. Predstavio sam mu se: “My name is Kristian!” Posljednih nekoliko dana, primjetio sam kako se moje ime Kristian (na engl. Christian) mijenja sa Christian kao kršćanin jer isto zvuče obe riječi. To je zamijenio i gospodin, te ono što mi je rekao nikada neću zaboraviti. Rekao mi je: “I am human!”
Tada sam vidio neki sjaj u njegovim očima i napokon realizirao dobrotu kojom je zračio kada mi je uputio prve riječi. Zastao sam u potpunosti, te na trenutak zaledio sve misli koje su mi tada prolazile kroz glavu. Rekao sam mu: “No Sir, my name is Kristian! I am also human and thank you for that!” Pozdravio sam ga, a on se zahvalio i ostao puniti bateriju. Morao sam nastaviti dalje, ali puno više motiviran i inspirisan. Tako mala i neočekivana stvar mi je toliko uljepšala dan, da sam cijelo vrijeme nazad do kuće, te u kasne večernje sate razmišljao o tome.
To će zauvijek ostati u meni, to nadahnuće da nikada ne pravimo razlike međusobno i da budemo ljudi, bez obzira na sve!