Ovo je jedna od priča koju želim da ispričam jer je prije svega poučna. Posebno u ovo naše ludo vrijeme.
Svi smo svjedoci opšte letargije i bezvoljnosti, priče kako se ništa ne može uraditi u ovoj našoj lijepoj i prekrasnoj domovini, kako nema posla i na kraju kako je jedini izlaz da se ode van.
Ova priča nije jedina, ali je rijetka u našem okruženju.
Ovaj uvod pišem prije svega ponukan gledajući na sve strane djevojke i mladiće, a bogami i starije, koji gdje god da se nalaze, da li vani u šetnji, busu, tramvaju, ma nema gdje nema svi koriste mobitele za bez vezne priče, kontakte, sjede zajedno za stolom, a dopisuju se između sebe. Lična, ljudska, obična komunikacija izumire.
A kada se i dođe do neke priče glavno je kako država ne valja, kako nema posla, kako treba se spremati i ići vani biti sluga drugima.
Država je takva kakva je i tu za sada, opet, zahvaljujući tim što samo kukaju za sada će i ostati takva.
A niko, bar velika većina, ne želi da sama nešto promijeni,da od ničega stvori sebi nešto čime će biti zadovoljno i ponosno na sebe.
Posla ima u raznim segmentima samo treba se dići i reći ja mogu to i želim to.
Rezultati kad tada dođu, al’ samo upornošću, teškim radom, nespavanjem noću, smišljajući ideje, projekte i svega nečega što stoji na raspologanju.
Ovaj moj uvod je možda bio predug, al’ mora se ukazati razlika između onih, rijetkih, a tu i sebe mogu ubrojati, koji pokušavaju, a i uspijevaju da postignu uspjeh kako na poslovnom planu, tako i psihički rasterećeni, jer nemaju kada da kukaju i žale se, već jednostavno rade, nekada sa uspjehom, nekada ne, al’ ipak sve dođe na svoje, bitno je samo želja, volja, rad i očekivano neće izostati, na novac preko noći ne očekujte, al’ on će doći, i to sigurno.
Sada da se vratim na ono što želim da ispričam u ovom tekstu.
Želim da predstavim mladu, ambicioznu,uspješnu i sve najjj.. kolegicu Medinu Hadžić. Medina je još kao srednjoškolka u drugom razredu Gimnazije “Musa Ćazim Ćatić” u Tešnju da kažemo zaplovila u novinarske vode kao volonterka na Radio Tešnju sa par svojih kolega. I inače kroz čitavo razdoblje srednjoškolskog obrazovanja bila je aktivna u raznim NVO-ima kao aktivistkinja.
Postaje član Bosanskog pozorišta Tešanj 2005. godine i iza nje je dug spisak odigranih predstava gdje često ističe da je pozorište njena druga kuća koja joj je otvorila mnoga vrata i pomogla da postane ono što je danas.
Postaje solistkinja OM Tešanj, a poslije po odlasku na studije i solistkinja Aka_demije Pink Panter Sarajevo.
Upisuje Opštu psihologiju i Poslovnu ssihologiju gdje stiče opća znanja iz elementarnih psiholoških područja sa posebnim osvrtom na menadžment, poseban fokus stavljajući na organizacijsku psihologiju i psihologiju komuniciranja.
Uz studiranje i dalje se bavi humanitarnim radom (Fondacija CURE, IECM, YIHR), ali i dalje se bavi i pjevanjem.
2013. godine osvaja prvo mjesto na Internacionalnom Kaliopi fan festivalu i kao prvoplasirana odlazi u posjetu u Skoplje muzičkoj pop zvjezdi Kaliopi.
Poslije uspješnog studiranja vraća se u Tešanj gdje počinje raditi kao novinarka i voditeljica u Radio ZOS.
Ne može se reći da nije i ona imala kriza i dilema da li ostati ili otići.
Ipak je ostala i nije se pokajala.
Uz saradnju radio ZOS i Radia Otvorena mreža postaje radijsko i televizijska voditeljica i postaje član kolektiva emisije “Udri muški”.
Poslije godinu dana se seli u Sarajevo i postaje novinarka i radio TV voditeljica Otvorene mreže.
Kako ima običaj da kaže sve što voli pruža joj ovaj posao koji radi jer je pun dinamičnosti i svestranosti koje može da pruži novinarstvo posebno kada se radi sa ljubavlju i strašću, rezultati neće nikada izostati.
Znači ova priča je ispričana da makar nekoga potakne na razmišljanje i da pokuša nešto ostvariti svojim radom, idejama i slično kao što je uspjela naša Medina. Nije lako, al’ nema većeg zadovoljstva nego kada osjetiš da si nešto sam postigao i uspio.
Piše: Nihad Kadić
Neovisni novinar, fotograf, bloger