Jedni su mi sve uzeli, drugi su mi sve dali
Na protestima organizovanim zbog enormnog povećanja cijena i goriva kojima je nedavno prisustvovalo oko hiljadu Tuzlaka, sreli smo četverogodišnju Saru kako se bezbrižno smiješi, sigurna na tatinim ramenima. Došla je, kaže, na sladoled.
Kad dovoljno poraste, saznat će da je njen tata, Zijo Ribić, nadaleko poznat mirovnjak, čije djetinjstvo ni izbliza nije bilo bezbrižno kao njeno. Ribić na duši nosi nopisivu bol i traumu, ali i bezuslovnu vjeru u ljubav i dobrotu.
Živ bačen u masovnu grobnicu kao dječak
„Svjedočio sam najtežim svirepostima rata u BiH. Imao sam osam godina kada je pred mojim očima silovana i ubijena moja trudna majka, 6 sestara, dvogodišnji brat i otac. Ja sam bio ranjen i bačen u masovnu grobnicu. Pukom srećom sam se spasio i nekako ispuzao… Spasila su me dva vojnika JNA, skrivali me i liječili u Zvorniku i zahvaljujući njima sam došao na sigurno, u Crnu Goru”, kaže Ribić i objašnjava kako se u Crnoj Gori nastavio liječiti pune dvije godine i kako mu je trebalo mnogo vremena da ponovo počne pričati i plakati.
Bez igdje ikog svog, teška sudbina i rat su ga iz rodnog sela Skočić kod Kozluka, naposljetku doveli u Tuzlu, gdje je utočište našao u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. U Domu je upoznao i svoju sadašnju suprugu, a danas je ponosan tata male Sare i kuhar u JU Naše dijete.
Iz bola se rodio mir
“Jedni su mi uzeli sve, drugi su mi dali sve. Zbog njih danas znam da su oprost i mir jedini put u životu. Zbog njih govorim o svemu što sam prošao, da se nikada ni jednom djetetu ne ponovi. Zbog svoje Sare opraštam, jer kako da nakon svega učim dijete zlu? Svoju poruku mira poslao sam u oktobru i na Međureligijskoj molitvi za mir u Rimu, gdje sam učestvovao na poziv Pape Franje. Bila je to za mene velika čast, gdje sam s ponosom rekao da sam Bosanac i Hercegovac, pripadnik najbrojnije nacionalne manjine, Rom. Nažalost, u mojoj domovini nema prostora da se čuje moj glas, jer ne pripadam ni jednom taboru. Jer sam nepodoban. Jer me ne zanima ništa osim pomirenja, sreće i boljih uslova za sve nas. Zbog toga sam i na protestima. Zato pričam. Ako zbog mene pet ljudi odluči da mržnja nije vrijedna ničega, biću sretan, jer se nadam da ćemo jednog dana opet svi prvo biti ljudi”, kaže Ribić i dodaje kako zbog obaveza ove godine nažalost neće moći biti u Srebrenici 11. jula kako bi odao počast žrtvama genocida. I sam još, kako kaže, traga za posmrtnim ostacima jedne od sestara, dok je ostale članove porodice sahranio tokom proteklih godina.
Share.