Jedni su mi sve uzeli, drugi su mi sve dali
Na protestima organizovanim zbog enormnog povećanja cijena i goriva kojima je nedavno prisustvovalo oko hiljadu Tuzlaka, sreli smo četverogodišnju Saru kako se bezbrižno smiješi, sigurna na tatinim ramenima. Došla je, kaže, na sladoled.
Kad dovoljno poraste, saznat će da je njen tata, Zijo Ribić, nadaleko poznat mirovnjak, čije djetinjstvo ni izbliza nije bilo bezbrižno kao njeno. Ribić na duši nosi nopisivu bol i traumu, ali i bezuslovnu vjeru u ljubav i dobrotu.
Živ bačen u masovnu grobnicu kao dječak
„Svjedočio sam najtežim svirepostima rata u BiH. Imao sam osam godina kada je pred mojim očima silovana i ubijena moja trudna majka, 6 sestara, dvogodišnji brat i otac. Ja sam bio ranjen i bačen u masovnu grobnicu. Pukom srećom sam se spasio i nekako ispuzao… Spasila su me dva vojnika JNA, skrivali me i liječili u Zvorniku i zahvaljujući njima sam došao na sigurno, u Crnu Goru”, kaže Ribić i objašnjava kako se u Crnoj Gori nastavio liječiti pune dvije godine i kako mu je trebalo mnogo vremena da ponovo počne pričati i plakati.
Bez igdje ikog svog, teška sudbina i rat su ga iz rodnog sela Skočić kod Kozluka, naposljetku doveli u Tuzlu, gdje je utočište našao u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. U Domu je upoznao i svoju sadašnju suprugu, a danas je ponosan tata male Sare i kuhar u JU Naše dijete.
Iz bola se rodio mir
“Jedni su mi uzeli sve, drugi su mi dali sve. Zbog njih danas znam da su oprost i mir jedini put u životu. Zbog njih govorim o svemu što sam prošao, da se nikada ni jednom djetetu ne ponovi. Zbog svoje Sare opraštam, jer kako da nakon svega učim dijete zlu? Svoju poruku mira poslao sam u oktobru i na Međureligijskoj molitvi za mir u Rimu, gdje sam učestvovao na poziv Pape Franje. Bila je to za mene velika čast, gdje sam s ponosom rekao da sam Bosanac i Hercegovac, pripadnik najbrojnije nacionalne manjine, Rom. Nažalost, u mojoj domovini nema prostora da se čuje moj glas, jer ne pripadam ni jednom taboru. Jer sam nepodoban. Jer me ne zanima ništa osim pomirenja, sreće i boljih uslova za sve nas. Zbog toga sam i na protestima. Zato pričam. Ako zbog mene pet ljudi odluči da mržnja nije vrijedna ničega, biću sretan, jer se nadam da ćemo jednog dana opet svi prvo biti ljudi”, kaže Ribić i dodaje kako zbog obaveza ove godine nažalost neće moći biti u Srebrenici 11. jula kako bi odao počast žrtvama genocida. I sam još, kako kaže, traga za posmrtnim ostacima jedne od sestara, dok je ostale članove porodice sahranio tokom proteklih godina.
Moja kćerka će kroz život ići otvorene duše
“Kad god mogu posjetim njihove mezare, da mi daju snagu i da mi uvijek iznova potvrde da sam izabrao ispravan put u životu. Kad mi je teško stanem ispred ogledala i otvorim dušu tom čovjeku kojeg vidim u odrazu. Tako olakšam dušu. Život je pun nepravde i bola, ali to nije razlog da moja Sara ne ide kroz život otvorene duše i ljubavi prema svakome. Djeca nisu kriva ni za šta“, objašnjava naš sagovornik kako mu je najveća motivacija četverogodišnja kćerka.
Iako se sudbina s njim okrutno poigrala, Ribić je danas sretan što je porodični život započeo u Tuzli. Ona je za njega jedan od rijetkih gradova u BiH koji je danas ostao isti kakav je bio i prije rata. Međutim, kako tvrdi, mir se gradi u miru i poruke zajedništva moraju biti glasnije, pogotovo ako se u obzir uzme kompleksna politička situacija u našoj zemlji. S tim u vezi dodaje kako ga boli kada vidi da se bol onih koju su izgubili svoje najmilije koristi u raznorazne političke svrhe i lične interese. Juli u Srebrenici za njega je dan opomene, sjećanja i poštovanja za one koji su izgubili članove svojih porodica. Razumijevanje, poštovanje i podrška su jedine vrijednosti koje u julu u sebi trebamo nositi, poručuje Ribić.
Poruke mira šalje diljem svijeta
S velikom vjerom u dobre ljude, Ribić će u avgustu posjetiti memorijalni centar i nekadašnji koncentracioni logor Aušvic, gdje će ponovno u cilju očuvanja mira otvoriti vlastite rane i odaslati poruku oprosta i ljubavi. Mirovnjačkim putem hodit će dok je živ, za bolje danas i za bolje sutra, jer zna da bi njegova porodica danas bila ponosna na njega. Uz molbu da u njegovo ime pošaljemo poruku ljubavi, opraštamo se, jer se ide spremati za naredni radni dan u kome će sa osmijehom kuhati za mališane vrtića u kojem radi. Dječiji smijeh i graja koje svaki dan sluša na radnom mjestu za njega su pjesma, motivacija, život.
U nastavku prenosimo dijelove obraćanja Zije Ribića pred sudionicima Međureligijske molitve za mir u Rimu:
Tog 12. jula 1992. godine “Simini četnici” – paravojna jedinica iz Srbije ušla je u moje selo Skočić kod Zvornika, koje je bilo romske populacije. Vjerovali smo da nam niko neće nauditi, jer ni mi nismo zlo nikada činili, mi nismo ratnici.
Gledao sam kako tuku i muče muškarce, siluju djevojčice i žene, gledao sam kako mi siluju sestru Zlatiju od 13 godina, traže novac i zlato, utovaraju nas kao stoku u kamion i vode u selo Malešić kod Zvornika.
Bog je htio da preživim, dao mi svrhu da tražim najmilije, da svjedočim, da opominjem, da kažem da osveta nije način, a ni mržnja.
Svi moji su pronađeni i identificirani u sekundarnoj masovnoj grobnici “Crni vrh”, svi osim male Zlate koja je imala samo 3 godine. Za ovaj zločin još nitko nije odgovarao.
Prvom presudom sam dokazao sve, dobili su 72 godine zatvora, ali kada država stane iza zločina i poništi presudu zbog nedostatka dokaza, a vaša država, vaš narod ne stane iza vas u dokazivanju zločina, dogodi se da ubojice budu još na slobodi – nekažnjene.