Da obaveza sufinansiranja predstavlja značajnu prepreku za organizacije civilnog društva u Bosni i Hercegovini prilikom apliciranja za sredstva na projekte EU, vidljivo je u odgovorima koje smo dobili od Udruženja Eko-forum Zenica, koje je takođe učestvovalo u anketiranju Resursnog centra za organizacije civilnog društva u BiH, kako bi se ispitalo stanje vezano za apliciranje i korištenje sredstava iz dostupnih EU fondova.
Ovom udruženju smo se obratili i zamolili da nam detaljnije pojasne sa kakvim izazovima su se oni susreli na ovu temu, kako su dobijali informacije o mogućnosti učešća za EU projekte, na koji način su aplicirali i kakva su njihova iskustva u tom procesu i rezultate koje su imali.
Na koji način ste došli do informacija za mogućnost konkurisanja za projekte EU?
Informacije o mogućnostima konkurisanja uglavnom dobijamo preko Eko-BiH mreže, direktnim kontaktima s partnerskim organizacijama, a nekad dobijamo i direktne pozive na partnerstvo u aplikaciji zahvaljujući našoj vidljivosti. Vrijedan resurs je i Mreža za izgradnju mira.
Poziv za učešće u Einterreg Danube projektu dobili smo od Službe za projekte ZDK, jer smo “newcomer” i NGO, što je projektu donijelo više bodova. Imali smo obećanje da će nam oni pomoći oko sufinansiranja, ali kad je projekat odobren, na to se zaboravilo i morali smo se sami snaći i za predfinansiranje i za sufinansiranje.
Da li ste i, ukoliko jeste, na koji način ste obezbijedili sredstva potrebna za učešće/sufinansiranje, ukoliko ste učestvovali na takvim Javnim pozivima?
Jesmo, iako nam je to predstavljalo veliki problem. Posebno problematični su Interreg Danube projekti, koji rade po principu predfinansiranja. Koristimo “flat-rate” troškove koji se ne moraju pravdati računima kako bismo uštedili dio troškova i prikazali ih kao sufinansiranje. Sredstva za sufinansiranje tražili smo od lokalnih, kantonalnih i federalnih institucija (ministarstva, fondovi, predsjedavajući skupštine, premijer), ali bez uspjeha, uputili su nas da se javljamo na javne pozive. Ta sredstva su rezervisana za organizacije bliske vladajućim partijama.
Po javnim pozivima grada i kantona možemo dobiti mikroprojekte od 2 do 5 hiljada KM, koje koristimo za dio sufinansiranja. Problem je što su pozivi za eko projekte dostupni i dodjeljuju se svim organizacijama (sportska društva, kulturnoumjetnička i estradna udruženja, sportski klubovi, udruženja veterana), dok pozivi ministarstava za boračka pitanja, obrazovanja, kulture, sporta, privrede, nama nisu dostupna.
Za jedan EU projekat dio sufinansiranja smo obezbijedili kroz javni poziv Fonda za zaštitu okoliša, ali uz niz problema, jer smo morali obezbijediti bankovnu garanciju, koja košta cca 1000 KM (a nije dopušteni trošak i ne može se pravdati Fondu). Banka ne daje garancije udruženjima i morali smo naći d.o.o. kao sudužnika. I ti projekti realizuju se kao predfinansiranje, odnosno prvo potrošimo sredstva, koja se refundiraju, tek po prihvatanju periodičnog izvještaja. Još jedan značajan problem su kategorije troškova, gdje donatori ograniče troškove osoblja, komunalija, putovanja, što nas onda tjera da odstupamo od ciljeva udruženja i povećavamo nepotrebne troškove kako bismo se uklopili u kriterije donatora. Dio sredstava obezbijedili smo iz donacije koju smo dobili kroz članstvo i aktivnosti unutar međunarodne mreže organizacija.
Kako se odlučujete za koje projekte će se prijaviti, da li zbog visine sredstava koja se moraju obezbjediti za učešće/sufinansiranje ulazite u partnerstva sa drugim udruženjima?
To jeste jedan od kriterija, a ne javljamo se na pozive kod kojih su troškovi osoblja ograničeni na 10-20% (naše aktivnosti realizuju ljudi i to nam je najveći trošak). Najvažniji kriterij za nas je da se tema projekta uklopi u opseg našeg djelovanja. Ne javljamo se na pozive za gender politiku, akcije prikupljanja otpada, uklanjanja divljih deponija, jer je naš fokus djelovanja primjena Arhuške konvencije i industrijsko zagađenje. Takvih poziva je jako malo.
Pored Udruženja “Eko forum”, koji se može smatrati većom OCD, dobili smo nešto kraće odgovore na ovu temu i od organizacije sa skromnijim, kako ljudskim, tako i materijalnim resursima, Udruge roditelja i djece s posebnim potrebama “Vedri osmijeh” Mostar.
Iz ove organizacije pojašnjavaju da su do informacija za mogućnost apliciranja za EU projekte došli preko javnih objava ili preko drugih NVO, da su sredstva za obavezu sufinansiranja oni, ili partneri sa kojima su učestvovali u apliciranju, osigurali preko lokalnih izvora, pomenuvši Grad Mostar, Županiju i druge institucije. Odnosno, pojasnili su da su ponekad dobijali ta sredstva, zatim da su se za učešće na projektima odlučivali u skladu sa oblastima svoga djelovanja, a zbog visine sredstava potrebnih za sufinansiranje su isključivo ulazili u partnerstva s drugim organizacijama.
Iz ove Udruge su iznijeli stav da su im od važnosti EU projekti, te da im se pristup po kojem se ignorira traženi budžet, a dodjeljuju sredstva po vlastitom nahođenju, kako navode, bez argumenata i obrazloženja, ne dopada, što rezultira njihovim sve rjeđim javljanjem na „domaće“ projekte.