Ljeto i jesen
Ljeta u Jakešu su bila posebna. Škola je bila završena i bilo je dovoljno slobodnog vremena za razne aktivnosti. Kraj školske godine značio je dolazak ljeta, time i toplije vrijeme i kupanje na bazenima ili na Bosni. Za vrijeme školskog raspusta, preko ljeta, u Jakeš su dolazili momci i djevojke iz drugih krajeva u posjetu svojoj familiji. Tako su u moj komšiluk kod Ćame dolazili Senka i Sadin iz Tuzle, djeca njene sestre. Kod Bahreta je dolazio Budo iz Zenice, Mirzi su dolazile rodice iz Bosanskog Broda, a kod nas su dolazili rođaci iz Sarajeva. Bilo je uvijek interesantno kad nova lica dođu u našu malu sredinu. Ti „gosti“ ostajali su skoro cijeli ljetni raspust. Mi, djeca voljeli smo da nam dođu rođaci iz Sarajeva, mada nam oni nisu pomagali na njivi u poslu. Nisu bili vični, ali kad bi se vraćali za Sarajevo Mati i Nana su im uvijek punile gepek raznim domaćim proizvodima; od domaće rakije, suhog mesa pa do poljoprivrednih proizvoda.
Ljetne dane smo uglavnom provodili na kupanju, na bazenima na Gnionici ili na Bosni, naravno kad nije bilo drugog posla kod kuće. Najveći posao preko ljeta bilo je kupljenje sijena. Naime, na velikom dijelu našeg zemljišta bila je zasijana djetelina i ona se prvo morala pokositi. Na sreću djetelinu smo kosili mašinom a ne ručno kao nekad prije. Poslije toga morali smo pokošenu travu osušiti i prevesti je kući. Djetelinu smo sijali na imanju kod kuće, ali svejedno trebalo je tu osušenu travu prevesti kući. Na početku smo za to angažirali tetka Nusreta. On je to prevezao s traktorom za jedno poslije podne a mi smo takvu djetelinu sadivali u sijeno. Međutim, Nusretu se usluga trebala vratiti i to tako što ćemo ići utovarati šljunak na Bosnu, ali nije isto utovarati šljunak ručno i koristiti Nusretov traktor. Nusret sijeno preveze za jedno popodne, a mi sedam dana utovaramo šljunak. Ne znam je li to u redu ali ko te pita takva je pogodba. Iduće godine odlučili smo promijeniti taktiku. Nusreta nismo zvali da nam prevozi sijeno kući, nego smo mi napravili drvene podvore dužine oko tri metra i te podvore stavimo pod plastić sijena i nosimo ga kući. Plastić sijena nije bio nimalo lak, bio je to težak posao. Sedin je bio sam naprijed, a pozadi Enes je držao jedan a ja drugi podvor. Plastić nosimo dvadesetak metara, pa se odmaramo i tako sve do kuće. Prenošenje plastića obično je trajalo dva dana, sa odmorima naravno. Kad donesemo nekoliko plastića sijena kući Enes dije, a Sedin i ja bacamo sijeno na veliki plast oko drvene stožine. Obično smo u toku godine skupljali oko četiri velika plasta sijena. Nekako nam je bilo draže da se patimo dva dana nego da idemo i tovarimo šljunak na Bosni po sedam dana.
U toku ljeta gledali smo da goveda namirimo što je moguće ranije, tako da cio dan možemo provesti na Bosni. Od kuće ponesemo nešto za pojesti, ali poslije podne smo već gladni. Kući nam se nije išlo, jer je to značilo da se više ne možemo vratiti na kupanje. U blizini Bosne bilo je plodno zemljište, pa smo često znali otići u nečiju njivu i ubrati krompir ili kukuruz, naložimo vatru i tako se prehranimo pečenim krompirom i kukuruzom dok ne dođemo kući. Kasnije smo počeli i noći provoditi pored Bosne. Noći su bile veoma tople, tako da smo mogli ponekad i prespavati pored rijeke. Naravno, prije toga bi podigli neki šator i nabavili dovoljno hrane za jesti i ponešto za roštilja, uz to uvijek se našlo i malo pića. Kad bismo spavali pored Bosne često su drugi momci iz Jakeša znali doći oko ponoći u posjetu sa hladnom gajbom piva. Kad dođe nova tura pića i odmorni momci iz Jakeša nije bilo spavanja, a ako bi neko i spavao nekoliko momaka bi ga uzelo i bacalo u vodu. Bolje je bilo sam ustati nego se probuditi u vodi. Djevojke su sa nama bile do pred mrak a tada bi išle kući. Bilo je neko nepisano pravilo da na Bosni spavaju samo muški; spavaju ako im dozvole oni koji ne spavaju.
U ljeto smo imali i dva vašara. Jedan u Modriči sredinom jula i drugi u Odžaku sredinom augusta. Na oba vašara išli smo pješice i u grupama od po nekoliko momaka. Sa nama su često išle i neke djevojke. Na vašaru i u Modriči i u Odžaku bilo je puno svijeta iz okolnih mjesta koji se gurao oko ringišpila, kace smrti i ostalih raznih zanimljivosti. Momci su najčešće sjedali na ringišpil ili igrali stonog nogometa, oni stariji su ipak preferirali šetnju sa djevojkama. Ponekad bi gađali vazdušnom puškom u neki cvijet ili nekakvu igračku. Ko pogodi dobiva to što je pogodio. Moglo se vidjeti kako momci šetaju sa djevojkama a one u ruci nose ružu od žice i platna. Siguran znak da je momak imao preciznu ruku.
Ljeta i kasna proljeća bila su topla i ugodna, te smo kao djeca već krajem maja hodali bosi i oblačili na sebe samo šorc ili kratke hlačice, često samo odsječene nogavice od već iznošenih dugih hlača. To je dobro, štedi se obuća a ugodno je i za tijelo; koža je već krajem juna postepeno dobijala tamniju, bronzanu boju. Tako smo radili i u polju. Bilo je ugodno bez gornjeg dijela odjeće raditi, a poslije toga pravac bazen pa na kupanje i to u onom istom šorcu ili hlačicama u kojem smo cijeli dan radili. Bio je luksuz imati posebne gaćice za kupanje. To nije potrebno. Kupati se možeš u istoj odjeći u kojoj radiš, a dok dođeš kući ta je odjeća već suha.
Jedanput sam kao dijete, zajedno sa Edinom Žutim i još nekoliko djece, nosio u Ivkin mlin meljaju od oko dvadesetak kilograma bijelog žita, tzv. bjelić na mljevenje od kojeg se dobije fino bijelo kukuruzno brašno. Roditelji su voljeli prohu od bjelića, a mi djeca smo ipak preferirali bijeli hljeb iz pekare. Vraćajući se iz mlina zastali smo pored Jakešnice, koja je u tom dijelu proticala kroz brežuljkasti dio i bila je izuzetno bistra. Bili smo umorni i svi smo pili vodu iz te rječice. Vremenom se i Jakešnica zagadila i već dugo vremena nikome ne pada na pamet da se napije vode s nekada bistre rječice.
Krajem augusta prestajalo je kupanje na Bosni i polako je ljeto ustupalo mjesto jeseni. Jesen nije dolazila naglo, nego onako postepeno. U septembru je još uvijek bilo lijepih dana. Prilika za sve koji nisu uspjeli da pripreme zimnicu. Prije svega bilo je potrebno obezbijediti ogrjev za zimu i to ugalj i drva. Ugalj smo kupovali od nekih firmi, a drva smo morali sami obezbijediti. Oni vrijedniji su drva obezbijedili već u ljeto, a oni manje vrijedni početkom jeseni, kad još uvijek ima lijepih i sunčanih dana. Rijetki su bili oni koji su drva obezbjeđivali u kasnu jesen, tada je već postajalo hladno i kiše su bile česte i duge.
Mi smo drva obično obezbjeđivali krajem augusta ili početkom septembra. Imali smo svoju šumu „Lozu“ u kojoj smo sjekli drva, ali do Loze se nije moglo doći traktorom, tako da smo morali drva posjeći i iznijeti ih stotinjak metara na jednu livadu pred puta. Poslije podne dolazio je Nusret sa traktorom i mi smo tovarili drva na traktor pa kući. Naravno, prevoz traktorom smo Nusretu morali vratiti kroz fizički rad, tovarenje šljunka ili unošenje žita u koševe i sl. Drva smo istovarali kod kuće i poslije toga nekoliko dana smo sjekli dovezena drva na odgovarajuću veličinu. Ponekad smo za zimu pripremali i bagremova drva koja smo svakih nekoliko godina sjekli na Kuduzi. To je bilo lakše, jer je bilo dovoljno samo oboriti drvo i desetak metara ga iznijeti na livadu. Bagremovo drvo bilo je dobro za ogrjev jer je držalo toplotu.
U jesen su dospijevali razni proizvodi, voće i povrće. Mi smo najviše imali šljiva, mada nisu bili zanemarivi ni prinosi od jabuka i krušaka. Jabuke i kruške smo ostavljali u podrumu i tokom zime ih jeli ili iznosili gostima. Sem toga imali smo i nekoliko oraha od kojih smo uspjevali svake jeseni ubrati po nekoliko vreća zrelih oraha. Od poljoprivrednih proizvoda najviše je bilo povrća i to paprika, paradajza, patlidžana i kupusa. Kupus smo kiselili u kacama i tokom zime ga koristili kao salatu ili smo od njega pravili sarmu. Paprike i patlidžane smo pekli u voćnjaku i to tako što Mati naloži vatru a mi bi ubacivali paprike i patlidžane u vatru, te ih poslije kraćeg vremena vadili iz vatre i gulili. Tako oguljene i ohlađene proizvode stavljali smo u najlonske vrećice i ostavljali u zamrzivač. Tokom zime Mati je vadila te vrećice iz zamrzivača, podgrijavala ih na peći i tako ih servirala. Svi smo voljeli jesti tako pripremljene paprike i to posebno sa toplom pogačom i suhim sirom.
U jesen je glavni posao bila berba šljiva. Na Kuduzi smo imali voćnjak od oko desetak dunuma zasađen šljivama. Imali smo oko stopedeset stabala šljive. Šljive je bilo potrebno otresti sa stabla, pa obrati i prevesti kući. Ja sam na početku mislio da je najlakše tresti šljive, jer sam vidio da to Sedin radi vrlo dobro.
Međutim, brzo sam primjetio da je to težak posao za mene. Pokušao sam brati otrešene šljive sa zemlje ali su me brzo leđa zaboljela. Ostala mi je mogućnost da šljive u vrećama kolicima vozim kući. Šljive smo istresali u tri velike kace, a poslije mjesec dana pekli smo rakiju. Obično smo u jesen pekli između sedam stotina i hiljadu litara rakije, zavisno od uroda šljive. Rakiju smo pekli po nekoliko dana, a naveče su često dolazili i poznanici i sjedili uz kazan sa nešto meze i poneku čašicu rakije. Rakiju smo uglavnom prodavali i to je bio jedan lijep izvor prihoda. Nekoliko dana posla a prodaja rakije je bila tokom cijele godine.
Sem rakije u jesen je bila i berba kukuruza. To je bio jedan od najtežih poslova, jer smo berbu obavljali ručno. Sepet u ruke i branje kukuruza sa stabljika. Poslije kraćeg vremena sepet je bio pun, te ga je trebalo nositi i istresti na jedno određeno mjesto da bi ga pred mrak mogli utovariti Nusretu u traktor. Kukuruz smo brali cijeli dan a naveče smo ga morali ubacivati u koš. Nisam volio zemljište zasijano kukuruzom, jer je to značilo puno posla tokom cijele godine. Puno je lakše bilo ubrati pšenicu. Naime, pšenicu posijemo u jesen i u iduće ljeto za jedan dan kombajn poženje pšenicu i isti dan je odvezemo u Modriču u mlin. Za pšenicu dobijemo nešto novca a ostatak protuvrijednosti u brašnu, tako da smo brašna imali tokom cijele godine, a ponekad smo ga i poklanjali rodbini ili komšijama.
Na početku jeseni dani su bili ugodni za sjedenje napolju. Naime, još uvijek sunce nije sasvim izgubilo svoju jačinu i bilo je ugodno sjediti u hladovini. Često smo znali napolju doručkovati ili piti kafu. Pred veče je isto tako bilo ugodno sjediti i gledati zalazak sunca. Protekom vremena sunce je gubilo na svojoj jačini i dani su postajali kraći. U kasnu jesen ponekad je znala padati i kiša i to po nekoliko dana. Spas od kiše ili hladnoće bila je topla soba u kući ili čitaonica kod Muje Beganovog, Hamzinog brata.
Čitaonica je nekada bila kuća učitelja Džemila, kojeg sam ja posebno volio i ne samo ja, mislim da su ga svi đaci voljeli. Učitelj Džemil je već dugo vremena bio u penziji i živio je u Modriči sa svojom porodicom. Njegov najstariji sin Vahid S bio je doktor hemijskih nauka i već je otišao raditi u Ameriku. Za njega su pričali da je bio odličan student. Ja ga se sjećam kao finog i uljudnog momka. Njegova se sestra Senka, moja učiteljica matematike, udala i nikoga više od Džemilove porodice nije bilo u Jakešu. U toj kući, koja više nije imala unutrašnjih zidova, okupljali su se Jakešani i igrali, šah, karte ili domine. Uglavnom smo igrali u neko piće, najčešće kafu ili čaj.
S vremena na vrijeme u čitaonicu su dolazili i bolesnici sa lakšim psihičkim smetnjama koji su se liječili u Socijalno-medicinskoj ustanovi Jakeš. Ti bolesnici imali su slobodu kretanja, obzirom da nisu bili ozbiljno bolesni, mada smo mi za njih uglavnom govorili da „nisu dobro u glavi.“ Jedanput smo nas desetak igrali šaha, domina a poneko i karti, kad su ušla tri „bolesnika“ iz jakeške zdravstvene ustanove. To je bilo uobičajeno da njih nekoliko ponekad dođu u našu „čitaonu“ i popiju jedno ili dvoje pića najčešće čaj ili sok, a rjeđe pivo. Ušli su i pozdravili sa dobar dan, te sjeli u ugao čitaone. Vidjeli smo da je jedan od njih imao upadljivu „šljivu“ na desnom oku, ali nismo ništa govorili. Kad su sjeli i naručili piće počeli su priču. Mi uglavnom nismo slušali o čemu oni pričaju, ali danas je bilo drugačije. Jedan od njih je upitao ovog sa „šljivom“, šta mu se to desilo. Polako je počeo pričati.
– Znaš onu dvojicu budala sa kojima sam u sobi – počeo je svoju priču i nastavio ne čekajući odgovor – e ta dvojica su se sinoć nešto porječkala i počela su se udarati. Ja sam ležao na leđima na svom krevetu sa rukama pod glavom i mislio ja budala što se udaraju. U toj tuči pali su na moj krevet i oba su bili na meni, jedan je zamahnuo i promašio svog protivnika, ali je pogodio mene pravo u oko i eto tako sam ja zaradio šljivu.
Oni su ga pažljivo slušali, kad jedan od njih reče:
– Pa to je baš problem oni se biju a ti zaradiš šljivu, nego ti idući puta kad se oni počnu udarati, ti se okreni na stomak i tako lezi pa te neće moći udariti u oko.
To je on izgovorio mrtav hladan, a mi koji smo se pravili da ih ne slušamo svi smo se kao po komandi nasmijali, jer smo svako za sebe pratili njihovu priču i činilo nam se interesantnim kako mu daje savjet. Kad smo se mi nasmijali njih trojica su se pogledala i ovaj sa šljivom je rekao:
– Šta je ovim budalama. Zbog čega se smiju?
Mi smo se još više i glasnije nasmijali a trojica „bolesnika“ iz ustanove su se samo zgledali i vjerovatno razmišljali da je nama mjesto u bolnici a ne njima.
Socijano-medisinska ustanova je izgrađena poslije Drugog svjetskog rata na imanju koje je prije koristio Karamata. Pored Karamatine vile izgrađeno je još nekoliko objekata za smještaj bolesnika, a sredinom sedamdestih podignuta je veoma lijepa i moderna zgrada na nekoliko spratova u koju je smješteno odjeljenje interne Dobojske bolnice. U tom odjeljenju s vremena na vrijeme medicinske usluge su dobijali i mještani Jakeša i okolnih sela.
Između dva Svjetska rata Karamata je, od tadašnje Kraljevine, dobio jedan dio zemljišta u Jakešu, a drugi dio je kupio pod povoljnim uslovima. Naime, poslije Prvog svjetskog rata Bosna je ušla u sastav Kraljevine SHS (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), a kasnije i u Kraljevinu Jugoslaviju. Dominantan položaj u Kraljevini imali su Srbi, a sam kralj je isto tako bio Srbin. Poslije Prvog svjetskog rata Kraljevina je oduzimala zemljište od veleposjednika u sklopu agrarne reforme. U Bosni je najviše zemljišta oduzeto muslimanima i uglavnom je davano Srbima. Jedan dio oduzet je Ahmetovom ocu Mula Hamidu i to zemljište je pripalo Karamati, finansijskom stručnjaku iz Srbije.
Karamata je pored glavnog puta počeo praviti prelijepu kuću. Gradnja kuće počela je nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata i trajala je ukupno pet godina. Po završetku to je bila jedna od najljepših kuća ne samo u Jakešu nego i u okolini i nisu je bez razloga prozvali Vila Karamata. U toj kući su samo preko ljeta boravili Karamata i njegova supruga Ana. Karamata je bio veoma bogat čovjek koji je bogatstvo stekao malverzacijama na finansijskom tržištu. Imali su svoju kućnu poslugu i radnike koji su obrađivali njihovo veliko imanje. Na imanju su imali raznog voća od jabuka, krušaka, do oraha, a najviše je ipak bilo šljive. Njihovo se imanje protezalo od jakeške ravnice pa sve do blagih brežuljaka Podnovlja.
Kad bi bili u Jakešu Ana je skoro svaki dan jahala na bijelom konju i bila je veoma odrešita žena kako prema radnicima, tako i prema kućnoj posluzi. Uvijek je na sebi imala kožne čizme do iznad koljena i jahaću opremu, sa bičem u ruci. Na jahanje nikada nije išla bez pratnje svog vjernog psa, njemačkog vučjaka imenom Rex. Karamata je bio stariji od svoje žene petnaestak godina i prema njoj se odnosio sa poštovanjem. Imali su dvoje djece koja su živjela u Srbiji na imanju sa Karamatinim roditeljima. Moglo bi se reći da je Ana bila glavna u kući. To je međutim bila slika samo prema vanjskom svijetu, u stvarnosti pravi gazda u kući bio je Karamata, jer je on obezbjeđivao finansijsku stabilnost kuće. Rijetko je obilazio imanje, volio je više sjediti na terasi pored rijeke i polako doručkovati. Imao je još nekoliko imanja širom Kraljevine, ali je ljeta volio provoditi u Jakešu. U njegovoj službi bilo je nekoliko ljudi iz Jakeša i Modriče. Glavna osoba u kući za poslugu bila je Nina, dvadesetogodišnja djevojka iz Modriče. Ona je bila veoma lijepa neudata djevojka. U službu ju je primila lično Ana. Djevojka se brzo nametnula kao veoma povjerljiva osoba. Karamata je uživao u njezinoj blizini. Tražio je da ga samo ona služi. Kad je doručkovao vani na terasi, uvijek je jeo sam ili sa Anom ako je ona bila kod kuće. Međutim, kad je bio u svojoj radnoj sobi pio je čaj i često je znao zamoliti Ninu da mu pravi društvo. Nini je to pričinjavalo zadovoljstvo. Voljela je Anu ali se vremenom više sprijateljila sa Karamatom. Poslije izvjesnog vremena Nina je rodila zdravo muško dijete. Svi su znali da je to Karamatino dijete. Znala je i Ana ali Ninu nisu otpustili iz službe. Neposredno pred Drugi svjetski rat Nina se preselila sa djetetom u Srbiju na drugo Karamatino imanje. Dolaskom rata Karamata i Ana više se nisu vraćali u Jakeš. Poslije rata nova komunistička vlast je vilu oduzela i pretvorila je u dom za nezbrinutu djecu a kasnije i u dio bolnice u Jakešu.
Samodoprinosi za asfalt i školu.- Sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća Bosni je, kao i drugim republikama, ekonomski išlo dosta dobro. Svaka nova godina je u ekonomskom smislu bila bolja od prethodne. Slično je bilo i sa Jakešom, svake godine Jakeš je ljepše izgledao. Ljudi su pravili nove i bolje kuće. Sve više pažnje su poklanjali uređenju svog dvorišta. Sem toga u Jakešu skoro da nije bilo nezaposlenih, svi su radili i dobro su živjeli. U to vrijeme smo uveli i tzv. samodoprinos za izgradnju mjesta. Taj samodoprinos je podrazumijevao da svaki zaposleni izdvaja određeni novčani iznos i da se taj novac plasira u izgradnju mjesta. Od takvog samodoprinosa u Jakešu je napravljen asfalt kroz cijelo mjesto, a odmah poslije toga i vodovod, tako da je svako domaćinstvo imalo toplu i hladnu vodu u kućama. Početkom sedamdesetih godina u Jakešu smo počeli praviti i novu osnovnu školu, koja je završena u rekordnom roku. Po završetku škola je izgledala zaista lijepo a u nju su išla i djeca iz okolnih mjesta i to iz Pećnika i Modričkog Luga. Jakeš je postepeno postajao mjesto ugodnog življenja.
Zima je imala u sebi nešto čarobno. Uvijek je bilo puno snijega. Pored sankanja i grudvanja zimi smo se na Kuduzama među borićima igrali kauboja ali umjesto pištolja imali smo drvene puške na koje smo stavljali koplja izrađena od vrhova klasure. Da bi koplje bolje letjelo omotavali smo ga žicom na vrhu, tako ako bi koplje pogodilo „neprijatelja“ nije mu bilo ugodno. Takvo koplje je znalo i napraviti manju ranu na tijelu, ali pgođeni nije smio plakati inače bi igra za njega bila završena. Kao okidač koristili smo štipaljke koje smo uzimali sa štrika za sušenje veša, naravno bez pitanja. Mogli smo se igrati cijeli dan, nikada nije bilo dosta.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook, Šahinpašić, Kultura, te na prodajnim mjestima izdavačke kuće “Connectum” (Ćurčiluk Veliki br.27; BBI Centar – II sprat i Sarajevo City Center).