Treća dob

Preuzeto sa Prometej.ba

Poželjela je iznenada da ustane i potjera pticu s prozora i učini taj hodnički svijet sasvim sterilnim od pravog života, za koji više nije znala kako da ga zove i čijim da ga zove

Hodnici u bolnicama i ambulantama uvijek imaju miris. Skoro svi hodnici u skoro svim bolnicama i ambulantama. Osim na odjelima za dušu. Tamo gdje idu oni koji ne znaju gdje bi drugo, da saznaju gdje spadaju. Po hodnicima odjela za psihijatriju, ne viče se i ne smije glasno. Sestre ili doktori su umirujuće ozbiljni ili nasmiješeni. Krupni, mišićavi tehničar u bijelom, koji stoji ispred nadzorne kamere, također je blago nasmiješen. Dijana spušta pogled. Nikad nije znala da li se neko smiješi njoj ili nekome drugom, pa nikad nije uzvraćala.

Vani je bilo vrelo i mirisalo je na pregrijani asfalt. Bilo je čudno i umirujuće ugodno u čekaonici. Dijanu je radovalo što nema gužve. Starici koja je sjedila do nje, glave zagledane u nešto u dnu zida, kao da je bilo svejedno. I sama je imala neki odsutni, umirujući osmijeh na licu. Nekad kovrčava, sad samo zapetljana kosa, sijeda i vezana u pundžu, činila joj je bijelo lice još bjeljim, a obraze još crvenijim. Prozor u dnu hodnika bio je otvoren i ptica žedno otvorenog kljuna sletjela je na lim.

Starica je pogledala u Dijanu.

– Ptice su žedne. Ptice su stalno žedne. A mogu odletjeti do potoka. Ne razumijem – nasmiješila se opet, kao da joj je milo što su ptice tako nelogično, stalno, pored potoka žedne.

– Jeste Vi žedni? – upitala je Dijana ženu, pokušavši dosegnuti njen ponovo oboreni pogled saginjući glavu.

Starica je ostavila pogled dolje, ali podigla smiješak.

– Heh, nisam. Oduvijek sam pila malo vode, i kao dijete. Mama je uvijek brinula za to da ću u starosti dobiti šećer. A koga briga. Daleko je starost.

Dijana je uzdahnula tiho, namjestila kosu iza uha, izravnanu peglom. Nikad nije voljela svoje kovrče. Mislila je da joj čine glavu velikom i da tjeraju dečke. Možda su samo tjerale dečke.

Ptica rastvorenog kljuna i dalje se okretala i obrtala na prozoru, glave podignute prema uvis, kao da hvata kišne kapi. Dijana je osjetila dah žeđi kako joj pretvara grlo u hrskavu koricu. Odvratila je pogled s prozora, pogledala na sat, zatim opet prema bolničaru. Imao je isti izraz lica i gledao je svakoga i nikoga. „Drug Tito gleda sve nas“, pomislila je Dijana na staru kratku priču iz škole, u kojoj su se školarci prepirali koga Tito gleda s portreta. Nasmijala se kratko. I odmah joj je zbog toga bilo neugodno.

– Imate li djece? – naglo je upitala starica, s osmijehom i jednakim, staklastim, netrepćućim pogledom. Imala je oči tamne ali uznemirujuće sjajne.

– Ne. – Dijana je oborila pogled.

– Ima vremena. Mladi ste. Ja sam imala kćer. Samo nju. Nisam se nikad pokajala zbog toga, iako sam je mlada rodila. I sama odgajala.

– A gdje je ona sada? Je li s vama? Je li živi blizu? – upitala je Dijana u jednom dahu, hladeći se letkom koji je pokupila sa stalka.

– Onaj momak je jako zgodan – prošaptala je starica, naginjući se prema Dijani povjerljivo, i pokazujući očima na bolničara. Dijana je pocrvenjela. – Da nisam udata, pokušala bih nešto! – rekla je starica i sad se nakezila, pokazujući sitne zube.

Dijana je pročistila grlo, silom se uozbiljila i pogledala u letak.

„Provedite naljepše dane u trećoj životnoj dobi – dom za starija lica Krila“

Starica, koja je još uvijek bila nageta prema njoj, radoznalo je zurila u letak.

– Šta je treća životna dob? – upitala je, mijenjajući izraz lica u iskreno, skoro djetinje čuđenje.

– To je… – Dijana je zastala i zagledala se u njeno lice. – To je dob kada se čovjek odmara.

– Ah. Ja sam mislila da se čovjek odmara pomalo svaki dan.

Dijanino suho grlo sad je već malo peklo. Ptica na prozoru se smirila i zgrbila tijelo u gutu.

– Liči na muža moje kćerke, pomalo, onaj momak – reče ona opet povjerljivo. – Razveli su se.

Starica se odmakla i oborila pogled.

– Dešava se. – odvratila je Dijana, zakašljavši se od žeđi.

Bila je zaglušujuća tišina. Izvana, zbog položaja hodnika, skoro da nije dopirao niti jedan zvuk, skoro da nije dopiralo ništa, pa ni vrelina. Samo je ptica, uljez iz drugog svijeta, uljez treće vrste, sve jednako čučala na prozoru otvorenog kljuna. Dijana je poželjela da je potjera, a da ni sama nije znala zašto. Poželjela je iznenada da ustane i potjera pticu s prozora i učini taj hodnički svijet sasvim sterilnim od pravog života, za koji više nije znala kako da ga zove i čijim da ga zove. Usta su joj se, kao ptičiji kljun, rastvorila i od žeđi od bezbroj neizgovorenih riječi.

Vrata ordinacije su se otvorila. Izišao je doktor, visok i mršav. Izišla je mlada i mršava žena. Bolničar se pomjerio s druge strane kamere. Dijana je ustala. Zrak je prostrujao hodnikom iznenada, odnekud, ptica je prhnula s prozora, Dijana ju je čula, a kao da ju je i vidjela, kako leti u vrelinu neba. U sekundi joj je u glavi bljesnula slika kovrčave djevojčice kako, bijesnog izraza lica, u gumenim čizmama, udara nogama u lokvu na pločniku. „Prekini! Prekini, isprljat ćeš kaput!“, i razjareni, crni, svjetlucavi pogled.

– Možete ući – rekao je doktor ravno i ljubazno, pogledavši obje žene.

– Hajde, hajde, mama – rekla je Dijana, uzimajući staricu pod ruku. – Moramo ući kod doktora.

Starica se oslonila na njenu ruku, uputila joj užareni pogled, ustala, i osmijehnula se. Dijana nije znala kome, i oborila je pogled.

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.