TANJA GRABOVAC: Ako sada postojim, upravo sad sam i odgovorna pred smislom svog života!

Mlada Belma Skopljaković ove godine pokrenula je blog pod nazivom “Bellspiration“. Cilj mlade blogerice je promocija pozitivnih i inspirativnih priča mladih ljudi u BiH i regionu.

Za Bellspiration govorila je Tanja Grabovac.

Ukratko o tebi
Uvijek mi bude najteže dati odgovor upravo na takvu vrstu pitanja… Zovem se Tanja Grabovac. Rođena sam u početku ljeta 1991. godine u Bugojnu. Završila sam ove godine filozofsko – teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Ako bih pored toga što sam u struci teologinja trebala iznijeti iskustva koja me definiraju onda je to definitivno iskustvo mene kao volonterke, aktivistice, žene u društvu…

Tvoj pogled na život i smisao života iz perspektive tvoje profesije?
Iz perspektive filozofije ili teologije? Zezam… 😀 Nekako pokušavam razbiti svu ozbiljnost i težinu tog pitanja koje se stoljećima postavlja. Izabrala si vrlo dobro i ozbiljno individualno pitanje koje bismo si svi trebali ne postaviti nego konstantno postavljati.

Prije nego uopće pojmimo smisao života, našeg vlastitog života, trebali bismo pojmiti naše postojanje – koliko god to možda banalno zvučalo. Dakle, JA sa svim svojim umom, iskustvom, emocijama, osjećanjima, potrebama, postojim upravo sada u ovom trenutku. Zahvaljujući svim trenucima od prije u ovom sada donosim i uviđam koji je moj smisao života. Namjerno sam na početku naglasila našeg vlastitog života. Odgovora na pitanje što je to život i smisao života ima onoliko koliko ima nas ljudi. Nema univerzalnog koji bi vrijedio za sve. Ne smatram ni to kako bi trebao postojati samo jedan smisao života. Ovisno o iskustvima, godinama života i sl. mijenjaju se pogledi na život, samim time i smisao naših vlastitih života. Uhvatila sam sebe u saznanju da većinu pitanja promišljam kroz perspektivu odgovornosti (koja se posebno pojavi u saznanju o slobodi vlastitog bića) i donošenja odluka. Dužni smo odgovoriti na izazov koji se odnosi na postojanje našeg bića. Tu se radi o odgovornosti prema samima sebi. Zato mi bude teško odgovoriti na pitanje u kojem se traži predstavljanje sebe. Jer, tko smo to mi i šta je ono što nas definira…

Pošto je cilj tvog pitanja moj individualni odgovor, osjećam dužnost i iznijeti ga. Prvo, pogled na život. Pojedine stvari/situacije u životu smatram ozbiljnim (npr. sreću smatram vrlo ozbiljnom, o tome u narednom pitanju…). No, sama pomisao na život mi probuđuje osjećaj unutarnje radosti. Da, život jest mnoštvo različitih teških situacija ali ne želim u pogledu na život nipošto umanjiti perspektivu radosti. Drugo, smisao života. Naš smisao života je naš unutarnji put kojim pomirujemo težinu situacija sa samim pojmom života koji u sebi nosi radost. Naš je smisao pronaći i ispuniti sebe. Ja sam smirena ukoliko uspijem pronaći naredni korak tog unutarnjeg puta. Moj smisao je upravo taj unutarnji put kojeg sam dužna spoznati. Dužna sam u njemu pomiriti sve situacije vlastitog života, situacije iz bližeg okruženja, kao i stvarnost globalnih dešavanja. Odgovor na smisao jeste individualan, ali ga kreira sve s čime smo suočeni. Ovdje bih ponovno naglasila trenutak koji se dešava sada. Ne mogu promatrati na smisao koji bi bio tamo nekad i negdje. Realnost je takva da možda neću a i ne trebam postojati tad nekad i negdje. No, ako sada postojim upravo sad sam i odgovorna pred smislom svog života.

Da li je sreća precijenjena danas?
Pokušat ću ovdje skratiti jer sam previše pisala u prošlom pitanju…

Ako kažemo da je nešto precijenjeno to bi onda značilo da o tome nečemu ili nekomu imamo veće mišljenje nego što to nešto ili netko zaslužuje. Nije precijenjena sreća danas, precijenjene su stvari za koje mislimo da nas vode ka sreći. Koliko god to možda nespojivo zvučalo, sreća nije shvaćena ozbiljno. Dakle, cijelom spektru materijalnog pridodajemo veće značenje nego što to stvarno zaslužuju – tu se radi o precijenjenosti. Ne kažem kako nam u svakodnevnom životu nije potrebno sve ono što nam je ponudila kapitalistička stvarnost, problem je što nas je ta kapitalistička stvarnost uvjerila kako je „objekt = sreća“. Problem je što razmišljamo o sreći kao o nečem što izvana dolazi do nas. Još bih nešto povezala s ovim pitanjem. Ne mogu se oteti dojmu kako je kolektivno stanje ispunjeno sebičnošću i pasivnošću prema kojoj su svi drugi dužni ostvariti moju sreću, moje blagostanje. Čini se kako današnje društvo razvija čovjeka koji kao da nema nikakve veze sa samim sobom… Čini mi se kako o ključnim pojmovima razmišljamo kao da nisu u nikakvoj povezanosti s nama, tj. da se ne pojavljuju kao naša odluka. Osobno razmišljam o sreći kao o ozbiljnoj stvarnosti koja započinje odlukom: Ja želim biti sretna/sretan! I ne samo da želim biti sretna, nego sam ja ta koja je odgovorna za kreiranje svoje sreće. Sreća u konkretnom svakodnevnom životu nije nikakav apstraktni pojam.

Opet puno pišem…

Stvarne životne vrijednosti za tebe?
Ovo bih pitanje povezala s prvim u smislu da je ono vrlo individualna stvarnost svih nas. Prije nego počnem odgovarati trebam reći kako sam od jednog svog profesora čula kako bismo trebali razlikovati vrijednosti i vrednote. Vrijednost je uvijek novčana, tj. cijena nečega. Možda bi bilo bolje pitati se koje vrednote cijenimo u životu? U skladu s tim javlja mi se pitanje koje su to sve vrednote koje bismo trebali njegovati? Šta je ono što bismo zbilja u životu trebali cijeniti a što nema cijenu?

Mislim da je svatko od nas u teškom izazovu pred ostvarivanjem autentičnosti svog života, autentičnosti svojih poruka i dijela. Radi se o teškom izazovu jer pred drugim bićem pokazujemo svoju autentičnost. Pred potrebama drugih bića pokazujemo sebe. Ovih smo dana svjedoci strašnih dešavanja na Bliskom istoku. Neću se dotaći pitanja ispravnosti ili potpunosti informacija o dešavanjima, nego ću staviti pitanje na autentičnost cjelokupnog čovječanstva koje svakom minutom gubi dragocjene živote, gubi lica koja su se smiješila, gubi tijela koja su živjela jednako kao i naša u ovom trenutku. Netko možda upravo sada gubi svaki smisao života…

Stvarne životne vrednote tiču se odnosa s drugima. Ljubav kao najveća vrednota je zapravo svako naše djelo učinjeno drugome. Da to izrazim i s riječju vrijednost, to bi značilo da stvarnu životnu vrijednost ima zajedništvo. Ništa što nas razlikuje nije prepreka zajedništvu.

Tvoj pogled na današnje stanje mladih i tvoja poruka za njih?
Općenito je uvriježeno mišljenje kako su novije generacije sve gore i gore… Ne bih se ovdje osvrtala na sve one negativnosti kojima se „dokazuje“ takvo mišljenje. Iznijela bih svoje kratko iskustvo u zadnjih mjesec i po otkako radim u osnovnoj školi. To iskustvo prožeto je vlastitim oduševljenjem zbog hrabrosti i odvažnosti u razmišljanju koju pojedini učenici i učenice pokazuju. Tek iz ove perspektive osobe koja stoji ispred mladih i ima odgovornost u njihovom razvoju osjećam tugu zbog obrazovnog sustava koji je gušio moje generacije i nastavlja gušiti umove mlađih generacija. Ne podržavam mišljenja prema kojima su tobože neka starija vremena bila bolja a današnja lošija. Smatram kako svako vrijeme ima svojih poteškoća i olakšica te da sve generacije na svojstven način odgovaraju ili ne odgovaraju na izazove svog vremena. Ono što primjećujem kod novih generacija s kojima se suočavam svakodnevno u razredima, a što ih razlikuje od mojih generacija, je veća doza hrabrosti u sukobljavanju s nekim „kritičnim“ društvenim pitanjima. Ovdje se radi o mom vlastitom iskustvu koje ne treba vrijediti ni u školi koja je odmah pored. Možda samo imam sreće što imam takve učenike/ce.

Moja poruka mladima jest da upravo budu ono što oni prvenstveno jesu – mladi. Razvijajte slobodu duha i govora, ne dozvolite da itko pravi granice oko vas i u vama. Žalosno je gledati društvo koje svojim mladima krade njihovu mladost. Ne bih voljela da se ovdje zaboravi na odgovornost jer se ona veže uz sve (slobodu, sreću, radost, smisao života, itd.).

Jedan od mojih profesora, čije riječi uvijek dajem kao primjer, je upravo nama mladima govorio: „Ne bojte se, bit će vam teško“.

Da, bit će vam teško, ali ne bojte se. I nipošto ne zaboravite biti mladi!

Hvala na razgovoru! 

Draga Belma, ogromna hvala tebi na inicijativi za stvaranje bloga koji našu svakodnevicu obogaćuje svim onim pozitivnostima koje nam nedostaju, jer gladni smo pozitivnih narativa i ljudskosti općenito.  Hvala ti također na povjerenju. Ogromna je čast imati te za prijateljicu!

Tekst preuzet sa bloga “Bellspiration“.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*