U nedjelju je ispred Vječne vatre u Sarajevu, u organizaciji Mreže za izgradnju mira, ForumZFD-a, Centra za nenasilnu akciju i UDIK-a polaganjem cvijeća obilježena 27 godišnjica zločina na Kazanima. Kako je kazala Matea Jerković aktivistica Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije – UDIK bilo je to javno prisjećanje da je prošlo 27 godina od zločina na Kazanima gdje su od strane Mušana Topalovića Cace i pripadnika njegovog odreda ubijani naši sugrađani. Taj zločin, kako ističe Jerković, počinili su pripadnici Armije R BiH i kao takav predstavlja crnu mrlju u odbrani grada Sarajeva.
Piše: Đorđe Krajišnik
– Mi kao društvo moramo preuzeti odgovornost za počinjeni zločin, javno se izviniti porodicama žrtava, te im omogućiti mjesto gdje će se oni sjećati svojih voljenih. Zato se zalažemo da se u centru grada Sarajeva izgradi spomenik. Taj spomenik bio bi opomena svima nama da više nikada ne dozvolimo da neko u naše ime počini neki zločin, ali bi bio i određena satisfakcija porodicama ubijenih građana Sarajeva. Podsjećamo, konačan broj žrtava na Kazanima nikada neće biti poznat, do sada su pronađeni posmrtni ostaci 23 osobe, a 15 ih je identificirano. Riječ je o pet osoba ženskog i deset osoba muškog spola, u starosti od 27 do 66 godina. Radi se o dvije žrtve ukrajinske nacionalnosti, dvije žrtve hrvatske nacionalnosti, jedna žrtva bošnjačke nacionalnosti i deset žrtava srpske nacionalnosti. Nadamo se da će gradske vlasti već sljedeće godine podići spomenik, mada sve dosadašnje ideje, odluke i realizacije uopće nisu ostvarene, rekla je Matea Jerković iz UDIK-a.
Odavanju počasti žrtvama zločina na Kazanima prisustvovao je i historičar i profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu Husnija Kamberović. On ističe da je ispred Vječne vatre došao prije svega kao građanin Sarajeva, te jer želi pružiti podršku suočavanju i sa tom stranicom naše prošlosti.
– Naime, nije sporno da su u ratu Caco i njegovi ubili veliki broj naših sugrađana, različite nacionalnosti, najviše Srba, na Kazanima. I nije sporno da se Armija BiH 1993. godine sa tim obračunala. Mislim da je važno da mi danas pošaljemo poruku da želimo kroz sjećanje na ovaj zločin, ali i kroz taj spomenik koji bi trebao da bude postavljen, pokazati da smo spremni suočiti se sa tom tamnom stranicom naše prošlosti. Također, da time želimo pokazati kako mi ne stojimo iza onoga što su Caco i pripadnici njegovog odreda radili ‘92.-’93. godine. To je znak naše hrabrosti, naše spremnosti da se doista suočimo sa činjenicom tog zločina. Mislim da to suočavanje sa tamnim stranicama naše prošlosti nije nikakav znak nacionalne izdaje, nego prije svega znak herojstva i ljudskosti, naglasio je profesor Kamberović.
Sarajevo se, prema njegovim riječima, nema čega stiditi iz vremena opsade, ovaj grad je, kako dalje kaže, vodio jednu časnu borbu za slobodu, jedan otpor ubijanju i barbarstvu.
– Ali to što se unutar tog kruga, unutar onih koji su branili ovaj grad, pojavila jedna skupina koja je vršila zločine, to moramo jasno istaći. Tu ljagu sa te borbe možemo skinuti upravo tako što ćemo našim odnosom prema zločinu na Kazanima pokazati da nismo bili svi isti. Ono što je radio Caco sa svojim odredom nije bio koncept, nije bila strategija, nije bio cilj kojim su se rukovodili oni koji su branili Sarajevo. Mi svojim odnosom prema Kazanima branimo danas ono za što smo se u ratu borili, zaključio je Husnija Kamberović.
Kako je povodom prošlogodišnjeg prisjećanja na zločine na Kazanima u svojoj kolumni napisala glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović, koja je prva novinarka koja u toku rata u BH Danima pisala o Cacinim zločinima, tokom bitke za spašavanje obraza države BiH stradalo je 14 pripadnika Armije i trojica policajaca MUP-a RBiH. “Cacine žrtve – vojni policajci i pripadnici CSB-a Sarajevo – njih devetorica ukopani su u Velikom parku. Sahranjeni su uz državne počasti, posthumno odlikovani i zaboravljeni. Caco je pak četiri godine ležao u humci sa NN oznakama, da bi potom uz spektakularnu dženazu u režiji SDA, kojoj je prisustvovalo čak 12.000 Sarajlija, s ruke na ruku ispraćen i sahranjen na Kovačima, u kompleksu Memorijalnog centra. No, Cacine žrtve nikako da dospiju u onaj dio memorije koji im pripada”, napisala je tada Selimbegović.
Ona je ove godine prisustvujući obilježavanju 27 godišnjice ovog zločina, kao i mnogo puta ranije, podsjetila da su Kazani vjerovatno najtamnija mrlja na ratnoj historiji Sarajeva.
– Ja znam da je trebalo jako dugo vremena da prođe da bi se ovaj grad suočio sa žrtvama Desete brdske brigade i Mušana Topalovića Cace. Dakle, sa zločinom počinjenim od strane pripadnika Amije RBiH. Mislim da su tu jako važne dvije stvari. Jedna je da je i te 1993. u noći kada je Caco i ubijen, velikom akcijom, država BiH zaustavila ponašanje otpadnika u redovima Armije, onih koji su ubijali civile, mahom Srbe, ali bilo je i žrtava drugih nacionalnosti. Ljudi su odvođeni i ubijani na Kazanima. Druga stvar, proteklo je jako puno vremena, i sramota je što ni do dana današnjeg ostaci žrtava koji su nakon svega izvađeni iz Kazana nisu identificirani i nisu predati porodicama. Porodice i danas tragaju za svojim najbližim, pokušavajući da ih negdje dostojanstveno sahrane, rekla je Vildana Selimbegović
Ovaj grad, kako dodaje urednica Oslobođenja, svojim odnosom prema žrtvama i podizanjem spomenika koji bi podsjećao na ovaj zločin može pokazati da ima snage da sačuva identičan odnos prema svim svojim stanovnicima.
– Mislim da je to veliko. Bilo bi jako važno da se taj spomenik što prije podigne i da se posmrtni ostaci konačno predaju porodicama. Jer činjenica da se još tokom rata pružio otpor Cacinim zločinima i da se sudski kažnjavalo zbog toga ipak govori da je postojao minimum snage da se suoči sa tim zločinima. Ja bih, ponovo to naglašavam, voljela da su završeni procesi identifikacije, te da se izgradi spomenik koji bi nas opominjao i podsjećao da je ovaj grad, i u najtežim svojim trenucima, imao snage da se obračuna sa zločincima u vlastitim redovima. Ali isto tako to treba da pokaže da ovaj grad ima i snage da pomogne porodicama da sahrane svoje najdraže, zaključila je Vildana Selimbegović.