Davne 1956. godine, kada je cijeli svijet drmala Suecka kriza, Ujedinjene nacije su uspostavile svoju prvu mirovnu misiju.
U misiji UNEF na Sinaju, na granici između Egipta i Izraela, Jugoslovenska narodna armija je imala najveći kontigent.
Po mišljenju analitičara Jugosloveni su bili i najbolji vojnici-mirotvorci tokom ove misije, koja je potrajala punih 11 godina.
Prema podacima Ministarstva odbrane Srbije, u misiji UNEF od 1956. do 1967. godine JNA je imala ukupno 22 “rotacije”, tokom kojih je u očuvanju mira na Bliskom istoku angažovano 14.265 jugoslovenskih vojnika i oficira. Svaki peti pripadnik UNEF-a bio je jugoslovenski vojnik.
Mala Jugoslavija
“Mala Jugoslavija” na Sinaju je uživala poštovanje diplomata od Vašingtona do Moskve, jugoslovenski mirotvorci su dobijali odlikovanja i navođeni kao primjer kako pravi vojnik, uz minimalnu upotrebu sile, a maksimalnu vještinu i dobre odnose s lokalnim stanovništvom, treba da služi miru.
Zanimljivo je, međutim, da mnogi odlikovani mirotvorci JNA nisu bili školovani vojnici, nego obični momci sa sela. Neki od njih do polaska u misiju nikad nisu vidjeli more, niti se vozili brodom ili avionom. Naravno, nisu imali pojma gdje je Bliski Istok, ni zašto se Velika Britanija, Francuska, Izrael i Egipat bore za Suecki kanal.
Znali su jedino da je rat patnja i da svojim učešćem u mirovnoj misiji mnoge ljude mogu spasti od stradanja. Jer, mnogi mirovnjaci iz pedesetih su kao djeca preživjeli Drugi svjetski rat.
Jedan od takvih pripadnika UNEF-a bio je i Nikola Milojević iz Gornjeg Pervana kod Banjaluke. Rođen pred Drugi svjetski rat, u selu bez vode, struje, puta i škole, do polaska u JNA uspio je da završi samo četiri razreda osnovne.
Ali, bio je dobar vojnik, artiljerac, i starješine su to prepoznale, pa je izabran da, sa još 1.700 drugova, 1956. i 1957. predstavlja Jugoslaviju u mirovnoj misiji.
Nikola je preminuo 2009. godine, ali njegova djeca i unuci i danas prepričavaju anegdote koje im je pripovijedao.
Odlikovanja
Tako je pričao da su se na Sinaj zaputili brodom i da su im starješine, pri ukrcavanju, podijelile žvake s mentolom, kako bi se lakše izborili s mučninom zbog “morske bolesti”. Kada ga je negdje nasred Mediterana oficir pitao: “Mali, gde su ti žvake”, on je prostodušno odgovorio: “Mislite na one slatke bombonice? Ja sve pojeo!”
Ove i brojnih drugih tatinih priča dobro se sjeća njegova kćerka Dragica Pajević Alp. Dragica je danas uspješna logističarka i menadžerica u Svjetskom programu hrane, specijalizovanoj agenciji UN-a i najvećoj humanitarnoj organizaciji u svijetu, koja je nedavno dobila Nobelovu nagradu za mir.
– Sjećam se tatinih priča, iako sam rođena 1970. godine, dakle 13 godina nakon što se on vratio iz misije. Dok sam bila dijete nisam ni shvatala šta je mirovna misija, ali mi je bilo jasno da je tata radio nešto važno i da je čuvao ljude da ne stradaju u ratu. Tako sam od malih nogu priželjkivala da radim za Ujedinjene nacije i, eto, ta mi se želja ostvarila – priča Dragica za Srpskainfo.
Tata joj je, kaže, pričao kako su Jugoslovene u Misiji cijenili kao hrabre i miru posvećene vojnike i kako im je komandant UNEF-a odao priznanje, pa su svi pripadnici iz JNA iz njegove jedinice odlikovani.
– Sjećam se i tih odlikovanja, bilo ih je nekoliko, od medalja sa UN znakom, koje su pripadnici UNEF nosili na uniformama, do ordena koji su bili posebno vrijedni. Ali, moja sestra i ja smo u ludim osamdesetima to ordenje kačili na odjeću, kao bedževe: to je bila fora, jer takvih “bedževa” niko nije imao. Naravno, tako smo pogubili sva tatina odlikovanja – priča Dragica.
Luksuz u pustinji
Tata joj je, kaže, pripovijedao, da su, kada obave dužnosti u misiji, pripadnici UNEF obilazili čuvene znamenitosti u regionu u kojem su služili, od Doline faraona s piramidama, do Kaira, Aleksandrije, Bejruta, Port Saida.
– Pričao je i kako su imali sve “luksuze”, od vode usred pustinje, do čokolada, kolonjske vode i hrane, koju su često dijelili sa siromašnim lokalnim stanovnicima – priča Dragica, koja je u misiji spasavanja gladnih služila u desetak zemalja Bliskog Istoka i Afrike, svuda sa sobom noseći vjeru da je mir u svijetu, u kojem niko neće biti gladan – moguća misija.
Dragica Pajević Alp
Danas služi upravo u Kairu, gradu u kojem je prije 65 godina u misiji mira bio njen tata, kao vojnik JNA i UNEF-a.
A tata joj je pričao i da su u to vrijeme Egipćani Jugoslovene dočekivali srdačno, kao spasioce. Govorili su: “Tito – Naser sava-sava”, što će reći. ” Tito i Naser su prijatelji”. Pa kako su dežurali pored radnji trgovaca i zanatlija muslimanske vjeroispovjesti dok su se oni molili, kako ih ne bi opljačkali razbojnici, koji su znali da oni ni po koju cijenu neće prekinuti molitvu.
Izraelci nisu baš voljeli Jugoslovene, ali su ih poštovali kao vojnike i izbjegavali sukobe s njima.
Patrole u bikiniju
Nikola Milojević mlađi, sin preminulog pripadnika UNEF-a, sjeća se kako mu je tata pričao na koje je sve načine izraelska vojska pokušavala da “dekoncentriše” mirovnjake i oslabi njihovu pažnju.
Naime, žene vojnici izraelske armije bi se, kada su držale stražu nadomak jugoslovenskih mirovnih snaga, skidale u bikinije i tako patrolirale s puškama na gotovs.
Ipak, najviše su mu se u sjećanje urezale priče o borbi za hranu. Tata mu je, kaže, pričao da bi, čim vojnici iz misije izađu da bace ostatke hrane, siromašni Arapi “izranjali” niotkud, iz pijeska, i jurili ka njima. Čak su im i prevrtali burad sa otpacima, što su im vojnici branili.
– Jedan je lokalac tati ukrao beretku, da ga “ucijeni”, da im da otpatke. Govorio je: “No mandžare, no kapa”. Kad su naši vojnici shvatili da lokalci neće da ih napadaju, nego da ih je glad natjerala da im se prikradaju, dogovorili su se da im u određeno vrijeme iznesu hranu, koju su dobijali za sebe. Ispali su pravi heroji zbog toga – priča Nikola, koji je imao dobru priliku da izgradi vojnu karijeru, ali je istupio iz vojske i danas je vozač kamiona u EU.
Gratis šišanje
Anegdota sa Sinaja naslušali su se, a i danas ih slušaju, u porodici Pepić iz Banjaluke. Otac porodice, Slobodan Pepić (83), i danas je živ i zdrav.
Bio je mladić iz sela Mašići u Lijevču polju kada je otišao na odsluženje vojnog roka u Jugoslovensku ratnu mornaricu u Dubrovnik. Jedva da je znao da pliva. Ali je bio dobar vojnik, pa je sa još četiri drugara iz Mornarice izabran da od 1962. do 1964. godine služi u UNEF-u.
I čim se iskrcao u pojasu Gaze, gdje mu je bila baza, dočekao se na noge. Nije znao ni engleski, a kamoli arapski, ali je besprijekorno obavljao svoje dužnosti i postao miljenik lokalne zajednice.
– Kako sam tamnoput, lokalci su me zvali Muhamed. Nisam se bunio, a i što bih. Imao sam u svom rancu dobre makaze, a bio sam vješt, pa sam, gratis, šišao lokalce. Iako nisam berberin, moje su se berberske vještine brzo pročule – priča Slobodan, koji je nakon povratka iz misije postao komercijalista i radeći taj posao zaradio penziju.
U odbranu svetskog mira je davne 1956. godine krenuo i Omer Tanjo iz sela Mravinjac kod Goražda. Bio je nepismen kada je otišao na odsluženje vojnog roka u Čakovec u Hrvatskoj, ali ispostavilo se da momčić iz Podrinja ima potencijala.
– Dedo je, kako nam je pričao, odabran za UNEF misiju, pa je brodom otputovao u Port Said. Nikad prije toga nije vidio ni more, ni brod. Nije imao pojma gdje ide i zbog čega. Ali kada je stigao tamo sve mu je bilo jasno – priča njegov unuk, inženjer građevinarstva iz Goražda, Muamir Mehić za Srpskainfo.
Faca zbog bicikla
Djed Omer, koji je preminuo prije tri godine, pričao je djeci i unucima kako je bilo dovoljno da se na nekom području pojave jugoslovenski vojnici pa da stanovnici znaju da mogu mirno spavati.
– Pričao je i kako je obilazio piramide, jahao na kamilama, vidio sto čuda. Kad se vratio iz Egipta donio je bicikl i postao glavna faca u selu – priča Muamir.
Djed Omer je donio i kovertu s odličnim karakteristikama, ali to nije znao iskoristiti da bi napravio karijeru. Do starosti je radio kao građevinski radnik.
Kada su vojnici Jugoslovenske narodne armije pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka krstarili Bliskim Istokom, donoseći mir u ovo bure baruta, niko vjerovatno nije ni slutio šta će se, četrdesetak godina kasnije, dešavati u Jugoslaviji.
I da će mirovne snage UN-a devedesetih godina prošlog vijeka doći na na prostore bivše Jugoslavije da zavode red i mir.
Dan mirotvoraca
U znak sjećanja i poštovanja prema sangama UNEF i svim kasnijim “plavim šljemovima” Ujedinjenih nacija, već 65 godina se 29. maj u cijelom svijetu obilježava kao Međunarodni dan mirotvoraca UN-a.
Od 1956. godine, kada je uspostavljena prva mirovna misija Svjetske organizacije, više od 2.400 pripadnika “plavih šljemova” je poginulo služeći miru, dok su milioni ljudskih života spaseni zahvaljujući njihovoj hrabrosti.
Posvećeni pomaganju ljudima, često u opasnim i teškim okolnostima, daleko od porodice i prijatelja, mirotvorci su otjelotvorenje vrijednosti i principa UN.