Razgovarao: Eldar Abaz, Global Analitika
Položaj svake marginalizovane populacije u Bosni i Hercegovini je na jako lošem nivou, tome dodatno doprinosi i društvo, zakoni i stavovi koji nimalo ne idu u prilog ovim populacijama. Da li je problem nedostatak empatije, razumijevanja ili prosto zainteresovanosti, ostaje pitanje. O položaju osoba s invaliditetom razgovali smo sa dr.sc.Izoldom Osmanagić, predsjednicom Udruženja “LAN”.
Naime, Udruženje “LAN” je nevladino i neprofitno udruženje osnovano radi ostvarivanja ciljeva u oblasti posredovanja u izvođenju i organizovanju edukacija različitih obrazovnih profila, organizovanja stručnih okupljanja i unapređivanja stručnog i profesionalnog rada. Članovi ovog udruženja učestvuju u realizaciji projekata inkluzivnog obrazovanja i obuke, razvoju društvenih, građanskih, multikulturalnih kompetencija i medijske pismenosti, razmjeni i primjeni inovativnih praksi i zajedničkih inicijativa koje promoviraju saradnju, uzajamno učenje i razmjenu iskustava.
U aktivnostima ovog Udruženja nastojalo se djelovati u manjim sredinama, jer poznato je da ovakve oblasti i regije imaju manje mogućnosti za rad. Takođe, radili su u ruralnim školama sa nastavnicima, roditeljima i djecom na razne teme. Bile su obuhvaćene ruralne škole na području Bihaća, Cazina i Bosanskog Petrovca. Teme su bile različite, od značaja obrazovanja, medijske pismenosti kao dijela obrazovnog procesa, multikulturalnosti, pa sve do osnaživanja osoba s invaliditetom. Neki od ciljeva ovog Udruženja jesu razvoj demokratskih odnosa u svim sferama života, puna afirmacija načela humanosti i pravednosti u socijalnoj politici, te pokretanje i podrška procesu uspostavljanja zajedničkog života, povjerenja i tolerancije među građanima, zatim puna ravnopravnost građana u skladu sa međunarodnim i domaćim pravnim propisima, afirmacija položaja i statusa mladih i razvijanje multinacionalnih, multireligijskih i multietničkih odnosa u skladu sa savremenim demokratskim standardima.
Možete li nam reći nešto više o projektima Udruženja “LAN” koji se tiču osoba s invaliditetom?
dr.sc.Izolda Osmanagić: U svom radu težimo da obuhvatimo različite kategorije stanovništva, među kojima su svakako i osobe s invaliditetom. Kako smo usmjereni ponajviše na djecu, roditelje i nastavnike, prvi projekt kojeg smo realizirali u suradnji sa Udruženjem Žene sa Une bio je namijenjen za djecu s teškoćama u razvoju, jer i one pripadaju toj kategoriji. Projekt se zvao “Mreža podrške za djecu s teškoćama u razvoju”, a realizovan je u periodu 2015. – 2016. godine. Osnovni cilj projekta je bio doprinijeti održivoj socijalnoj inkluziji učenika s teškoćama u odgojno-obrazovnom sistemu na nivou općine Cazin. Projekt je finansiran od strane Evropske unije u sklopu Dijaloga za budućnost.
Trenutno realiziramo projekt “Medijska pismenost osoba s invaliditetom/hendikepom na području općine Bužim” i projekt se realizira u suradnji s Udruženjem distrofičara Bužim. Osnovni cilj nam je da kroz edukativne sesije osvijetlimo i potaknemo kod naših korisnika različite kompetencije kao što su tehničke (sposobnost pristupa medijima), kritičke (razumijevanje medijskih sadržaja, sposobnost njihova tumačenja i kritičkog vrednovanja) te praktične (sposobnost stvaranja medijskih poruka). Medijska pismenost omogućuje našim korisnicima da shvate odakle informacije dolaze, čiji su interesi istaknuti i kako pronaći alternativna stajališta. Ciljna grupa su nam 30 članova udruženja osoba s invaliditetom/hendikepom s područja općine Bužim, 15 mladih uzrasta 15-20 godina, članova udruženja osoba s invaliditetom iz Bužima, kao i stanovništvo te naše najmanje općine.
Prema Vašem mišljenju koliko je potrebno da se izvrši reformi ili promjena, da bi došlo do potpune inkluzije u društvu?
dr.sc.Izolda Osmanagić: Inkluzija u društvu je dugotrajan proces u kojem postoji uloga i odgovornost prije svega države i njenih institucija za uspješnu primjenu. Iako se čine vrlo mali pomaci, ponajviše u odgojno-obrazovnom procesu, to ni izbliza nije dovoljno da bismo govorili o inkluzivnom društvu.
Nevladin sektor u tom pravcu daje najveći doprinos, jer mnoge organizacije kroz svoje aktivnosti uvijek ističu i promoviraju značaj inkluzije koja znači poštivanje ljudskih prava svakog člana društva. Promjene se prije svega moraju desiti u svijesti našeg čovjeka, u spoznaji da svako zaslužuje pažnju i brigu i jednaku šansu shodno svojim mogućnostima. Svijest je najteže mijenjati, te će zasigurno trebati kontinuiran i predan rad na osvješćivanju ljudi, jer, nažalost, još mnogi i ne znaju šta inkluzija u suštini znači.
Kakvo je stanje u Bihaću po pitanju osoba s invalididetom, da li je prisutna diskriminacija ili se poštuju njihova prava?
dr.sc.Izolda Osmanagić: Bihać dijeli sudbinu drugih lokalnih zajednica. Osobe s invaliditetom su nezadovoljne prije svega postojećim propisima koji im ne omogućavaju kvalitetan život. Mnoge institucije nemaju osiguran prilaz osobama s teškoćama u kretanju, pa im je često nemoguće posjetiti institucije ili riješiti neki svoj problem. Naravno da su samim tim diskriminirane u odnosu na druga lica. Nemaju odgovarajućeg prostora za zadovoljavanje njihovih potreba kada su u pitanju rekreacija i sport. Postoji nezadovoljstvo i u načinu na koji se finansiraju, posebno izraženo tokom ove godine kada je Ministarstvo zdrastva USK-a zauzelo drugačiji stav u odnosu na raniji period.
Koliko god se inkluzija spominjala u teoriji, ona je daleko od prakse, da li je za takvo što krivo samo društvo ili i država dodatno otežava stanje?
dr.sc.Izolda Osmanagić: Već smo kazali da je inkluzija dugotrajan proces u kojem moraju učestvovati svi, prije svega država. Naravno da je na institucijama vlasti najveća odgovornost, jer vlast ne pokazuje volju i želju da život svojih građana učini boljim i kvalitetnijim. Korupcija, nepotizam, nestručnost jednog dijela zaposlenih osoba, ogromna sredstva koja troše su otežavajući faktori koji ne vode ka inkluzivnom društvu. Država koja treba da je uzor, tako postaje kočničar dobrih promjena.
U osnovnim školama se ne uči toliko o pravima osoba s invalidietom, već se samo pominje. Da li bi došlo do značajnog progresa, ako bi se otpočetka djeca učila o ovoj tematici?
dr.sc.Izolda Osmanagić: Naše obrazovanje nažalost nije kvalitetno obrazovanje, jer ne priprema djecu za život. To su pokazali i rezultati PISA testiranja. Tome doprinosti zapošljavanje podobnih, a ne kvalitetnih nastavnika, nemotiviranost nastavnika, njihov loš položaj u društvu. Dijelom su krivci i sami nastavnici, radi kojih najviše trpe djeca. Naravno da bi se djeca od samog početka trebala učiti na drugog i drugačijeg, šta to znači, kako da nam bude zajedno ljepše. Škola može mnogo učiniti na tom planu, ali vrlo malo čini. Imamo mi primjere divnih nastavnika koji bi mogli učiniti i više, ali ih društvo ne prepoznaje, pa umjesto stimulirajućeg, uglavnom imamo destimulirajući faktor. Kako onda naprijed? Država i tu mora djelovati, za sada, to je zanemariv utjecaj.
Da bi inkluzija zaživjela u praksi potrebno je da se svi angažuju, od sistema do društva. Podjednako bi trebale da rade državne institucije, zajedno sa nevladinim sektorom, kako bi se put ka inkluziji učinio lakšim. Sve dok se odgovonost prebacuje sa jedne na drugu stranu, proces inkluzivnijeg društva stagnira. Važno je da profesionalni kadar bude zaista stručan o pitanjima osoba s invaliditetom, te da se kroz osnovne škole malo više priča i uči o ovoj tematici.