To ne da bi bio skandal. To bi bio nesagledivi diplomatski zemljotres.
Autor: Dragan Bursać
Iz Hrvatske danas zazivaju treći entitet i govore da je BiH neuspješna država. Zamislite sljedeće. Berlin organizuje konferenciju pod naslovom “Francuska kao neuspjela država i potreba njene teritorijalne reorganizacije”. Ili još bliže- Sarajevo organizuje panel na kojem se ozbiljno razmatra kako dijelove Hrvatske treba pripojiti Italiji, a dijelove Srbije Bosni i Hercegovini. To ne da bi bio skandal. To bi bio nesagledivi diplomatski zemljotres.
Zagreb, 25. april 2026. godine. Na jednom od panela bizarnog desničarskog festivala koji sebe naziva međunarodnim okupljanjem konzervativnih lidera, hladno i birokratski, gotovo činovnički, razmatra se ideja da Bosna i Hercegovina kao država ne funkcioniše i da joj treba amputacija. Naziv tribine zvuči kao presuda, ne kao rasprava: “Bosna i Hercegovina: neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta”.
To nije akademski skup. To je politički čin.
Probajte ovo zamisliti bilo gdje u svijetu
Jer kad neko u glavnom gradu susjedne države organizuje panel o “neuspjelosti” druge države i uz to nudi rješenja u vidu teritorijalnog prekrajanja, tada se prelazi granica pristojnosti, diplomacije i zdravog razuma. To je ulazak u zonu otvorenog miješanja, ali i mnogo opasnije, u zonu ideološke pripreme za razgradnju.
Zamislite sljedeće.
Berlin organizuje konferenciju pod naslovom “Francuska kao neuspjela država i potreba njene teritorijalne reorganizacije”. Ili Pariz okuplja analitičare da raspravljaju kako Belgiju treba razdijeliti između susjeda jer “ne funkcioniše”. Ili Sarajevo organizuje panel na kojem se ozbiljno razmatra kako dijelove Hrvatske treba pripojiti Italiji, a dijelove Srbije Bosni i Hercegovini.
To ne bi bio skandal. To bi bio nesagledivi diplomatski zemljotres.
A u Zagrebu, gle čuda, to postaje tema za (kvazi)intelektualnu panel diskusiju.
Ono što dodatno razotkriva stvarnu prirodu ovog događaja jeste činjenica da iza organizacije stoji ista lobistička infrastruktura koja je godinama stajala uz Milorada Dodika i zagovarala ukidanje sankcija prema njemu. Ista ta mreža sada pruža platformu desnim hrvatskim jastrebovima koji su spremni da Bosnu i Hercegovinu tretiraju kao geopolitički plijen, a ne kao susjednu državu. Ko ne može sabrati dva i dva ili ima nekih problema ili je samo pokvaren i maliciozan.
Helem, tu se susreću dvije politike koje se javno često razilaze, ali se u dubini prepoznaju kao saveznici u jednoj stvari: slaboj, podijeljenoj i iscrpljenoj Bosni i Hercegovini i želji za njenom daljom disolucijom.
Jedni je razgrađuju iznutra, drugi joj crtaju nove granice spolja.
A sve to pod plaštom “stabilnosti”.
Kad je lažna stabilnost zamjena za secesionizam
Na tom panelu stabilnost se ne traži u jačanju institucija, u vladavini prava, u ekonomskom razvoju ili u evropskom putu zemlje. Stabilnost se traži u entitetima. U novim linijama podjele. U memorandumu koji unaprijed pretpostavlja da je država (BiH) neuspjela i da joj treba rez.
Kada neko napiše memorandum o vašoj zemlji bez vas, to nije analiza. To je ratni plan.
Posebno zabrinjava način na koji se ova ideja pokušava legitimisati kroz priču o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kao da se sudbina jednog naroda može riješiti novim crtama na karti, a ne političkom odgovornošću, jednakim pravima i institucionalnom sigurnošću svih aktera na terenu.
Jer ako je logika takva da svaki narod koji se osjeća ugroženim treba svoj entitet, onda Balkan ulazi u beskonačnu spiralu novih podjela. Svaka nova linija rađa novu manjinu, svaka manjina novu frustraciju, a svaka frustracija novu političku trgovinu.
I tu dolazimo do ključne tačke.
Ovaj skup u Zagrebu nije nikakav izolovan incident. On je simptom. Simptom jedne dublje bolesti regiona u kojoj se države i dalje posmatraju kao privremene konstrukcije, a teritorije kao roba koja se može prepakivati i (pre)prodavati.
Bravo Armine!
I upravo zato je reakcija Armina Hodžića, zastupnika bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskom saboru važna. Ne zbog političke pripadnosti, nego zbog elementarne logike. Kada kaže da je nezamislivo da se u zapadnoj Evropi ovako govori o susjednoj državi, on ne brani samo Bosnu i Hercegovinu. On brani osnovni princip međunarodnih odnosa.
Jer kad se taj princip jednom sruši, nema garancije da će sutra i Hrvatska ili Srbija biti pošteđene sličnih rasprava.
A upravo to ovi organizatori previđaju ili svjesno ignorišu.
Bosna i Hercegovina se proglašava neuspjelom državom, ali se istovremeno aktivno radi na njenom dodatnom slabljenju. Jedni blokiraju institucije, drugi crtaju nove granice, treći šire narative o njenoj neodrživosti.
To je savršeni krug samopotvrđujuće destrukcije.
Prvo se proizvede kriza, onda se ta kriza koristi kao dokaz da država ne funkcioniše, a zatim se nude rješenja koja je dodatno razgrađuju.
I tu se ponovo vraćamo na Dodika.
Milorad Dodik godinama gradi narativ o Bosni i Hercegovini kao nemogućoj državi. Sada taj narativ dobija platformu u Zagrebu, upakovan u akademski format i začinjen pričom o “stabilnosti”. To nije slučajnost. To je sinergija.
A sinergija između nacionalizama na Balkanu nikada nije donosila mir.
Donosila je rat.
I zato ovaj skup nije bezazlen. Nije ni marginalan, iako dolazi s desne političke margine. Ideje s margine imaju čudnu naviku da, kada se dovoljno puta ponove, postanu mainstream.
Posebno kada ih hrane lobiji, mediji i politički oportunizam.
Bosna i Hercegovina nije ničija kolonija!
Bosna i Hercegovina ima problema. Ozbiljnih i dubokih. Korupcija, blokade, etničke podjele, politička neodgovornost. Sve to stoji.
Ali rješenje nikada nije bilo u komadanju.
Jer država se ne popravlja tako što se razbije.
I tu dolazimo do najopasnijeg dijela ove priče.
Normalizacija ideje da se o Bosni i Hercegovini može raspravljati kao o projektu koji treba preurediti bez njenog pristanka. Kao da je riječ o nekakvoj koloniji, a ne suverenoj državi.
To je suština problema.
Jer danas je to panel u Zagrebu. Sutra može biti dokument u nekoj međunarodnoj instituciji. Prekosutra politički zahtjev za pregovaračkim stolom.
I tada više neće biti riječ o tribini.
Biće riječ o realnosti.
Zato ova priča zahtijeva jasan i diplomatski i politički odgovor. Ne histeričan, ne nacionalistički, nego racionalan i čvrst.
Bosna i Hercegovina nije savršena država. Ali je jedina koja postoji na tom prostoru. I svaka ideja koja polazi od pretpostavke njenog raspada vodi u destabilizaciju cijelog regiona.
A oni koji danas u Zagrebu pišu memorandume o tuđim granicama trebalo bi da se zapitaju jednu stvar.
Ako se jednom otvori pitanje čije su granice “prirodne”, ko garantuje da će njihove ostati neupitne?
Jer Balkan ima dugu historiju odgovora na takva pitanja.
I nijedan nije bio miran.