Priča mlade naučnice Anele Zorlak jeste priča o borbi mladih ljudi koji odluče ostati i graditi svoju naučnu karijeru u BiH.
Anela je odbila posao u Njemačkoj, da bi na Biro za zapošljavanje bila upisana kao nastavnica biologije, umjesto kao magistrica genetike, a da „po zakonu“ nije mogla raditi ni jedan ni drugi posao. Ipak, zahvaljujući svojoj upornosti i borbenosti, uspjela je pronaći posao, čak više njih, upisati Harvard, a već osam mjeseci intenzivno radi na dovođenju genetičkog centra iz Njujorka, čiji je konsultant, u našu zemlju.
Ovu 26-godišnjakinju oduvijek je zanimao mikro svijet, a kada je naišla na pojam – totipotentnost i istražila ga (najjednostavnije – mogućnost da se iz jedne diferencirane stanice razvije kompletna nova biljka) shvatila je da je to put kojim želi ići. Završila je Gimnaziju, prirodni smjer, a maturski rad branila je iz predmeta biologija i, naravno, tema je bila genetika, genetičko inženjerstvo. Potom slijedi Prirodno–matematički fakultet, odsjek Biologija, a potom i magisterij.
POSAO U NJEMAČKOJ
Po završetku magisterija, jedan vremenski period obavljala je praksu po sarajevskim laboratorijama, sticala iskustvo i željela učiti još više, tako da je, nakon prijave i nekoliko eliminatornih razgovora, dobila priliku za prvu službenu posjetu Klinici za dijagnostiku rijetkih oboljenja u Njemačkoj, Rostock, i tu dobila poziciju medicinskog genetičara u laboratoriji za sekvenciranje ljudskog genoma pri dijagnostici rijetkih oboljenja. Pored sjajnih finansijskih uslova, ono što joj je bilo mnogo važnije jeste kultura poslovanja, gdje je poslodavcu važno da ima sretnog i zadovoljnog radnika – jer samo takav radnik će praviti dobre rezultate:
“Prije dobijanja konkretnog ugovora, ispitana sam o mojim željama, posebnim režimima ishrane, ukoliko ga imam, afinitetima ka sportu, kursevima drugih stranih jezika, jer su željeli osmisliti program koji bi meni kao stranom zaposleniku olakšao boravak u gradu, državi i, naravno, njihovoj kompanji. Ugovor sam dobila par dana nakon posjete, ali je proces donošenja odluke sa moje strane trajao dugo, 4 mjeseca. Odluku je otežavala borba koju sam vodila sa samom sobom, jer sam oduvijek imala želju da u BiH napravim veliku priču po pitanju genetike i nauke. Stoga, odlučila sam da odložim potpisivanje ugovora i sebi zadam vremenski rok u sklopu kojeg želim da pokrenem projekat na kojem trenutno radim, i evo tu sam sada u borbi da genetiku pozicioniram onako kako je u svim evropskim i svjetskim gradovima, po uzoru na mnogobrojne kolege sa kojima surađujem”, priča za Buku mlada naučnica.
KADA SISTEM NE PREPOZNAJE DIPLOMU
Međutim, sa davanjem šanse našoj zemlji, dolazi u još jednu u nizu apsurdnih situacija – na Birou za zapošljavanje nisu je mogli prijaviti kao magistricu genetike, već kao nastavnicu bilogije, s tim da ovaj posao takođe nije mogla raditi, jer nema položene predmete pedagoškog opredjeljenja. To je, kaže, problem koji je već dugo prisutan u našem društvu, ali nikako da dođe na red za rješavanje. Naglašava da studenti po završetku Prirodno–matematičkog fakulteta, odsjek Biologija, sa svim svojim smjerovima – ekologija, mikrobiologija, biohemija i fiziologija, nastavnički i genetika, imaju problem priznanja od strane sistema koji je i napravio taj kadar. Upravo tu problematiku navodi sve veći broj mladih ljudi prirodnih opredjeljenja kao razlog napuštanja naše zemlje i gradnje karijere van naših granica. Samo Anelina generacija brojala je 20 genetičara, 20 sjajnih studenata, velikih potencijala i samo je troje mladih ljudi z te generacije ostalo u BiH. Ostalih 17 gradi uspješne i priznate karijere u zemljama EU i šire.
GENETIČARI U BIH NISU DIO ZDRAVSTVENOG SISTEMA
“Problem sa našom strukom je dosta kompleksan i traži izmjenu, odnosno dopunu postojećih zakona, gdje bi se za početak naš status riješio. Takođe, u SAD, evropskim zemljama, genetičari, mikrobiolozi, biohemičari su dio zdavstvenog sistema. Ako se samo fokusiramo na genetičare, moram naglasiti da u SAD proces liječenja započinje i završava sa genetičarom. Na samom početku, genetičar je uključen zajedno sa timom ljekara u dijagnostici oboljenja, određivanju predispozicije za razvoj oboljenja, određivanju odgovarajuće terapije, pa do saopštavanja rezultata i daljnjih terapija. U našoj zemlji, koja školuje genetičare, takvo šta je, nažalost, još uvijek misaona imenica. Već par puta se pokretala inicijativa od strane Udruženja studenata biologije, Udruženja Biologa Bi, ali uvijek bezuspješno“, pojašnjava problematiku naša sagovornica i navodi koji bi to koraci bili nužni da se problemi počnu rješavati:
“Prije svega, potrebno je formirati tim koji bi radio na dopisu ka Federalnom parlamentu za zakazivanje hitnog sastanka, zatim prijedlog izmjene i dopune zakona o javnom zdravstvu, pri kojem bi se radilo na formiranju Komore koja bi, između ostalog, bila ovlaštena za izdavanje licenci genetičarima, uvođenje genetičara u zdravstveni sistem, omogućila polaganje stručnog ispita i daljnje specijalizacije. Ovo je zaista veliki problem, za koji mislim da je došlo pravo vrijeme da se riješi. Da se sve političke struje, lični interesi stave po strani i uradi nešto konačno dobro na državnom nivou u korist mladih, stručnih ljudi koji u potrazi za boljom prilikom i priznanjem odlaze van naših granica.”
ZAPOŠLJAVANJE I UPIS NA HARVARD
I pored administrativnih problema na koje je Anela nailazila, nije odustala i pronašla je posao. Naime, tokom svog školovanja, uvijek je bila aktivna, radila u nevladinom sektoru, bila uključena u veliki broj projekata, a kasnije i sama tražila prilike za zaposlenje i učenje. Veliki broj njenih angažmana, kaže, nije bio plaćen, ali je ipak radila sa ciljem da uči i ostvaruje kontakte sa ljudima iz raznih poslovnih okruženja. I to se na kraju isplatilo. Njen prvi angažman, prisjeća se, bio je u vidu neke vrste pripravnika na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, u laboratoriji za humanu genetiku, a po završetku master studija dobija priliku da radi u Centralnoj laboratoriji Eurofarm Poliklinike.
“Pratila sam konkurse, pisala mailove, bilo je dana kada sam u toku jednog dana radila samo na slanju mailova, upita za praksu, posao sa preko 30 upita po jednom danu. Jedan upit je ipak bio uspješan, tako da sada u BiH radim kao stručni saradnik pri Banci Matičnih Ćelija Future Health Biobank, saradnik pri PremiumGenetics i nešto na šta sam najviše ponosna je moj angažman u sklopu Genetičkog centra, savjetovališta Guide Genetics New York“, ističe Anela i otkriva kako je došlo do toga da danas studira na Harvardu: „U želji da dobijem još više znanja, budem u kontaktu sa kolegama širom svijeta, tražila sam program za dodatno školovanje iz određenih oblasti unutar genetike. Ono što me je zanimalo najviše je upravo genetička testiranja i sekvenciranje. Tražila sam program koji bi mogao moja očekivanja da pokrije i da ujedno poveže sa projektom na kojem trenutno radim. Ponude sam tražila na najboljim univerzitetima i spletom okolnosti odlučila sam da apliciram za program dodatnog školovanja za profesionalce na Harvard Medical School. Bila sam malo i skeptična po pitanju moje aplikacije, jer ipak je ovo prgram namijenjen za profesore, stručnjake iz ove oblasti koji žele svoje znanje nadograditi. Nakon aplikacije, postepeno su mi javljali moje prolaske iz kruga u krug, dok mi u konačnici nisu javili da sam prošla i da sam student na programu Genetička testiranja i sekvenciranje. Ni u jednom momentu moja diploma nije dovedena u pitanje, bila sam sve vrijeme ravnopravan kandidat, jedino što me je plašilo je upravo bilo to iskustvo.”
Program na Hrvardu je koncipiran tako da 5 mjeseci sluša predavanja svakodnevno, u prosjeku 6 sati dnevno iz oblasti za koju je aplicirala. Mjesec dana potom će imati pripremni period za ispite i u konačnici polaganje ispita. Naravno, nada se potom dobijanju diplome o uspješno zavšenom programu pri Harvard Medical School.
GENETIČKI CENTAR IZ NJUJORKA
Međutim, ovdje se ne završava ova nevjerovatna priča o svemu što je mlada naučnica, zahvaljujući svom ličnom angažmanu potigla.
Radi na još jednom veliko projektu – pokušava u BiH dovesti genetički centar iz Njujorka čiji je konsultant. Naravno da ni to u našoj zemlji ne ide lako: „To je priča o kojoj trenutno ne mogu puno govoriti upravo iz pravnih razloga. Aktivno radim na rješavanju glavnih problema koji me sprečavaju da započnem sa tom pričom što je prije moguće. Pripremna faza je trajala 8 mjeseci, još uvijek se dosta stvari treba rješiti, ali se nadam da ću početkom naredne godine moći izaći u javnost sa više detalja. Za sada mogu reći da je cilj čitave priče genetiku svjetskog nivoa, svjetskih stručnjaka „dovesti“ na jedno mjesto. Želja mi je da ljudi na jednostavnom jeziku shvate šta je gentika, nasljeđivanje i koji su to genetički fakori koji utječu na razvoj bolesti. Glavni partner je Genetički centar New York, sa direktoricom dr. Bonie Liebris, ali i kolege iz regije i Europe. Moj prvi sastanak sa dr. Bonie iz New Yorka započeo je tako što je ona tražila BiH na karti, nije znala da postojimo, a sada ista ta Bonie danima smišlja način kako sa svojim timom da doprinese razvoju Genetike u BiH – to je motivacija!“
Na kraju razgovora za naš portal kaže da vjeruje da se sve dešava u pravo vrijeme, i da je uvjerena da je sada pravo vrijeme da priču o Genetičkom centru dovede do kraja, a ako jednog dana odluči otići, želi znati da je bila pokretač i osnivač nečeg potpuno novog u svojoj zemlji i da je dio svog znanja ostavila sljedećim generacijama.