Razmišljam o ljudskim ranama… o životu. O budućnosti. O životu u nama. I budućnosti iza nas.
I žao mi nas je. Svih zajedno. Jer nema kraja vrtlogu zla u kojem se davimo. Bespomoćni i mali. SVI ZAJEDNO.
Moja baka je bila istinska vjernica. Iz popovske kuće, rekli bi. I ni jedno vrijeme, ni breme nije joj uskratilo pravo da vjeruje. Vjera u Boga, vjera u ljude i vjera u dobro činile su okosnicu njenog života. Uvijek skromna. Moja baka se plašila zla. Jer ga je pamtila. Pričala nam je kako su zulum činili zli ljudi… različitih etničkih obilježja. Sjetih se da pričala nam je kako su četnici u obližnjoj vodenici žive zapalili žene i djecu, tokom drugog svjetskog rata. Srbi Srbe. Jer nisu dijelili iste vrijednosti. U neposrednoj blizini iste vodenice fašističke SS divizije pobile su ranjenike u tami jedne hladne pećine, koja i danas kricima odjekuje. Bježali su i od komšija ustaša koji su sijali smrt… Zaklali. Ubili. Mučili. Zapalili.
Bježali. Plakali. Patili. Pamtili! Ćutali. Šaputali. Vrištali. Rane produbljivali. Pitali. Očekivali. Naučili?! Da li smo išta naučili???
Ja danas znam da nema tog sveštenika, niti te istorije koja će moja uvjerenja slomiti… i nemojte mi o kolektivnoj čestitosti, ni jedni, ni drugi, ni treći… ni ostali. Previše je ova zemlja krvlju svakojakom natopljena, da bismo se imali čime ponositi. SVI ZAJEDNO!
Piše: Valentina Gagić
