Zbog činjenice da je kroz medije i svakidašnju priču pokuđen edukativni ili bilo koji drugi pozitivan aspekt svih, a posebno meksičkih sapunica, naslov možda zvuči više ironično nego što bi to trebao biti. Prije ikakvog govora o telenovelama potrebno je znati odakle one dolaze što većina njenih konzumenata ni ne sluti i šta je bio njihov cilj isprva: ispričati priču. To je doduše ostalo i do danas, ali u nešto drugačijem obliku .
Telenovela na španjolskom jeziku označava teleroman, predstavljajući specijaliziranu formu tv serije. Malo je poznato da svoje porijeklo vodi iz predrevolucionarne Kube još prije početka radio ere. Tu su radnice u tvornicama cigareta tokom posla slušale čitanje romana koje im je čitala nadzornica. Iz jednog u drugi dan iščekivao se novi nastavak. Do današnjeg dana je zadržana ova tradicija. Na Kubi je 1930. prvi put adaptiran roman u radionovelu. Prva telenovela koja je u današnjem obliku napravljena datira iz 1950 u brazilsko-kubansko- meksičkoj koprodukciji pod nazivom „Sua vida me pertenece“ (Tvoj život pripada meni). Emitirala se dva puta sedmično. Svoj proboj ovaj žanr doživljava pojavom „Kasandre“ koja ulazi u Guinessovu knjigu rekorda kao venezuelanska produkcija prodana u čak 128 država svijeta.
Na samom početku svog pojavljivanja na našem podneblju telenovele su predstavljale izvjestan vid katarze s obzirom na period u kome su emitovane. Sada, posmatrano sa neke vremenske distance, može se zauzeti neki kritički stav, ali se ne mogu negirati neke njihove druge vrijednosti, etičke prirode. Ma kako nelogično bilo manihejski posmatrati svijet, ipak je lijepo vjerovati da dobro pobjeđuje, makar na kraju. No, taj komformizam i pasivnost u koji „dobrice“ upadaju nije nikako dobar, niti je privlačan obećani raj- vjenčanje, na kraju nakon svih tih nedaća. O njemu je bilo i najviše riječi tokom čitave serije, što ga je demonizovalo, svelo na paradu šunda i cirkus. Time gubi svoju svrhu postavši neka vrsta prihvatanja teške sudbine u kojoj su rijetki pozitivni trenutci da bi se dobilo na kraju nešto pozitivno.
Upskos tome, jasno je da postoje one najdublje ljudske vrijednosti skrivene iza opštepoznatih fraza i klišeiziranih motiva koje se neprekidno provlače iz jedne u drugu. Tu vidimo tipske likove, najčešće: siromašne mladiće, bogate djevojke, zle svekrve, zaove, jetrve., dobroćudne kućne pomoćnice, nane iz sela koje pomažu pozitivnom liku itd. Jedan od najbitnijih motiva je ta mračna tajna koju svako ima, bilo negativan bilo pozitivan lik, ona je glavna okosnica radnje. Svo zlo počinje uglavnom da se javlja od ogromne vile u kojoj je obavezno predstavljen imućni čovjek kao isprva plitkoumni Buda koji još nije iskoračio iz svoga dvorca i upoznao kakav je „istinski“ život skriven uglavnom u svakodnevnim hrvanjima, nevoljama i smrti. Izašavši počinje njegov preobražaj, prosvjetljenje kroz upoznavanje i zaljubljenost u siromašniju osobu suprotnog pola uglavnom služavku iz kuće, plesačicu, pjevačicu, ili kada je riječ o ženama: timara konja, majstora, automehaničara, vozača, berača jagoda isl . To je ono ključno što se dešava kada govorimo o protagonistu ili protagonstici.
Kada je riječ o sporednim likovima koji isto tako uživaju u blagodati i raskoši, oni su obavezno zle osobe koje ne žele pobjeći od svoje plitkoumnosti, prepoznaćemo ih po hedonizmu. Svaki put kad se pojave na ekranu okružene su gomilom ljudi, kupaju se u bazenima, ispijaju koktele i zlobno se smješkaju, uobražavajući da su sretni pred narodom, dok se nasamo bore sa nekim porokom; kockanjem ili alkoholom. Nekad se pred njihovim očima protežu ogromne plaže Majamija i beskrajno more ako je radnja smještena u gradu. Dok u drugom slučaju odmaraju u udobnim naslonjačima negdje na ranču, gdje povremeno kontrolišu sa visokih balkona puk oko ranča dok radi na njihovim konjima, ore, kopa, bere….
Radnici se svesrdno hvale sopstvenom nesrećom kao prilikom za prosvjetljenje.Patetična je činjenica koliko je siromaštvo uzdignuto kao vrlina i obećanje raja, dok se bogatstvo gleda kao neka vrsta grijeha i prolaznog uživanja u ovom životu. Svako ko je sretan i zadovoljan završi na neki loš način, kaje se ili umre, kao da će svi drugi vječno živjeti.Što je toliko loše biti bogat, a dobro siromah? Sve to ukazuje na glavno izvorište ideja na kojima počiva telenovela kao žanr a to je religija koja je pučki shvaćena.
Ono što je mene posebno dojmilo dok sam u trenutcima njene masovne popularnosti i sama bila njen vjerni konzument jeste taj često potcjenjeni, previđeni element, motiv oprosta. Najjače emocije budi taj trenutak kada glavna likica ( uglavnom je bilo riječ o žensku) bude na neki način isprovocirana, a ona ne reaguje, već umjesto toga šuti, ni ne braneći svoja prava.
Uglavnom su tu bile horde ljubomornih žena koje su se udruživale kako s kime u zavisnosti od trenutnih interesa, spletkareći, tračajući uz zajedničko osmišljavanje zavjera protiv protagonistice koja uvijek ima onaj dobrodušni, blentavi smiješak koji im nije po volji, jer je njihov vještački izvježbani. Teško mi je bilo kada je tako olako prihvatala izvinjenje bilo koga ko joj kakvu hinlu načini, i to odmah još uz to čini uslugu toj osobi koja uglavnom nema dobre namjere, već da je iskorištava ili da smanji njenu pažnju da bi joj bez njenog opreza učinila neku novu spletku, podmetnula ukradeni nakit isl. Ne, to nisam mogla trpiti, osjećala sam je kao vlastitu slabost. U to vrijeme je moja rahmetli nena gledala seriju zajedno sa mnom ostavši neko vrijeme uvjerena da se to sve uistinu dešava, jer su predstavljenje intenzivne emocije. Nakon toga je govorila „Ona Marisol stalno plače“. Poslije je ipak saznala da te suze nisu prave i da ona sve glumi, nakon čega je samouvjereno ponavljala „Oni ovo sve lažu“. Bilo je nečeg prijatnog u njenom licu dok je izgovarala sve to na neki naivan i brižan način, kao da je željela da svi na svijetu budu sretni i voljeni. Čemu sve te suze i žalost, želja da te osobe koje nisu dobre prihvate onu koja jeste takvu kakva jeste, kad ima već dovoljno pozitivnih ljudi koji je vole i prihvataju. Posebno je čudna ta isfrustriranost negativaca između ostaloga i njezinom osjetljivošću, koju posmatraju kao slabost, pa čak i oblik manipulacije, jer u suštini svako gleda druge na osnovu sopstvenog obrasca.
Sva ta silna pravdanja i rasprave ne urode plodom, uglavnom, zlikovci ne budu prosvjetljeni, mogu ih pokušavati popraviti koliko god puta hoće. Vremenom shvatiš da nije poenta u tom popravljanju svijeta i ljudi kao rezultatu, već taj sizifovski posao kao proces vrijedi, jer uistinu sadrži u sebi neku svetu misiju u kojoj svemir dobija nove boje uprkos činjenici da cilj nije ostvaren, nešto se promjenilo. No, ipak sve ima svoj rok trajanja, zato treba znati kad da odustaneš.
Postoji izjava da oprostom dajemo sebi nešto ne onome kome oprostimo, to je i poenta koju potcrtava i ovaj žanr baš kao i sve religije. To je ono što je pozitivno kako vidim sad nakon dosta godina od gledanja posljednje telenovele. Pogledajte samo te nesretne zlikovce, šta oni učine kad im se oprosti? Kada kaže protagoniskinja da radije želi njoj sreću sa osobom koju ona voli ili kad poklanja zadnji dio imanja za koje se do sada borio? Ta loša osoba se isfrustrira, ostaje izbačena iz sopstvenih cipela, ne postoji više, jer ne razumije kako svoje zlo nije uspjela prenijeti na osobu kojoj ga je uputila, nema više asa u rukavu. Smišlja a nema nikakve ideje kako nanovo da isfrustrira protagonistu kojeg sad više nije briga za ogromno imanje, već ide u neku drvenu kolibu sav sretan, okružen dragim ljudima. U tome i jeste poenta svega.
Time što ne marimo za nečiju zlobu, zavist i spletkarenje mi toj osobi vraćamo ono što nam je poslala na njenu adresu, a sebe ostavljamo u miru. Zato je sretnija Marisol koja plače, jer to je čini čovjekom, zna da je prolazno, dok neka tamo zlobnica ostaje to što jeste, ali se sada guši u svome zlu, nema nikakvog uticaja ni na koga.
Biti dobar i pravedan prema neprijatelju ne znači da time trebamo štetiti samima sebi ili da smo slabi što smo eto prvi popustili. U telenovelama je to banalno predstavljena, dobrota kao naivnost jer to nalaže temperament podneblja u kome su pravljene. No, to nikako ne znači da nije primjenjiva i na našu svakodnevnicu. Iako se isprva čini da imamo pravo što se ljutimo, nekad smo sretniji kad ne znamo dokle seže nečija zloba, odnosno kad nismo toga svjesni, to je bolje, jer kad prođe određeno vrijeme te osobe ispiju sopstveni otrov a da nisu ni svjesne toga. Jeste da je posebno na našem podneblju bolje sve nego ispasti budala, zadnji sve saznati, ali ipak… Da, nekad je bolje biti naivno glup, barem smo sretni, jer bolje je shvatiti sve kasno tek onda kad onoga spletkaroša i zlobnika pogađa njegova cigla bačena prema nama.
Napisala: Amina Papić