POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Kad god je Dodiku dogorjelo do nokata, a gorjelo je i nikako da sagori, on se uhvati srbovanja bez lopte, isprsi se pod kakvom šatrom i zapali stranački glasački kadar čobanskom retorikom.
Pjesma nam je uvijek, zna se, ista. I ne, nije nas pjesma održala, ona nas je satrala. Jer ne pjeva se pjesma ovdje druga do pjesma borbena, a kad je pjesma borbena, to znači da je vrijeme predizborno i da će se kolo igrati po našim, razumije se, leđima. Drugim riječima, dragi moji štioci, čim se Milorad Dodik, ono sumnjivo lice koje se izjašnjava kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a zapravo je to lice prefriganog seoskog lole, lati mikrofona i prikuči uz harmonikaša kakvog razdraganog, a on u foršpil razvuče srbujuće pjesme za našeg lolu, to vam znači da se ponovo spuštamo niz tobogan ludila u režiji velikog meštra svih hulja.
PA BRAVO, MAJSTORE…
Kad god je Dodiku dogorjelo do nokata, a gorjelo je i nikako da sagori, on se uhvati srbovanja bez lopte, isprsi se pod kakvom šatrom, zapali stranački glasački kadar čobanskom retorikom, a kad se kadar raspištolji, podere revere i razdrlji košulju, slijedi veliko finale u vidu razdiranja mačke njegovim vokalnim sposobnostima. Ne znam šta bolji poznavaoci muzike kažu o Dodikovim glasovnim rasponima, ali svakom sa zrnom soli razuma u glavi to mora djelovati kao pad u palanačku gadariju, kojom se cijeli jedan narod podvodi ideologiji nazadnjaštva i ojkanja, kao da ništa drugo na svijetu nije dao do tog vriskanja narodnjačkih nezgrapnosti. Ali, zna se, narod koji bira takve predvodnike, druge pjesme zaslužio i nije.
Ovoga puta, kititelj harmonika je otišao još korak dalje, iz svog navodnog svesrpskog prkosa i inata – onog inata koji ga vodi da unazađuje i potpuno uništava narod koji predstavlja, njegovu djecu, ako nisu dodikčad, baca u potoke, potkrada na kisiku i tjera iz njihovih gradova glavom bez obzira – on je svoje glasovne mogućnosti okušao u samim državnim institucijama. Pjevač je, dakle, u Predsjedništvo BiH, ono mjesto koje je uz svoje sudruge učinio prostorom u koji ne dolazi niko razuman, doveo svirača, okupio ekipu, pa se popilo i zapjevalo. Jer, zna se iz priloženog, državna institucija vlasti za njega je oduvijek bila samo još jedan vašarski šator pod kojim može pustiti svoj glas, a glas se, dakako, pušta iz prkosa i inata. Auditorijum je tako, u nizu odvratluka koje vlasti u BiH, na svim nivoima, pokazuju, u ovom terminu mogao gledati kako se Dodik bahati jerbo on smije, on je hrabar, on se drznuo, usred Sarajeva da pjeva, kao da to nekoga uopšte jeste briga, kakva je njega majka rodila. Eto, baš je neki golemi uspjeh u životu što ga je, tamo njega, Srpkinja majka rodila. Pa bravo, majstore, čestitamo, kakav samo uspjeh, kakva si nebesa samo dosegao tom čudesnom činjenicom. Jer kad te takva majka rodi, logično je, ti ne možeš ni biti drugačiji, nego si pravi, to je, eto, majka takva da je neusporediva sa bilo kojom drugom majkom.
Dodik to, znamo, radi kako bi zabavljao ono već pomenuto stranačko vjerno služinstvo, koje se u licu ozaruje kad se on lati mikrofona, pa im narastu velika, da ne kažem šta, jer u njihovoj ksenofobnoj glavi to pjevanje u Sarajevu im dođe kao nekakvo junaštvo. Naravno da je to tako kad Milorad o Sarajevu već godinama priča kao o gradu u kojem se, eto, ne smije pomenuti ništa srpsko, a on i njegovi stranački jurišnici su u njemu toliko ugroženi da ni ulicom ne smiju proći. A kad je tako, onda treba bildati nacionalističke mišiće, pa u udobnim foteljama Predsjedništva dernečiti i biti Srbin. Da je Dodik ikada mislio o tom narodu koji predstavlja, kao narodu koji ima neku kulturu i povijest van seljačke pjesme, on bi se malo raspitao šta je Sarajevo kao grad značilo i znači u kulturi tog naroda. Ali ne, njega to ne zanima, on želi da ubijedi svoje glasače da je junak od mejdana jer je uz harmoniku pjevao što se, navodno, ne smije. Da nije smiješno i odvratno, bilo bi zaista i suviše tragično. Odricanje od Sarajeva, njegovo svođenje na ovakve gafove, pokazuje samo da je politika harmonike kojom se rukovodi Dodik zapravo politika svođenja jednog naroda na banjalučku nahiju i njegovo brisanje svuda drugo.
DOLAZILI I OBOGAĆENI IZLAZILI
Na kraju, u Sarajevu je nedavno boravio patrijarh SPC-a Porfirije, i dok je Milko Jokin škrgutao kakva ga je majka rodila i navodno prkosio, Porfirije je govoreći o Sarajevu kazao da se radi o veoma širokogrudnom gradu, otvorenom na sve četiri strane svijeta, u koji su dolazili ljudi sa različitih krajeva svijeta, donosili darove u njega, ali isto tako obogaćeni iz njega izlazili. “Malo je gradova poput Sarajeva, u Evropi skoro da ih nema”, kazao je patrijarh Porfirije. Pametnom, ako ga ima u onakvom narodu kakav Dodik predstavlja, dosta.