POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Očito je rodna godina bila ta ‘92, kažu šljive su rodile te godine kao nikad. No, nije samo do šljiva ili do majskih ašlama iz Hercegovine već sve nam se lopta na volej nabacuje, otud šljive, ovdud kruške, ondud banane za majmune.
Piše: Đorđe Krajišnik za Oslobođenje
I eto, dan za danom, sedmica za sedmicom, godina za godinom, decenija za decenijom, kako god da se vrijeme pomjeralo, mi istrajavamo, od Daytona do želje za Daytonom dva, od bonskih ovlasti do briselskih radosti, od Pruda i Butmira, preko aprilskog paketa, pa sve od non-papera do non-papera, da se iznova igramo ratova. Ne možemo se odlijepiti od nostalgije za 1992. Kako god da se premetnemo, ona nas žulja, bode, čupa nas za čuperak plavi. Prvo smo probali pandemiju kontekstualizirati u taj relikt prošlosti, ali očito nije išlo. Mi bismo sve nekako željeli da je neprijatelj poznat, onaj stari. Ali avaj. Covid-19 nas nije pitao za mišljenje. Potom su nam izbori u Crnoj Gori legli k’o biber po pilavu, jerbo ‘92. je naš opsesivni refren i kad ga nema, mi kažemo ima da ga pjevamo. A borbene, eh, borbene, najviše volimo izaglasa da ih pjevamo. No, očito je rodna godina bila ta ‘92, kažu šljive su rodile te godine kao nikad. No, nije samo do šljiva ili do majskih ašlama iz Hercegovine već sve nam se lopta na volej nabacuje, otud šljive, ovdud kruške, ondud banane za majmune, preko Kupresa i Drine. A mi, zna se, primamo loptu na prsa, u stilu rasnih golgetera loptu prihvatamo, pa zamahujemo, zamahujemo, zamahujemo nogom… sve dok nas vlastita kopačka kramponima ne zaždije posred čelenke. Poslije dugo dolazimo sebi, turaju nam svakojake obloge za uboje, tješe nas, evo puhaćemo, proći će malena glavica. Evo, puh, je l’ sad bolje?
ŠEMA
Dakako, pandemija je zgusnula sve, umijesila u glini jada. A mi nemirni. Bahatimo se, hoćemo se žaliti što nas nisu vakcinisali, tražimo, koje li sramote, od države da nas zaštiti, da obavlja jedinu svoju valjanu svrhu. Ali, država, eh mila naša, jedna jedina država, sakrila se, podvila repom, u rupu se zavukla. Ni mukajet, ni trepavicom da trepne. I bilo je tako godinu, od zrna makova manja, zabavljena teškim životom svojih najvećih predstavnika u njihovim kućicama, izolovanim, dalekim, mučnim. Tim rezidencijama opustjelim. Kako su se samo napatili, kako ih je srdce krhko svako malo štrecalo, šta li će biti, kako li će se preživjeti. Djeca mala, penzija nesigurna. Onda smo mi, plemena ovog zbjega, počeli samostalno, još bahatije, preplivavati Drinu, o Kupresu se kao i uvijek šuti, mišicom za vakcinom pohrlili smo.
Njima se onda – a Čovjek-usna je sve gledao kroz svoju vlažniju donju usnu (računajući na crveno-plavu-bijelu računaljku) – stendžerilo strašno bilo. Kao, izdali smo ih. A opet, mislili su, ako to tako potraje, pa ako pandemija jednom stane, mogli bismo se tako zombizirani mi, gluho bilo, neurastenični od previše brige države, okrenuti ka njihovim ugroženim kućercima, sa buktinjama, sa kamenicama, sa ko zna kakvim (razumije se neopravdanim) bjesnilom. Utom je on, kako rekoh, Čovjek-usna-ujedinitelj, koji je sve to gledao kroz svoju donju usnu, potpomognut zelenim svjetlom novog prekoatlantskog prijateljstva, zanesen vijaduktima i kilometrima asfalta ujediniteljskog, uzeo bijelog pijuna da se malo sa njim poigra. Šema je, kao iz burde istrgnuta, bila ona stara. Pa je u mrežu uzeo lopte, stao uz korner zastavicu te centaršutevima prekaljenog asa počeo da im nabacuje. Naravno, sve pedagoški namrgođen, te s pritajenom prijetnjom, ako loptu ne prihvate, da će ih smožditi onom vlažnijom donjom usnom.
U tom trenutku, oni mi koji smo škrgutali zubima jače od godinu razletili smo se, k’o iskokani kukuruz kokičar, svako se pred svoj ekran zabio, nabubrio u svom prastrahu (eto ih poklaće nas), pandemija je, izolacija je, zaboravili smo promptno sve one buktinje koje smo sa svojih balkona bacali na ulicu, čekajući da nas puste vani, pa da im mi pokažemo. Nema veze što smo za godinu pandemije sve shvatili, sve pročitali, zaledio nas je onaj stari neprijatelj sumnje. Jer, ko zna, niko ne zna, ne živimo nikad kao da je mir, svakog dana čekajmo rat. Kao takvi, mi smo najbolje očešljano predivo, u nama je devet zlatnih runa koja na preslicu razvlače. Dovoljno je samo da se strigačima pruži prilika da se iz svog kockarskog džepa dohvate makaza, nema te sile koja bi nas zaustavila da svoju vunu ne isporučimo odmah u njihove ruke. Nešto iz šume, ko li je to, šta li je to, neki glas, opet u repeticiji došaptava: “I zaista, jednog dana će i u ove krajeve morati doći sloboda, ali davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, već je mnogo važnije postati dostojan slobode. Bez savremenijeg vaspitanja i slobodoumnijih shvatanja, neće vam ništa pomoći što ćete se osloboditi…”. Sloboda je, zna koža, papreno skupa rabota. Sloboda je, to se priča, odlučiti jednom konačno dići glavu, iznevjeriti predačkog noja u svojoj kolektivnoj podsvijesti. Pokušati jednom, bar jednom u svom postojanju bar glasno kriknuti protivno mraku kojim smo okovani.
POKUŠAJTE, BAR JEDNOM…
Taj mrak u koji smo mi zaglibljeni, to potpuno odsustvo sposobnosti sagledavanja svakog šireg konteksta i kretanja, duboka politička nepismenost, manipulacija strahom, još jednom paljenje suludog naroda jalovom vatrom nesvarene traume, i ta naša tragična zarobljenost u devedesete, nemogućnost da vidimo bilo šta drugo van te betonirane paradigme ovce koja luduje u našoj glavi, sve to su najstrašnije bolesti, mnogo gore od sadašnje pandemije, koje su učinile da mi ne postojimo, da smo pregaženi našim morbidnim gatanjima kao vrhunaravnim postulatima koji determinišu sve i time potpuno uklonjeni iz civilizacije. No, ni pred samim dnom, ni dok se survavamo da ništa od razuma ne ostane, mi ne otpuštamo naše kućne narative, da anamo onaj drugi eto samo što nas nije zaskočio svojim krvožednim očnjacima i gotovo.
Pjesma, međutim, lijepo kaže, nije to zub, to mnogo jače zaboli… Ipak, pokušajte, bar jednom pokušajte. Pa bilo teško kao planina, zakotrljajte bar mogućnost drugačije paradigme, bar jednu jedinu sjenu trzaja, konvulzije, grča koji će se pobuniti i biti usprot sebi naviklom da bude odloga za velike piromanske spektakle. Ne sanjajte vlažne snove, ne onanirajte na devedeset drugu, ovo nije devedeset druga. Život, evo siguran sam bar u to, nije centralni dnevnik. On može biti ponekad i vremenska prognoza izvan dnevnika.