Jednog lijepog, ljetnog dana imućna i ugledna porodica Ristović, nastanjena u sarajevskom naselju Gornji Velešići, okupila se u porodičnoj kući kako bi ručali. Rat je već uveliko zakucao na vrata ovog grada i razorio ga. Pucalo se na sve strane, a strah se osjećao u zraku. Porodica Ristović je bila u strahu još od kada je zapaljena kuća porodice Buha, njihovih komšija. Kao da su predosjećali ono što će se dogoditi. Danilo Ristović, dvanaestogodišnji dječak, koji je donosio hljeb ovoj porodici, tog dana je zadržan na ručku. U kući su jos bili nepokretna majka Radosava, koja je ležala na svom kauču. Pored nje su sjedili Danilo i rođaka Mila, a sinovi Petar i Obren takođe su bili tu. Sestra Bosa sjedila je iza vrata, prekrštenih nogu. U posjetu je došla i komšinica Stojanka. Ručak je bio na šporetu, a sto je već bio postavljen. Cijela porodica je bila na okupu, ne znajući da ce to biti njihov posljednji ručak.
8. jula 1992. godine brutalno i surovo je ubijeno šest članova porodice Ristović, koja se okupila za ručkom. Kao da se upravo i čekalo da svi budu na okupu. Komšinica Stojanka je preživjela, vjerovatno zato što i nije bila meta, a ranjen je i Duško Ristović. Za ovaj strašni zločin optuženi su pripadnici Centra Službe bezbednosti Sarajeva – Admir Adilović, Ismet Ćutuk, Osman Hodžić, Mirsad Hodžić i Meho Ibišević, od kojih su neki proglašeni neuračunljivi, a neki nedostupni organima gonjenja, mada su bili i uračunljivi i vrlo dostupni. Sudija ih je okrivio za ubistvo, ali ne i za zločin. Cijeli slučaj je zataškan, a čak i toliko godina nakon rata, još uvijek nema odgovora na mnoga pitanja, a u javnosti se o ovome jako malo zna i spominje. Ko su bili naredbodavci? Da li se ovim ubistvom želio zadati strah srpskim porodicama u Sarajevu i ubrzati njihovo iseljavanje? Da li je slučajnost to sto se kuća nalazila tačno na pola puta između dvije straže u kojima su bili i srbi i muslimani ? Da li su oni koji su željeli rat namjerno uradili ovo kako bi napravili sto veći jaz između naroda različitih nacija i vjera koji su živjeli u Sarajevu? Mnogo je pitanja i nejasnoća, a ovakav strasan zločin sigurno osuđuju građani Sarajeva.
Svaki zlocin je zlocin i mora da se kazni. Svi znamo da su se tokom opsade grada Sarajeva desili strašni zločini, i da mnogi od njih nisu riješeni. Da bi smo nastavili suživto i gradili bolju budućnost, prije svega je potrebno da se istina sazna i da se riješe mnogi ružni i stašni zločini iz prošlosti, bez obzira na vjeru, naciju, jezik. Svi smo mi isti pod kapom nebeskom a za bolju budućnost, prije svega, moramo se suočiti s istinom iz prošlosti. Ne trebamo zaboraviti da se se i nebo i zemlja zakleli da se istina ne može sakriti.
Napisala: Muslić Almina, dipl.iur.
Rad je nastao u okviru seminara „Tranzicijska pravda – put ka miru“ koji je organizovalo Evropsko udruženje studenata prava (ELSA) Sarajevo uz podršku Mreže za izgradnju mira, 21.9.2015. godine, povodom Međunarodnog dana mira.