Suprotno onome na što smo uglavnom navikli čitajući biografije slavnih pisaca, ovdje imamo posla sa jednim bujnim, strastvenim tekstom, iznimno bogatim višestrukim opservacijama, koje pristižu sa raznih polja i izvora, a iznesenim izvanrednim pripovjednim darom
S njemačkoga preveo Andy Jelčić
Naklada Ljevak, 2020.
Knjiga njemačkog novinara, pisca, stručnjaka za balkanska pitanja Michaela Martensa, „Vatra u vatri: Ivo Andrić – jedan europski život“ već je uvelike privukla pažnju javnosti, čitateljstva, na ovim prostorima. Monografija je to, prva ovakve vrste, o životnome putu i stvaralačkom rastu velikoga književnika, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Ive Andrića. U originalu, ova je knjiga objavljena također nedavno, 2019. godine. Njenom je nastanku autor posvetio godine ustrajnoga rada, a on nije uključivao samo vrijedna traganja po raznim povijesnim i drugim arhivima nekadašnje Jugoslavije i Evrope, već i susrete sa brojnim osobama, poznavaocima Andrićeva djela, ili pak sa osobnim svjedocima vremena, čak katkada i osobnim svjedocima pojedinih životnih perioda samoga protagonista ove knjige – Ivana, odnosno Ive Andrića.
Michael Martens radom na ovoj knjizi prihvatio se veoma kompleksne, složene zadaće – kako da čitateljima, kako sam u pogovoru knjige kaže – prvenstveno svoje zemlje i njemačkog govornog područja, a potom i šire, ponovno približi i učini interesantnom osobnost i djelo jednog velikoga pisca, za čije stvaralaštvo, uz mnoge autoritete, drži kako punopravno participira u povijesti književnosti svijeta, a koji je, i zbog malenosti i zanemarenosti, relativno slabe poznatosti jezika i kulture iz koje potječe, svakako i zbog egzotičnosti i složenosti, pa time zacijelo mnogima i nepristupačnosti konteksta svoje literature, na jedan način pomalo zaboravljen.
No to je samo početni, inicijacijski moment nastanka ove knjige – rad na njoj autoru će donijeti duboko uranjanje u povijest dvadesetoga stoljeća u Evropi, jer – uviđa se, i ponovno shvaća čitajući ovu knjigu – životna sudbina i spisateljski put, razvoj ovoga pisca, gotovo se može kazati tijesno su povezani sa povijesnim mijenama, na žalost, i sa velikim i razarajućim ratovima koji su se tijekom prošloga stoljeća vodili na europskome tlu.
Martens povijesnoj građi pristupa poput vrijednoga arhivara, istražujući brojne detalje koji se ne tiču samo političkih sfera, već i onih životnih i svakodnevnih, koje su, jednako tako, bile važne i utjecajne za oblikovanje jednoga senzibiliteta i svjetonazora, jedne sudbine koja će oblikovati značajnoga pisca. Njegov pristup utoliko je interesantniji, i blagotvorniji za široko čitateljstvo zbog činjenice da ga ne zanima pisati akademski hladnu, distanciranu biografiju, koja će secirati važne činjenice, pazeći da pri tome da ne unosi u tekst nijanse i uplive vlastitih prosudbi i mišljenja.
Suprotno onome na što smo uglavnom navikli čitajući biografije slavnih pisaca, ovdje imamo posla sa jednim bujnim, strastvenim tekstom, iznimno bogatim višestrukim opservacijama, koje pristižu sa raznih polja i izvora, a iznesenim jednim izvanrednim pripovjednim darom, osjećanjem za razvijanje pripovijesti, odnosno teksta, čija slikovitost, dojmljivost, vrsnoća stila graniči i gdjekad se preklapa s literarnim.
Može se kazati da je Martensov pristup pisanju ove biografije bio emotivan i osoban, i da on to ne skriva. Dapače, neće se susprezati da iznesene činjenice komentira u, prema vlastitoj intelektulano moralnoj prosudbi, prigodnome tonu – vrlo često humorno, sarkastično, ironično, katkada sa mrvicama cinizma, nerijetko oštro i kritično, a u cijelosti promatrano humano, sa razumijevanjem čovjeka prema čovjeku.
Iako bi se katkada moglo kazati da su rovarenja po životima i intimama značajnih ljudi vrst pritajenoga kopanja po otpatcima, ponekad vođena zluradom nakanom da se desakralizira ono vrijedno i lijepo što zajednice baštine njihovom ostavštinom, pri čemu je zadaća iskopati što više intrigantnih momenata i plasirati ih uz zvukove skandaloznih trublji, to nipošto nisu bili motivi, niti dio radne etike ovoga autora.
Intrigantnome tonalitetu u svojoj knjizi Michael Martens nije nesklon, no nipošto se ne može kazati kako ga on zloupotrebljava, kako iskrivljava činjenice da bi ih plasirao u određenom svjetlu zbog takozvanoga „jačega dojma“.
Možda su, za ovdašnjeg čitatelja, određene stvari iz nedavne povijesti ili pak iz privatnoga života Ive Andrića u knjizi malo snažnije podcrtane, no to u konačnici ne narušava dojam o značaju, važnosti ove knjige.
Njena je ljepota ne samo u bogatstvu informacija i povijesnim slikama koje se skladno prezentiraju pred čitaocem, stvarajući jedan smislen i logičan, činjenično utemeljen društveno povijesni okvir, već i u nehajnosti, neopterećenosti temom kao takvom, odnosno u lakoći pristupa koja se potom očituje i u načinu oblikovanja teksta.
Martens nije čovjek sa ovih prostora, i to ga čini odriješenim od svih strasti i zlosretnosti, od gnjeva i bijesa u koje se upliću ovdašnji jezici kada krenu govoriti o Ivi Andriću. Jer prijepori se ovdje najčešće, na koncu, i ne vode oko književnosti koju je stvarao, o vrsnoći Andrićeve rečenice, stila, načina njegova pripovijedanja. Diskutanti, barem kada je o najglasnijem dijelu tuzemnih stručnjaka riječ, zapravo ne moraju nužno i detaljno poznavati izvornu građu, materijal o kojemu raspravljaju, niti je potrebno da drže nepristranost onih koji kao temeljno i jedino načelo u prosudbama drže literaturu kao takvu.
To na koncu ispada posve nebitno. Samim time, ovdje se često gubimo u izmaglicama priča, naklapanja, anegdota, mitova, intriga i govorkanja, u zluradim tračevima, a o nacionalističkim prefiksima i izopačenim, ideološkim i programatskim čitanjima i interpretacijama punim jeftine političke zlouporabe, kupljenih lobiranja, da se i ne govori.
Autor je i ovome segmentu post efekta koje je na prostoru nekadašnje Jugoslavije polučilo Andrićevo djelo, korišteno manipulacijom i zlorabljenjem u nacionalističke i mrziteljske svrhe, pa čak i kao jezivo opravdanje za ratna razaranja, zločine počinjene nad nebrojenim ljudstvom, posvetio jedno od posljednjih poglavlja ove knjige, a istim se problemom bavi i pogovor književnika Miljenka Jergovića.
No Andrićevu djelu, naspram svirepih izobličenja kojima se često podvrgava, uspijeva stajati mirno i netaknuto. Takvim se izobličenjima, između ostaloga, to djelo svojim dobrim dijelom i bavi, a nisu ih bili pošteđeni niti sudbina i karakter samoga autora, koji je ipak iznašao snage i izdržljivosti da se sa njima nosi u, zapravo najčešće nemilim, povijesno i politički veoma burnim vremenima.
Iako je dobar dio činjenica iz života Ive Andrića ovdašnjim čitaocima već od prije poznat, u načinu prezentacije, a i u brojnim kristaliziranijim detaljima, i do sada nepoznatim činjenicama, uživat će sa rijetkom slasti onoga koji je pripušten skladnome i privlačnome književnom tijeku.
Ostatak teksta pročitajte na prometej.ba