I, ako još išta ima da se oprosti, eto i to noćas nam oprosti. Oprosti nam nedovoljne dolaske na koncerte, zaboravljene stihove i loše kopirane citate iza koji smo po uzoru na tebe stavljali inicijale, al džaba.
Đ.B. jedino ima težinu iza nekih riječi, rečenica i redova. Sve ostalo je mlako, nedovoljno jako.
Želim da vjerujem da si stigao tamo gdje si pošao. Da si iz srca Gore negdje izbacio sve ono najljepše što si s ovoga svijeta onomad obećao ponijeti, kao da kofer raspremaš.
I koliko god da si toga sa sobom ponio, više si bolan ostavio. A, valjda te zbog toga ljudi i vole. I valjda im zbog toga već sada, nekoliko sati nakon što si otišao, već nedostaješ.
Mangup si ti, ako ćeš iskreno.
Čeprkaš malo po ranama, po uspomenama, osjećajima, učiš nas o ljubavi, pričaš o bolnim rastancima i odeš.
Među oblake, iako si jednom davno rekao da tamo nitko ne živi osim neostvarenih snova.
A, ovdje si ih toliko ostavio.
One koji su sanjali još jedan susret s tobom, još jednu premijeru životne definicije savršeno usklađenu s najljepšim notama i akordima što je pjesmom nazvaše.
A ti si bio sve, samo nikada pjevač.
Bio si nikad dovoljno opisana veličina koja se vrlo vješto uvlačila u najmanje dijelove čovjekovog uma, srca, kože i oka.
Eto, to si bio.
U svoj svojoj veličini, najmanji.
Želim vjerovati da ćeš gore pronaći svoj savršeni kutak u kojem ćeš s ponosom iza svih oni redova umjesto točke na kraju ipak stavljati Đ.B.
Da si sretan načinom na koji nedostaješ ovim izgubljenim brodovima što ih nazvaše ljudima na ovome nemirnom moru što ga nazvaše životom.
Mirno ti Nebo zemaljski kapetane.
Jer, bio si onaj koji nije mogao ostati.
I nije ostao.
A, voljeli smo te.
I ti si volio nas.
I svi su to znali.
Čak i ovo Nebo iznad nas.
Pozdravi mi gore i morskog vuka, Olivera mi najdražeg.
I hvala Vam.
Na svemu što ste ostavili ovdje, namjerno i mangupski.