Premijerno na Prometeju objavljen spjev ‘Dan državnosti’ Amira Brke
Izvor fotografije: Prometej.ba
„(…) Amir Brka u svom neobičnom spjevu Dan državnosti razvija kritički pogled na bosanskohercegovačku stvarnost, proničući iza njenih pojavnih oblika u skrivene slojeve simbola i drugih vrijednosti koje oblikuju mjesta društvenih sukoba i nesporazuma. Taj kritički pogled pretočen je u fantazmagorijsku scenu na kojoj se okuplja narativni potencijal koji gradi ovdašnje etničke identitete nakon raspada Titove Jugoslavije, u njihovom međusobno neprijateljskom položaju. Na toj osnovi, društvo se drži u stanju mentalne i svake druge pokornosti ideološkom narativnom konstruktu koji ga prožima od dna do vrha društvene hijerarhije, konceptualizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost etničkih identiteta. Zarobljeni nacionalističkim naracijama, ti identiteti obilježeni su, kako bi rekao Danilo Kiš, prije svega paranojom, pa svaki od njih etničkog susjeda vidi kao svepovijesnog demonskog neprijatelja, bez obzira na to što je u pojedinim povijesnim dionicima s njime dijelio isto ili slično povijesno iskustvo i gradio zajedničke vrijednosti. (…)“ (Enver Kazaz)
1.Grozan jedan, nezamisliv, užasnijeg roba Božijegauopće ne znamo…! Vukodlak je krvožedan, možda?Vampir što je ustao iz groba…? Prikaza je…? Zloje sâmō…? Šta li…?! – Neopisiv: kao ponoć crn jezorom, a potpuno bijel je obnoć… Ta nakaza većodavno zemljom našom nesmiljeno gazi, prekobrijega ili gorom dok prstima pukneš, kao ravnomtabljom, pa, siromah, ti ustukneš kad opaziš njega:anksiozan – slediš se i odmah kao uklet staneš…
Da proljeće svane i sunce nam opet sine, tome senadamo, ali kako koje desetljeće mine, u sve većojon je snazi, a mi propadamo u tamne bezdane, elanjenja i topi se samouvjerenost… Strasno sabljomrazmahuje: usljed nepoznate huje, siječe sve što sličina bosansko i čejreči hercegovsko… Herojsku namprošlost niječe, integritet, suverenost, milenijskiidentitet, tradiciju i naciju, neprestano nanosi nami bol, izaziva apatiju, depresiju, osjećanje ropsko…
Premda crnom morom shrvan, nisi odustao, jerBosanac ti si snažan, punokrvan i odvažan: prisiljenna bdijenje – želio bi da ga sputaš… Ali kako da gaskreneš s puta, u naumu grdnom da ga spriječiš…?To stvorenje čime da obuzdaš kad mu ne znaš nisvrhu zaumnu…? Kao Zoro skriven je pod maskom,bez skrupula, ohol, nikom ne popušta, nikoga nemazi, svi smo čista nula, ništa u tom ne pomaže…!Pokušavaš, al’ ne lezi vraže, ne uspijevaš da muse približiš ni poniznom, udvoričkom laskom…
I dan i noć strahujemo, iako ne samujemo: svakotoplim obgrljen je torom, sred brloga, ipak, uzda seu svoga… Stradat ćemo kobno naposljetku, zornospoznajemo…! Štitimo se od njeg grozdovimabijelog luka koji vise s čiviluka, kriomice i suzepoteku, a kako i ne bi – na misao o prestankuovog od postanka Bosne neviđenog rahatluka…
Tako i sad – dok svečano okrećemo janjce slasnei prasiće masne, blaženi sred lude mase i bijedesveopće, oblaporno gutajući odreščiće krasne,a plemenski trijumvirat olimpski se smije, slinemu se bradom cijede, podriguje gromko i pretilosopće – taj se, poput kakva mitskog bića, među naszalijeće, motreći nas mrko, netremice, sa visoka,prijetećega, ljuta oka, kradom on nas ponaosobmjerka – kako pravednici posmatraju krivce. Odnjegove strepimo siline, ali svako od nas, opet,tajnu nadu gaji u opstanak ove čarobne miline…
Zalogaji zastaju nam grko, kao da smo za prezira,sâmā sića, nedorasli svom blagdanu, beslovesnada smo stoka, mada himna naša svira, travu dasmo pasli, kao da ni Ustav niko od nas ne umijeda štije, da ne poznajemo ni državni sustav…!Pa pomisliš da je njime bila nadahnuta čak i onaobijesna, ljuta, iz Daytona goropadna zvjerkačija narav, osorna i prijeka, privede nas sve naistu stranu, kao negativce gradića Peytona kojipredugo mu podrivahu ionako mrzovoljne živce…
Pod kopitom konja njegova se i žar vatre razlijeće,drobi vranac kao ognjem da je šopan, ne vidjevšinikad zobi: gdje udari otvori se klanac – kao da jezajednički grob svima iskopan… Svaka nada većje polomljena bila, opaka je i neumoljiva ovačudna, tvom raciju apsolutno neshvatljiva sila.
Na sve strane pršte tek pečene šnite mesa, ostatće nam gladni stomačići jadni, zastaše i opančićiusred urnebesa prazničnoga plesa, pa glas, potom,k nama, ozgo, kao da je sa nebesa (gdje pogledeza spas upravljaju koji mole iže jesi, Oče), neštogovoriti samo što ne poče… Svi bijahu potpunou transu, sretni što su najzad doživjeli šansu dasaznaju šta on od njih uistinu ište, i, već spremnina tu duhovnu seansu, zagrljeni kako čine u nevoljidosti ponajbolji, od radosti stadoše da vrište, zatimjedni na koljena, drugi čelom na zemlju padoše…
2.Čuj, upade neki – kuražan, prem mali – te poviknu:Ama, ljudi, gle ti njega…! Davno ste se i vi s njimezaigrali, ali tu su još uvijek oni što nikada nećemoći na to da se sviknu, ni do groba…! Zasad šute,jer su bespomoćni, ili, poniženi, kriknū u samoći.No bijes raste, a i vaše crno doba jedanput će proći,pa i još toliki da ste, ma i triput umnoženi…
A za ovog – ne znam ko je, ali, zasigurno, na svogaje oca nalik! Kojeg oca…?, upitasmo. Onog što je,vjerovatno, omastio kraj konopca, il’ je, možda,nakon neke ofanzive (NOB je bila tegobna i duga),strijeljan kao mrski agresorski sluga, jer potomcinegdašnjih kvislinga dočekaše da iziđu iz mišijerupe i na scenu trijumfalno, kao pobjednici stupe,te sad misle da će tako ostati zastalno… Šepure sesnage reakcionarne i komotno među nama žive, pa,štaviše, neosjetni za probleme radnih ljudi i građanastvarne, usljed svojih briga izlažu kleveti vijećnikeZAVNOBiH-a, sramotno ih krîvē majstori intriga…
A naši su tada, do jednoga, partizani bili, za sloboduborili se, izginuli na Neretvi, na Kozari, na Sutjesci,u Drvaru – ne znaš koja bješe teža sa hordama tminebitka, ni koja je pobjeda nam veća… To je slavnaepopeja, što podsjeća na Heladu staru… Po šumamai gorama, pronoseći nadu, sa Maršalom na čelukolone, kao svici usred pomrčale vasione, vojevaševrli preci posvećeni budućim zorama, ne zboglovorika ili pukih ratničkih trofeja… S ogromnimmoralom, bratski jedinstveni, čak ni pozdrav ih nȅdijeli: nisi čuo Faljen Isus niti Bog pomozi, nitiSelam, niti Šalom, nego Smrt fašizmu, druže!… Jersamo su tako mogli domovinu da izgrade i postaveu njoj temelj Bosne kao naše otadžbine uže…
Nema tako krilatoga stiha k nebu da se vine i opjevaveličinu ZAVNOBiH-a…! Zbog njeg Bosna ipakopsta, iako je Juga bolno iskusila krvoločnuneofašističku čizmu, poraženih izdajnika, nakondugā posta, pomno prikrivanu i ustašku i četničkuosvetničku pizmu, i svih drugih trabanata Silaosovine koji nisu odustali: pritajeni su čekali -sanjajući da se podignu iz blata i oduška dajusvom tribalnom, zatomljenom atavizmu, te pokrenunovu bratoubilačku kataklizmu, ne znajući, ili nehajući za to što su pukim robljem imperijalizmu…
Poništenje pravde oni vječno snuju, jednakostpreziru, pakost prema dostojanstvu iskazuju,omladinu teško truju, odgajaju slijepu pastvu,i u škole uveli su vjeronauk, ne znaš više ko otima,a ko krade usred opće smutnje, dok se Bogom kunuu poštenje… Bosnu su zatekli kao djevu dotjeranu,nalickanu, umivenu (imala je, u to nema sumnje,i poneku manu), ali populus nam opet bježi uNjemačku… Sve što kulučenjem za njih kod kućesu stekli – ne može im biti ni za posnu hranu, jersu ovi izvršili pljačku nečuvenu, nemoguće njubi bilo opisati i da imaš kilometar dug rotulus…
Dani su nam sve tmurniji i sve sivlji, ali živ je,ipak, sve je življi onaj isti bauk i sve jasnijeg jeglasa, zbog njeg nikad ne noće u miru. Slute daće potlačena klasa, koju strahom za se vežu, obručoko njih da svine kao pauk mrežu: bez pilula ilialkohola u san i ne tonu… Morat ćemo skoro, bašu roku vrlo kratku, nesumnjivo, to i svaki od njihznade, iznova na barikade, postojani da stojimokano klisurine – da ih k vragu pošaljemo i sloboduslatku još jedanput svom narodu osvojimo, lijepui dragu, ovo zlo nezapamćeno da zauvijek mine!
Vratit će se doba zlatno, jer njiše se lijevo-desnohistorijsko klatno… Ići ćemo zemljom našom, kaonekad, ponosno i smjelo, dizat ćemo u vis čelo ik nebu se časno i prkosno propet – kako sada nemožemo, nikom neće biti tijesno… Pa nek kažuda je ovo prijesno i sirovo, da je sjetna iluzija,ili da je utopija to što nâs opija, pjevat ćemokao jedan opet: Druže Tito, mi ti se kunemo…!
3.Zatim drugi, tankovijast, sa čibukom, kaza: Molim,repliciram…! Mada riječi uvijek pomno biram i nepovodim se larmom niti bukom – hašarijast jekomšija, njegov proslov, egzaltiran, sam po sebidovoljnom je za nj sramotom i brukom. Prija samozavedenom, jadnom i neukom, ili onom što zbogpada berlinskoga zida još i danas nostalgično kmeči.
Liberté i Égalité i Fraternité, tê parole, tobož svete,bjehu lažni haber, a nastradao je ovdje zbog njihprvenstveno muslimanski homo faber – koji gradioje zemlju, smatrajući da ga u njoj poštuju i vole. Alinjemu odmazdom kaurskom neprestano prijete urotebradate, posvećene i odane Kremlju, jer krivicomturskom one još i sada vitlaju i mlate… Željnoi strpljivo, a idejno prevrtljivo, iščekuju vrijemešto će za nas biti pogibeljno, stanje bezizlaza…
Zato, dakle, dajem vam na znanje: o povijesnoj riječje grešci, jer su muslimani ponajviše bili partizani…Ne bijaše toga vrijedan, ali pristali su s Títom žarko,malne kao sa Allahom, nakon što je otrovan imSpaho, jer paklen je bio plan susjeda, pa im drugotada nije preostalo… Pročitajte, uostalom, šta o tomekaže i Hoare Marko… O Englezu učenome zborim,bome i čestitom: osim činjenica, za njegovu tezuo uspjehu NOP-a dubioznu vezu ne možete naćini uz pomoć mikroskopa. A moralan insan, nesklongrijehu, tako govoriti mora, drukčije ne smije…Sve ostalo pada na razinu lakrdije, ili lošeg vica…
Poslije rata, kad su napustili šumu i sišli do grada,zabraniše čak i džumu, a bilo je, onda, i drukčijihvrsta sraza: pohapsiše mladost što je prihvatila našumilu Ummu, uhodio brat je brata… Nastavljena je ipotom istovjetna sa istoka šema, pa je, tako, ubijennam i gospodin Džemal… A njega se, naivnoga,koristilo na arapskoj strani, sve kako bi muslimani,meazallah, pristali da budu nesvrstani…! Pa, kadase dočepaše njihova petrola, završena već bijaše iotužna druga Džeme kozmopolitična rola…
No, mašallah, preživjesmo sva stradanja i pogrome,sve najteže historijske probe, čak i deset genocida,ali sačuvasmo zdravlje i uma i vida, te, napokon,bogumili, što su listom Fatihovu vjeru prigrlili -nakon što je sultan kršćanima dao i Ahdnamu kojai sad stoji u fojničkom samostanu (to je naša MagnaCharta Libertatum) – uz Aliju mudrog, čiji životza ideju prođe i gordo i trudno, dođoše na tobe…U budućnost ćemo bez njeg, ali dovijek njegovomlinijom, Milostivi nam je takav namijenio fatum…
Obnavljamo zemlju sada, pažnju našu, stoga, iznadsvega zaokuplja svaki javni tender: i ponuda što sečini povoljnijom može biti mnogo skuplja u svojojsuštini… Ali treba znati kako krivotvori i patvori,kako laže Skender, jer o cilju našeg puta neistinušejtan kroz pjesnika slâžē, taj epilog nipošto nestoji…! Tek sad smo na svome svoji: vjera svoja,a svoja i zemlja – to je za nas uzvišeni spoj, izraznaših plemenitih stremnja… Još jedanput, tako,stigosmo na korak do millet-sistema…
Kako kaže ilahija krasna, islamska je i bosanska,sasvim jasna, i nujno je tiha i nečujno glasna, odpjesnika Džeme, ruhani poete, pjevuši je svako našedijete: Ja sin sam tvoj…! Nema tako umilnoga stihani slogana, bez premca je… Iz srca se emocija kroztjeme probija, pa sveudilj po ćilimu Bosne sija,a ona procvjeta, kao rajska bašča zamiruši…
I još samo – želja nam je i molitva svojska – nekadragi Allah milost svoju lijepu spusti na osmanskogvođu Erdoğana i nek ga podrži, odlučnost i čilostRecep Tayyip da održi, da ga s trona ne uzmognesvrgnut organizirana vojska plaćenika i poltronakao Feto znana, na tu stranu okrećemo glavu…Uz njegovu pomoć ćemo sačuvati sve što namoduvijek bješe u vatanu našem sveto, veličajnupradjedovsku slavu u novom zemanu…
4.A treći se, za kazanom – čineći se, pri tom, uljuđeni pitom, europski elegantan – osokoli eruditno, te,uvrijeđen riječju iskazanom, i pomalo zbog njekao sluđen (prethodnici, evidentno, bijahu u krivu,govorahu lažno i bestidno, što nȅ primi miran istoički), šljívu proli, pa iznese što je važno…
Premda bješe iritiran i uzbuđen vidno, sve učinispretno retorički, u jednom zamahu, učeno i istinito,također učtivo… Pledoaje impoznatan, i za povijestnepobitno znatan, a ne samo politički… Uključenotu je samo ono što je snažno i što vrijedi stalno, jeron zàobiđe sitnō i banalnō, riječi čiji eho već prisvijeći nestaje i blijedi, na njih valja odgovoritisključivo šutnjom, ili ciničnim podsmijehom…
Katolici, veli, i vilajet ovaj i dunjaluk kršćanski jebio, i opet će biti cijeli, jer takvim ga On i stvori…!Ako samo promislite, po savjesti i razumu, na kogasjećaju diljem Bosne i po Humu rasijani stećci,i da krunu naše crkve svete nosio je i kralj Tvrtko,tad razumjet ćete, ma kako vam bilo mrsko i nemilo,da drukčije mogu govoriti ovejani lašci i potpuniblećci… Nahrupiše Seldžuci, međutim, i u razvojunas duhovnom zaustaviše, otad smo u stoljetnomesunovratu – onom što smo mogli i trebali biti sadnismo ni nalik… Da ne duljim više, pogledajte štau doktoratu, u toj svojoj vrsnoj radnji, nobelovaci katolik Ivo Andrić o ovome eksplicitno piše…
Oduvijek smo ovdje bili i ostali graničari zadnji nakršćanskoj međi, to zna svaki makar i nenaklonjennam svat, samo ako za istinu mari… Sapienti sat!
A Broz…?! Kao i ostali Staljinovi komesari, tajje bio otpočetka agent Kominterne, vazal Moskveeklatantan, bez nacije i bez vjere… Zaveo je pučkeguske u sveopćoj magli, slijediše ga isključivo pređišto ne znaše one od stoljeća sedmog uljudbenemjere, i otpadnik i probisvijet i pustolov neki kojirado iskušenju svakom kao u lov nagli, pa se, mjestokrižu, potčiniše tobože humanom, apstraktnomznamenu kao općeljudskoj želji… Zlotvor spramnas on bijaše velji, krvnik s uglađenom njuškom,zlodjela mu stoje u knjigama koje u beskraj se nižu:jedna je u tisku, a novi su manuskripti već na spiskukoji kipti… I danas ga kunu obitelji što skrivaju očaj,neprebolnu ranu ljutu zbog nevina i oca i sina kojipostradaše na blajburškom Križnom putu…
I vijeće je europsko rezolutno, u povelji, utvrdiloda smo stradavali od dva totalitarizma: to je bilanova, samozvano prosvijećena, a, zapravo, hulna,apsolutno bezbožnička šizma… Ali odsad i zauvijeks našom ćemo puškom o svomu ramenu, slušat ćemopravorijek svojih dičnih mužā, poglavito vrhovnika!U svakom je našem domu istaknuta jedna, a u srcudruga stoji slika, ona je ikona… Podstaknuta njomeštedro, misao se naša trajno, neskriveno ili tajno,pruža u budućnost optimistično i vedro…
Samobitnost ovdje kad-tad ćemo steći, bliska većje ta mogućnost: uz nas je i Zagreb, i Trumpova ćenas podržati Amerika, da ne spominjemo i Vatikan(papa Franjo ekumenski je zakrinkan); svojim putemmi idemo, pa entitet, za početak, stvorit ćemo treći,tu ne može ništa Mašrik, a kamoli Magreb… Njemusmo odani, višnju pomoć, stoga, ištemo od Boga…
Doći će i vrijeme naroda blagoga, samo treba dapričeka, doživjet će ovo pokoljenje barem ostvarenjeplana Cvetkovića i Mačeka… No ni povijest nije nakorijenske promjene imuna, ništa u njoj nije danodovijeka, zbiva se i ono što je za čovjeka strano ipotpuno neočekivano, te se može dogoditi da iznovadospijemo do Zemuna… To su naši čisto demokratskii nadasve legitimni interesi – znade to i svekolikomnijenje, jasno je i slijepu, uzalud su sve ucjenei pritisci… Ali, pri tom, niko da ne virka šta držimou osobnoj kesi, i u džepu, u svojoj lisnici…
5.Tad četvrti kao vilen skoči, pa, kao za tv dnevnikglatko, u jednome dahu sve ovako sroči: Pravoslavljeljude od varvarstva dijeli, ono nam je piće slatkōi najdraža nam je hrana…! Ni danas nam od njegnije, i nikad nam ništa neće postojati preče, sve dokDrinu kako teče ispraćaju mutne, čežnjom zamagljeneoči – koje se nadaju da će naše biće, rascijepljenodugom težnjom, skoro da se spoji, a u srcu grdnarana, poput čarolije, tim će lijekom da zacijeli…
Još uvijek tu smo, ali, avaj, pod prisilom, jer tajdatum za nas odavno ne važi…! Čim smo doživjeliodabrati milom, vratismo se našem Čiči, đeneraluDraži, pa smo tako, vo vijeki vjekov, u kraj stali tojzavjeri, podlo pripremljenoj vatikansko-teheranskojurotničkoj priči… Smaknut nam je zbog nje i kralju Marseilleu; čast i pokoj njemu vječni, ali, sve usvemu, klanjamo se danas Karađorđu kao istinskomePrometeju, on je novom naraštaju uzor… Čvrsti smou vjeri kako molitva će vrela donijeti nam, jednom,na krilima arhanđela, novog takvog vođu. S njime,i uz našeg patrijarha, živjet ćemo srećni, uzgori bez straha, tu ne mogu ništa ni đavolji prsti…
Pogriješismo kobno dvaput – a takve se greške teškoopraštaju, predugo se ispaštaju: i u ovom dobu miplaćamo historijsku globu – kada sve Slavene južne,kao familiju, kao braću najmiliju, odlučismo izvestna put, prolivasmo za njih krvcu… Ali jao onim kojivole beskućnike i tužne i gole: zemlju nam srušiše,oteše nam kaput…! Zalud sve je bilo, sve bijašedžaba: brat nam bješe Juda, u srcu je sakrivao zlobu,i, za šaku škuda, nesta Juga u mukama, pregaženakao na asfaltu žaba, uništena kao bajna žena urukama trgovaca robljem… Radili smo na njihovupolzu, a za nas je tada sve krenulo po zlu! Drugačijećemo, stoga, u ovom poraću: opstanak potomstvasvako nek zasnuje nad vlastitim grobljem, ili nekse svikne na tegobu vječitoga ropstva…!
Okončan je, i neće ga opet biti, nad narodom ovimzulum, koji pola milenija od Turaka zlopatismo,zatim i od Švaba, do Brozova crvenoga mraka…!Ali, upamtismo svoje boli: polumjesec, svastikai petokraka – simboli su za naš crni historijskikurikulum: uvijek na nj mislimo, i kada zaspimo…
Nikad više Ćele-kule niške, masakra nad djecomKragujevca, Gradine ni Jasenovca, memorija nijenam učmala, niko od nas nije ni luda ni ovca, nismoneka glupa stoka koja je zaboravila kako se sunčalana plažama Gologa otoka, pa da slavi što se náđeusred ovoga logora, gdje nas granicama premapravovjernoj braći guše…! Tu nam sudba možebiti ista, možda čak i gora… I svak od nas u dubiniduše zna da je osnov naše državnosti postavljenu selu Ba, ali to je i plan sveukupne naše javnosti,a ne tajna što je dosad zaplamsala u odvažnim,samoubilačkim varnicama. I Princip je stoga kaojunak upamćen i slavljen, takve ima tek antika…
Tu je ova naša čista republika, to nas snaži, zasadto nam je busija, no Rusija, pramajka nam, opetbuja, silno raste, to nam prija…! Možda ćemodočekati skupa još poneke kaćune i laste, alijednom će da svane naša odsudna prilika, svestćemo račune… A do tada, hvala Bogu, sve dajemoza bratstvo i slogu, pa, kasnije ili prije, iznova ćezato da zablista raskoš naše ortodoksne Vizantije,kadit će se tamjan i pojati svete liturgije… I ovdjeće biti drugačije ustrojena regija, to je naša vizija;spriječiti nas ne može ni NATO, a kamoli novaHandžar-divizija ili opet postrojena Crna legija…
Rečeno je i to, ako bude neizbježno, da ćemo sećerat još, kao i do sada nježno, već stasava novinaraštaj ratnika. A za ZAVNOBiH vam ne dajemoni prebijen groš…! Ali grošā i cekina, madžarijai dukata i šorvana i drugih zlatnika, i računa našihinostranih što se tiče – to, naravno, nije, i ne možebiti predmet ove sudbonosne, svetosavske priče…
6.Ne bijaše, dakle, ni on, otkako se pojavio, pasivani dokon, ali kao da je tek sad razumio suštinu opasnu,napokon se doumio da svak od njih svoju ima mantrui da one teže uzajamno da se zatru – skliznu s konjanepoznati, žustro priđe, te potaknu mačem vatru…Dohvatiše plameni valovi i stijeg plavo-žuti kojimzakitismo šatru, oganj uvis nepojamno suknu, čaki oblak liznu, zatim splasnu, pa sasvim ugasnu…Uzvitla se kroz noć avet dimna, a svita zašuti,zamuknu i uzvišena, naša dična bez riječi himna…
Svi prisutni kao jedan u to poskočiše: prinose muponajbolja ića i nuđaju skupocjena pića, predlažumu, i mole, štaviše: čežnju predočiše da riječ svojukonačno izrekne… Govornica tu je, samo malo jenaviše, tȁ postupci njegovi nas ionako u crno zaviše,jer potonji ishod ovog agonalnog spora da čekamo -ne možemo više…! Pa neka ga razriješi, ma i poputGordijeva čvora, preduga je ova naša mora…!
I ne mora tiho da govori, nek slobodno drekne,eno razglas, snabdjeven je strujom, rat smo davnookončali, sa golemom stranom mukom, u glavnomsmo gradu bogatog kantona, samo Tuzla još jeopasana onom starom gujom, ali past će i ta uzla:i s njom ćemo, jednom, kao s Banjalukom, ili,makar, kao sa Mostarom… Ako želi, neka odmahi to veli: stat će i ezani i crkvena zvona… A svakod nas spreman je da klekne, pred njim kao predoltarom, nema cijene ovom izobilju…
No uzjaha stranac, već je poput sjene, jer jezdi muvranac ka njegovom cilju nekom u daljini pustoj,a tebi se odnekud učini obraz jezni da si razaznaoi račvast mu jezik što je palacao… Ipak, znaš da nebi ni vlastito lice raspoznao u toj pomrčini gustoj ipri škrtoj mjesečini, a kamoli i pojavu koja u ovomedruštvancetu sama sebi posve izlišnom se čini…
Ali, sad već opet motriš šta se potom zbiva na tojčudnoj, rekao bi čak nestvarnoj, začaranoj sceni,iznad koje načas i nebo se zacrveni… Zbunjenisu bili i smeteni, djelovahu nakratko i izgubljeni,a onda se hitro, kao po komandi, oko utuljenihglavnji okupiše, za ruke se prihvatiše, kao što sekolo kozaračko gradi, i ovako uglas zavapiše:
Da se vrati taj neznani, kumimo te, Bože mili, pada barem ostanemo što smo dosad bili: njemu smoodani, jer jedino on će da nas spasi… Neizmjernanam je za smirajem glad, ali nazad ne možemo,a nijedan od nas dalje osamljen ne smije, nikadnigdje neće moći ni umjeti da se skrasi… On akonas iznevjeri i ostavi na cjedilu, u tuđini ćemodo sudnjega dana beznadežni mrijeti, lutajući upraznini kao ahasveri – međ ljudima uočljivi pokretnjama somnambulnim i sablasnom bljedilu…
Ako si nam kao otac rad – da se vrati još jedanput,pošalji ga amo na put, kao što si slao i mesije…Klanjat ćemo mu se kao svecu: da nas blagoslovi,kao djecu da nas miluje po kosi, pa da ipak ovdjeopstanemo, na toj balkanskoj urvini i u ovoj našojdrobnoj bosanskoj sudbini, ne tražimo od nje bolju…
Znaš da tvoju poštujemo volju, pa ako se zbiti i nemože ovo čemu se nadamo, onda, molimo te zdušno:daj da svakog od nas, Bože, zadnja riječ oslovi…Učini to ravnodušno, da padamo kao otkosi u polju,neka nestanemo u pustoši grobnoj, sve zauvijek nekase završi, nek se slomi i u krvi našoj skrši…! Hadneka nas proždre i kraj nek pristigne toj turobnoj,nikad prije upamćenoj drami…! Hosana i amin…!
Amir Brka, pjesnik i prozaist, rođen je u Tešnju 25. oktobra 1963. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987.). U Tešnju vodi Centar za kulturu i obrazovanje, glavni je urednik časopisa za kulturu Diwan (Gradačac), a 2010-2014. godine bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine.