Umjesto Milanovića, oglasio se predsjednik Hrvatskog generalskog zbora i prenio šta je predsjednik Hrvatske kazao na upozorenja o reakcijama iz BiH: Fućka mi se ako će protestirati.
Piše Vildana Selimbegović za Oslobođenje
Dvodnevna svečanost obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 25. – jubilarne – obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja počinje sutra u Kninu. Pa iako mediji u susjednoj zemlji (a i dosta domaćih) s puno pompe najavljuju kako će ovom velikom događaju prisustvovati aktuelni potpredsjednik hrvatske Vlade Boris Milošević iz SDSS-a, kao “prvi Srbin”, tačnije pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj na proslavi oslobodilačke akcije Hrvatske vojske i HVO-a, naša dopisnica iz Zagreba podsjeća na to kako to zapravo nije tačno: još 2012. je Danu hrvatske pobjede prisustvovao tadašnji šef manjinske udruge Srpski demokratski forum Veljko Džakula, koji je bio i jedan od vođa oružane pobune Srba u Kninu 1991. godine. Džakula, koji je u međuvremenu aboliran, na proslavi u Kninu je bio po pozivu tadašnjeg predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, zbog čega je i eskalirao sukob Josipovića sa Miloradom Pupovcem, sada predsjednikom Savjeta Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj i predsjednikom SDSS-a, inače dugogodišnjim – još iz vakta Ive Sanadera – partnerom HDZ-a u Hrvatskoj i duže od dvije decenije samoproglašenim unikatnim glasom srpske manjine u susjednoj državi. Pupovac je, naime, bio 22 godine na čelu SNV-a, pa je tada Josipoviću grdno zamjerio što njega nije konsultirao kada je zvao Džakulu, no ni Josipović mu nije ostao dužan – nazvao ga je etnobiznismenom. Proslava Oluje svake godine dolije ulje na vatru hrvatsko-srpskih odnosa, pa i s te strane valja čitati insistiranje na ekskluzivitetu Miloševićevog dolaska, tim prije što se posljednjih dana prepričavaju i njegovi Facebook statusi u kojima objašnjava kako je vrijeme da rat završi i mržnja prestane. Operacija Oluja je, uz Bljesak, ključna za ovladavanje Hrvatske cijelom svojom teritorijom, no iako hrvatski izvori tvrde da je tada došlo do organiziranog iseljavanja Srba iz Krajine, a srpski da je u pitanju etničko čišćenje u kome je ubijeno i nestalo najmanje 1.853, a protjerano 250.000 ljudi, istina je i da je ova operacija izvedena uz znanje NATO-saveza i svesrdnu pomoć Armije RBiH i njezinog Petog korpusa.
I ako će ova jubilarna proslava Oluje proći u znaku srpsko-hrvatskog pomirenja (potpredsjednik Vlade ima i znakovito Milošević prezime) neće, već je jasno, bez ozbiljnog zatezanja sa Bosnom i Hercegovinom. Aktuelni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je, naime, najavio da će na svečanosti odlikovati četiri gardijske brigade HVO-a i Vojnu policiju ratne Herceg-Bosne, koje su dale doprinos u oslobađanju Hrvatske, što valjda ne bi bio problem da među onima kojima će biti uručeno odlikovanje nije i Zlatan Mijo Jelić, kojeg je Tužilaštvo BiH 2015. godine optužilo za ratne zločine na području Mostara, nakon čega je on pobjegao u Hrvatsku. Jelić je optužen da je učestvovao u organiziranju i izvršenju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području općine Mostar, optužnica navodi njegovu odgovornost za etničko čišćenje, protivpravno lišenje slobode muškaraca i njihovo zatvaranje u zatvore i logore, izvođenje muškaraca na prinudne radove na liniji fronte i u živi štit, te prisilni progon žena, djece i starih na teritorij pod kontrolom Armije RBiH u razdoblju od maja 1993. do početka marta 1994. Jelić je bio zapovjednik Prve djelatne bojne Vojne policije HVO-a te zapovjednik Prve lakojurišne bojne i zapovjednik odbrane Mostara. To je, je li, ona odbrana koja je srušila istočni dio grada i formirala logore smrti zbog čega je, uostalom, hrvatska šestorka u Haagu kažnjena sa 111 godina zatvora, a na sudskoj sesiji na kojoj su kazne potvrđene Slobodan Praljak popio otrov. U interpretaciji HDZ-a BiH šestorka je proglašena herojima, a Praljak svecem, dok je nižerangirani Jelić samo general oko koga se posljednjih dana lome koplja na relaciji Sarajevo – Zagreb.
“Fućka mi se ako će protestirati”
Sud BiH je, u skladu sa Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, odnosno odredbom Sporazuma između BiH i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima kao i s Europskom konvencijom o prijenosu postupka u kaznenim stvarima, zamolio nadležna tijela Hrvatske da preuzmu kazneni progon Jelića, no kako sada stvari stoje, to preuzimanje će biti okrunjeno ordenom. Jelić se u Hrvatskoj i ne krije, redovito nastupa u medijima i bistri politiku, a iz BiH su – ovim povodom – već upućene brojne reakcije udruga i političkih partija, od kojih treba izdvojiti stav Šefika Džaferovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, koji je i jučer ponovo pozvao hrvatskog predsjednika da odustane od uručivanja odlikovanja optuženiku za ratne zločine i bjeguncu od pravde. Džaferoviću je odgovorio sam Jelić, zahvaljujući Milanoviću i ističući kako su odlikovanja davno trebala biti dodijeljena kao priznanja za slobodu i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a umjesto Milanovića, oglasio se predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac koji je prenio šta je predsjednik Hrvatske kazao na upozorenja o reakcijama iz BiH. Po njemu, Milanović je bio krajnje iskren: “Fućka mi se ako će protestirati”, kazao je.
Da se Hrvatskoj i inače fućka za BiH, jasno je već odavno i to nepogrešivo ilustrira ponašanje lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji je posljednjih dana baš sve probao – uključujući i izolaciju zbog korone – kako bi odgodio i ove godine izbore u Mostaru. Čović je na kraju ucijenio državni Parlament amandmanom na budžet kojim se novac, umjesto za pomoć Krajini u smještaju migranata, namjenjuje voznom parku. To je ta postkorona budućnost iz vizije HDZ-a BiH, to je taj očajnički pokušaj da se Mostar i dalje drži kao grad slučaj, a to je i Čovićev protest zbog gubljenja (pazi sad!) većine u Centralnoj izbornoj komisiji BiH u kojoj su SNSD i HDZ imali dovoljno ruku da i mogu mirno planirati nove akcije protiv BiH. Za divno čudo, inače poslovično zabrinuta međunarodna zajednica u BiH ovaj je put odlučila presaviti tabak i odgovoriti lideru HDZ-a. Uoči Bajrama, poštovanom Čoviću pismo su poslali visoki predstavnik Valentin Inzko, njegov evropski kolega Johannes Sattler, Kathleen Kavalec, šefica Misije OSCE-a u BiH, te predstavnici ambasada SAD-a i Velike Britanije u našoj zemlji. Uz podsjećanje na to da je održavanje izbora u Mostaru među 14 ključnih prioriteta navedenih u Mišljenju Evropske komisije o BiH, pobrojani ne kriju da su s olakšanjem primili vijest o usvajanju budžeta, ali i podsjećaju Čovića na to da je CIK uzalud upozoravao na rokove Parlament BiH (onaj koji je lider HDZ-a tako blokirao) te izražavaju svoja uvjerenja kako će se i lider i partija koju vodi “angažirati na konstruktivan način sa ciljem osiguranja prava građana BiH da učestvuju na izborima”, zarad “kontinuiranog konkretnog napretka na putu ka EU”. Brižljivo spakovano pismo zapravo je poruka da niko nije slijep kod očiju, ali i svjedočanstvo o razumijevanju stanja u BiH i s BiH u kontekstu sve većeg regionalnog zaoštravanja svih relacija.
Bosna i Hercegovina je u krajnje nezavidnom položaju: dok Dodik hoće da je ugura u raspravu o Kosovu, pa ako treba i kao monetu za potkusurivanje, Hrvatska daje vjetar u leđa HDZ-u sve fućkajući joj se za susjede. S te je strane pismo više no važno i značajno, no najvažnije bi bilo da političko Sarajevo (da se poslužimo Dodikovim jezikom) konačno shvati kako postoji samo jedan recept za bolju BiH. Njezino pozicioniranje u vladavinu zakona i prava, jednakosti za sve ljude, bez obzira na vjeru i naciju, i njezino vraćanje onim načelima na kojima je i ZAVNOBiH – prije UN-a – donio svoju Deklaraciju o pravu građana i naroda BiH. Ili – ako je to lakše razumljivo – vraćanje onom Valterovom Sarajevu, koje je i nedavno pokazalo da ima snage ustati protiv rehabilitacije NDH-a na čijim je temeljima Tuđman i gradio svoju platformu Herceg-Bosne koju sutra Milanović nagrađuje odlikovanjima za ratne zločine. Da ne bude zabune: iskaznica te i takve politike nisu Šefik Džaferović ni njegova SDA. Da je drugačije, ne bi Mustafa Busuladžić nosio ime škole i ulice u ovom gradu. I ne bismo se bavili etnobiznisima, već jačanjem Bosne i Hercegovine.