Neću ovdje komentarisati aferu Malina, niti njene aktere. Mene uopšte ne iznenađuju bahanalije vladajućih. To što su se do te mjere raspojasali da uopšte ne postoji više nikakva granica njihovog bahaćenja, i da su pogubili sve konce bilo kakvog osjećaja za mjeru, sasvim je logična posljedica naše kolektivne šutnje i nezainteresovanosti za vlastitu egzistenciju koju smo njima prepustili na milost, a mnogo češće na nemilost.
Stara Resavska škola
Nakon što smo dopustili da ostanu neriješena ubistva Dženana Memića i Davida Dragičevića, nakon što smo prešli preko onoga preko čega se nikada ne smije preći, a to je ljudski život, za njih je samo nebo mešetarenja postalo granica. Mogu sve, sve je nekažnjivo i njima dostupno. A mi, mi ćemo pisati i dalje statuse i praviti gifove na društvenim mrežama, sve do trenutka dok ovdje ne ostane ništa, osim pustoši i praznine. Oni su u vremenu pandemije sve dobro prepisali, stara Resavska škola, od čovjeka usne, koji je u svojoj zemlji, kako bi Domanović rekao, Stradiji prvi implementirao obračun sa narodom kao krivcem. Mi smo, dakle, nedisciplinovani i nevaspitani, a oni su naši dobri očevi koji se o nama brinu i koji potežu i kriminalne klanove samo da bi nama omogućili respiratore.
Zamislite kako je grozan narod koji pita gdje su i kako utrošeni novci koji mu pripadaju. Ili narod koji se drzne pomisliti, a ko je uništio taj zdravstveni sistem koji nas ne može zaštititi, pa je potrebno uključiti Malinu da ga spašava. Dodamo li tome i ovdašnju posebnost, troetničku ludačku košulju, u kojoj su oni našili sve rupe i prostore mahinacije, pa je time svaki napad na njihov kriminal udar na etnički narod – isti onaj narod koji su do maloprije kudili, sada je ono iza čega se kriju i što brane – imamo Bosnu i Hercegovinu u punom sjaju svoje šizofrenije.
Međutim, više od svega u slučaju afere Malina, i dimnih bombi hapšenja koje su je pratile, po sistemu trla baba lan da joj prođe dan, zaprepašćuje i šokira jedna druga činjenica, koja je usljed velike buke prošla nedovoljno zapaženo.
Istup reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina Kavazovića povodom hapšenja premijera Fadila Novalića. Naime, u svom istupu reis je uputio poruku javnosti da bi trebalo razmisliti o tome da se premijer brani sa slobode. Možda za nekoga ovdje nema ništa neobično i čudno, međutim ni na koji način nije jasno u kom je to momentu u ovoj zemlji premijer postao nadležan reisu ili obratno? Kada smo to došli u tačku da vjerski poglavar, u sekularnoj državi, komentariše slučajeve Tužilaštva i Suda? U konačnici, kako je moguće da jedan vjerski poglavar na tako otvoren način zauzme vrlo jasan politički stav? Da li to znači da reisu-l-ulema autoritetom boga želi prikazati premijera i njemu slične kao bezgrešne i jedino pravovjerne, a da im je jedina zasluga to što pripadaju stranci kojoj pripadaju? Ili pak zalaže cijeli svoj credo u odbranu čovjeka za kojeg, iako postoji i presumpcija nevinosti, ni na koji način još nije razjašnjeno i dokazano da nije učestvovao u nelegalnim radnjama, direktno ugrozivši, u jeku pandemije, živote građana do kojih bi i reisu itekako moralo biti stalo.
Jer duhovna institucija bi trebala, tako bar kažu, biti ona koja pruža utočište slabim i nemoćnim, a ne silnim i bijesnim.
Brata Meše Selimovića, Šefkiju, njegovi su partizanski drugovi tokom Drugog svjetskog rata strijeljali jer je iz magacina, bez znanja nadređenih, uzeo stol, nekoliko stolica i krevet da ima šta unijeti u opustošenu kuću. Ne kažem da je to bilo pravedno, ali je ilustrativno. Ako reis autoritetom šerijatskog prava ulazi u odbranu osumnjičenog političara, jer se drugačije ne može razumjeti njegov istup u ovom slučaju, onda bi konzekventno tome trebalo imati na umu šta u Kur’anu Allah poručuje o krađi: ”I ne uzimajte imetke jedni od drugih na nepošten način.“ Ili: „A kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove. To im je kazna od Allaha za ono što su uradili.“ I riječi Poslanika a. s. to potvrđuju: “Kad bi moja kćerka Fatima nešto ukrala, ja bih joj odsjekao ruku.“
Ako reisu to nije bilo jasno, a teško je vjerovati da nije, kada je svoju ulogu u narodu i u religijskoj zajednici koju predvodi založio za političara sumnjivih moralnih nazora, onda je pitanje u kojeg se to boga vjeruje, onog čije se ime uvijek piše velikim slovom, koji je pravedan i zaštitnik slabih, ili onog majušnog dnevnopolitičkog, koji je postojan koliko i balon od sapunice.
Kada je svojevremeno Marko Vešović u skupštinskim klupama ispričao onu priču o hadžiji i slijepcu, cijela se čaršija uzbihuzurila u stavu da je time uvrijedio vjerujuće. No, danas, stvarnost nam ponovo na oči zove ovu poučnu priču.