Pisao: Ivo Andrić
Neko je negde napisao da sam ja potpuno ovladao duhom našeg jezika i da je taj jezik u mojim rukama „postao poslušno sredstvo“. Da, mnoge stvari su postale i postoje. To vidimo svi. Zanimljivije bi bilo potražiti odgovor na pitanje: zašto i kako postoje? O tome ovaj pisac ne govori. A zašto? Ako ćemo već ispredati bajke i legende, moglo bi se, na primer, pričati kako sam ja sa tim duhom našeg jezika, koji je kao neki zao Duh, sklopio faustovski pakt. Otprilike ovako: dok živim i pišem, Duh će meni služiti svim svojim snagama i sredstvima, a kad dostignem vrhunac savršenstva, što znači i svoj kraj – ja ću njemu predati svoju dušu, da čini sa njom šta hoće. (A pravo govoreći, ne vidim šta će mu ta moja duša i šta bi mogao da radi sa njom. Ali kad se već izmišlja i laže, onda treba ići do kraja: jedna legenda više, jedna istina manje)
Gotovo da ne postoji u svetu pitanje koje novinari ne postavljaju „istaknutim“ književnicima. I ja imam, avaj, zlu sreću da se računam među takve pisce. Čas me pitaju šta mislim o Vijetnamu i američkom bombardovanju te zemlje, čas o rasizmu u Južnoj Africi, čas o planiranju porodice i ograničenju rađanja dece, čas o sudbini filma, čas o ulozi cveta i cveća u životu i umetnosti, č as o uhapšenim sovjetskim književnicima kojima ni imena dobro ne znam, čas o putevima u Bosni i Hercegovini, čas o mom ličnom životu i mojim književnim planovima. I to nema kraja.
Kad bi svi ti pitači bili sakupljeni na jedno mesto, u jednom licu, rekao bih ovo kao odgovor na sva njihova pitanja odjednom: „Zašto se obraćate samo nekolicini ljudi, među kojima i meni? Ja sam napisao nekoliko knjiga i u njima rekao ponešto o životu i nekim njegovim pojavama. Dopuštam da to nisam uvek rekao jasno ni određeno, nego pre uzgred i površno, govoreći nekad preterano lično i proizvoljno, a nekad opet suviše uopšteno i celomudreno. Pa ipak, rekao sam nešto. Zašto onda ne pitate one koji takođe misle i osećaju, i to možda pravilnije i čistije nego ja, a ne pišu i nisu nikad u životu ništa štampali ni objavili. Oni bi vam svakako lakše mogli nešto kazati o tim pitanjima, a njihovi odgovori bi bili, ja verujem, zanimljiviji za vas i vaše čitaoce i slušaoce i, svakako, bliže životu i istini. Ali vama nije, kako mi izgleda, do toga stalo.“
*
Treba se miriti čak i sa tim da pravi i najveći aplauzi najboljih gledalaca dolaze onda kad ih više ne možete čuti. Možda je veličina i tragika pravog umetnika u tome što je spreman da učini (i otrpi) sve upravo za takvu vrstu uspeha, jer uspeh je voće koje kasno sazreva. I najveći i najlepši darovi koje umetnik nosi u sebi neće se moći potpuno razviti i biće uvek ugroženi, ako se njihov nosilac ne izleči od sujetnih i olakih očekivanja i naivnog verovanja da ima i da može biti nezarađenih priznanja i neplaćenih uspeha. (Jednoj glumici.)
*
Sve slabije vidim, sve teže čitam i pišem. Očigledno, mrkne mi polagano svet pred očima. Lekari nastoje da me ohrabre i umire. Tešim se i sam, čim mogu i kako mogu. Teši me čak i naivna misao da su mudraci i dobri majstori, kroz istoriju čovečanstva, često pod kraj života gubili vid. (Tako naša sujeta nalazi hrane i u našim sopstvenim nesrećama.)
*
Petar Kočić će ostati kao primer pisca koji je na najkraći, najjasniji i najbolji mogući način uspeo da saopšti ono što je imao da kaže ljudima svoga jezika.
*
Neprijatan (i pomalo tužan) primer kako naši ljudi malo površno poznaju svoj jezik pruža članak jednog zagrebačkog arheologa, koji sam čitao ovih dana. Članak govori o grobovima iz neolita koji su otkopani u Dalmaciji; u članku se nalazi i ovaj stav:
„Dalje je značajno da mandibule cijelih kostura u blokovima 56, 64 i 72 nisu imale donje zube mudrosti. Međutim, tri ostale mandibule imaju zube mudrosti.“
Tako taj čovek prevodi bukvalno i nespretno nemačku reč WEISHEITSZAHN ili italijansku DENTE DEL GIUDIZIO, dok mu na raspolaganju stoji lepa naša reč UMNJAK, za koju on, siromah, kao da nije nikad čuo.
*
Slušam ponekad na radiju redovnu emisiju „Stvaraoci i dela“. Tu je često govor o naučnicima ili umetnicima koji su živeli neshvaćeni i umrli nepriznati. Autori tih čitulja govore tronuto i sentimentalno, ali obično s visoka, ako pronicljivi kritičari prošlosti i hrabri osvetnici „stvaraoca“ o kome je toga dana reč. Tako ti nesrećni stvaraoci iz prošlosti imaju dve nesreće: prvo, svoj tragični stvarni život u prošlosti, i drugo, svoju tragikomičnu biografiju pred današnjim slušaocima radija.
*
„Bez neposlušnosti nema stvaralačke aktivnosti“, piše jedan mlad francuski književnik, a naše novine prevode to i donose među uspelim aforizmima. Tačno. Negde na početku stvaralačkih poleta nalaze se nonkonformizam, otpor, neposlušnost, kao što se na početku lakoatletičarskog skoka nalazi odskočna daska. Samo, skakač se posluži tom daskom na početku skoka, da bi pojačao zalet i odskok, ali posle, u daljem toku skoka, ne vuče tu dasku za sobom.
*
Prva rečenica je tu, na hartiji, sama iz sebe nikla, jasna i neizmenljiva. Ali tu gde treba da dođe druga – beli se praznina. Ja stojim pred tom pustinjom, zbunjen i izgubljen. Kao da nikad niko pre mene nije pisao ovim jezikom, i sad ja treba da pokažem šta umem i mogu.
*
Jezik kojim vi pišete zanimljiv je, neobičan i sposoban za podvige i akrobacije. Kao što roditelji, cirkuski gimnastičari, istežu i vežbaju svoje dete već odmalena za opasne igre na trapezu, i vi ste svoj jezik, kao usvojeno dete, izvežbali i pripremili za smela nastupanja i bleštave parade. Pravo čudo od deteta! Samo, ko je video kako ste ga strogim i nemilosrdnim vežbama podvrgavali, da biste načinili od njega ovo što je, shvatio je odmah da dete nije vaše rođeno.
*
Još o jeziku. O tome kako se jezik kroz decenije i stoleća uobličavao, preobražavao i razvijao na putu ka sve većoj jasnosti, lepoti i savršenstvu.
U jednoj našoj antologiji lirike nalazi se pesma nepoznatog kaluđera iz XVIII veka u kojoj se žali na svoju asketsku sudbinu koja ga lišava svih životnih radosti i zadovoljstava. U toj pesmi jezik je siromašan, stih rogobatan, rima razroka. Ali i u toj i takvoj pesmi blesne ponegde jedan stil, čist kao kap rose na suncu, koji svojim sjajem nagoveštava kako će nekad u budućnosti naši pesnici tim istim jezikom moći i umeti da pišu. Na primer ovaj:
JARKA SUNCA ZLATNI KRUG…
I danas, evo, kad god taj stih pročitam, meni se učini da vidim, i ne samo vidim nego i čujem, kako mlado stvorenje živo i radosno poskakuje niz nevidljive stepenice sačinjene od same svetlosti.
*
Ja sam strastven čitalac starih hronika i biografija, a verujem da takvih ima i među vama. E pa dobro, mi bar znamo da se svi ljudi u svima vremenima i prilikama, otkad se pamti, žale da je život neizdržljivo težak i da mu ne vide smisla ni izlaza. Zašto bi u naše vreme bilo drukčije? Ovaj svet je, bar ovakav kakvog ga mi vidimo, veliki časovnik koji nikad, ni prvog dana kad je prohodao, nije pravilno radio.
Pa dobro, neka je tako! Ali u isto vreme, uvek i u najtežim prilikama, čovek je našao mogućnosti da uradi, ili da napiše, ili bar da kaže nešto dobro i potvrdno, nešto što njemu, a ponekad i drugom pomaže da se nađe i snađe, što osvetljava put pred njim, pa ma samo tri koraka unapred. (I on je govorio i za sve one koji nisu umeli ili, oboreni od života-krvnika, nisu stigli da se izraze.) A u najgorem slučaju, ako nije mogao ni toliko, mogao je da ne URADI neko zlo, da PREĆUTI zlu reč, da u ljudskim beskrajnim protivrečnostima i sporovima bude na strani koju smatra boljom.
*
Lelujavo poslepodne. Mnogo stihova, malo muzike koja ih prati kao nemirna senka tanke zavese na vetru. Pojedini od tih stihova zatreperi uporedo sa zavesom, i otkrije odjednom čudesni predeo lepote, čitav jedan svet u koji verujemo tvrđe i bolje nego u svoje sopstveno postojanje. Toliku snagu i uverljivost može da ima jedan jedini mali stih od svega pet reči koje se mogu izgovoriti u jednom dahu.
*
Mislim da se ne varam kad kaže da je 99% svega što sam napisao napisano danju. Čim sunce zađe, za mene prestaje vreme pisanja. Posle toga ja čitam i razmišljam, ponešto i zabeležim, ali nikad mi se ne desi da sednem za sto i da pišem. Posle sunčeva zalaska, i to ne samo u mraku nego i pri jačoj svetlosti lampe – ja ne vidim likove ni činjenice; desi se samo da se SETIM neke pojedinosti, jer ceo svet je za mene tada kao predeo iz kojeg sam otputovao. Sutradan, sa buđenjem, on je opet preda mnom i ja mogu opet da pišem.
*
Neko je negde napisao da sam ja potpuno ovladao duhom našeg jezika i da je taj jezik u mojim rukama „postao poslušno sredstvo“. Da, mnoge stvari su postale i postoje. To vidimo svi. Zanimljivije bi bilo potražiti odgovor na pitanje: zašto i kako postoje? O tome ovaj pisac ne govori. A zašto? Ako ćemo već ispredati bajke i legende, moglo bi se, na primer, pričati kako sam ja sa tim duhom našeg jezika, koji je kao neki zao Duh, sklopio faustovski pakt. Otprilike ovako: dok živim i pišem, Duh će meni služiti svim svojim snagama i sredstvima, a kad dostignem vrhunac savršenstva, što znači i svoj kraj – ja ću njemu predati svoju dušu, da čini sa njom šta hoće. (A pravo govoreći, ne vidim šta će mu ta moja duša i šta bi mogao da radi sa njom. Ali kad se već izmišlja i laže, onda treba ići do kraja: jedna legenda više, jedna istina manje.)