Nada Veljković
Oduvek su mi bili smešni ti oglasi koji vas uveravaju da engleski jezik možete da savladate za dvadesetak dana, i da „za samo nekoliko časova“ naučite kako da brzo čitate. Isto kažu i reklame – Efekat veštačkih trepavica – sada, mlađa koža – odmah, bez celulita – za 1 dan…
Sećam se teksta jednog sociologa koji se prenerazio oglasom na aerodromu – „Naučite kako da priču za laku noć vašoj deci ispričate u 3 minuta“. Pisao je o tome kako se čitav svet ubrzava, kako radimo više stvari istovremeno a nijednoj se do kraja i potpuno ne posvećujemo. Brzina se ušunjala i na neka „nedostupna“ i suptilnija mesta, kao što su bliski ljudski kontakti – porodični odnosi, prijateljstva, pa čak i u ljubavi.
Zanimao me je „Speed dating“. Kao društveni fenomen ne kao potencijalnu učesnicu. Malo me je porazila činjenica da se pozivaju na stručnjake koji kažu kako je 5 minuta razgovora sasvim dovoljno da se oseti hemija između muškarca i žene. 5 minuta? Samo?! Ustvari, kad malo razmislim, meni je dovoljno i nekoliko sekundi. Recimo, bacim pogled na patike. Ako ima Nike air max meni je jasno da se one nikad neće slagati sa mojim starkama. Ili špicaste cipele koje jednostavno ne idu sa mojim džombastim čizmama. Nema tu hemije.
Ali 5 minuta mi ne daju mira… Znam toliko ljudi koji su se godinama družili pa onda smuvali. Verujem da im prvih 5 minuta nije ništa značilo. Ali zato jeste narednih nekoliko godina. Što se kaže, iskristalisalo se.
Upoznavanje za 5 minuta? To je već druga stvar. Meni je, iskreno, muka od upoznavanja i tih prvih nekoliko minuta. Uvek je ono – gde živiš i čime se baviš i šta si završio… Neko to ispali odmah – „Živim kod Vuka, završio sam građevinu“. Pa se tu onda oduševljavaju – „Vau građevina, kako je to moćan faks!“. „Ali, eto, kriza je, trenutno nema posla, pa se cimam oko nekih projekata…“, i eto ti jednog „normalnog“ razgovora.
Ili – „Živim na Dorćolu, studiram pravni, ’79. godište sam i apsolvent. Mučim se oko tog jednog ispita već nekoliko godina“. I eto ti još jedan razgovor. U Srbiji je super-normalno da studiraš prava (ili bilo koji drugi faks) do 35., živiš kod mame i tate, i zezaš se. Ipak su to prava, smor faks, ma što bi žurio sa završavanjem. Ti si ustvari sve vreme hteo nešto kreativno, ti si umetnička duša, nego su te tvoji nagovarali da upišeš nešto perspektivno… A i par njih iz tvog odeljenja su to isto upisali, pa kao ’ajde i ti… Bitna stvar je da uvek možeš da se izvučeš na Srbiju, u kojoj kriminalci uspevaju a pošten narod ne može da preživi.
O da, sve se čita iz tih mladih ljudi, koji to često ne izgovaraju, ali se podrazumeva. To se ne kaže u 5 minuta – da si luzer, da nezavršavanje fakulteta uvek možeš da opravdaš stanjem u zemlji ili time što ne možeš da bubaš jer si „kreativac“. Na prvi pogled, sve izgleda savršeno normalno.
Kad dođu na red „mojih 5 minuta“, već je drugačije. Na najjednostavnije pitanje gde živim, moram da pripremim monolog jer skoro niko ne zna gde je Rušanj, prigradsko, beogradsko naselje. Kad izgovorim tu reč, gledaju me u čudu. Stvara se neprijatan vajb, tišina u kome nekoliko sekundi prebiraju po glavi da li su možda čuli za to mesto, ali ne, ipak ne… „Znaš gde je magistrala koja vodi ka Čačku, to je prigradsko naselje…“. To objašnjavanje bilo je OK prvih nekoliko puta, a sada je sve što imam u glavi „Živiš u ovom gradu ceo svoj život, kupi kartu Beograda i ostavi me na miru!“. Onda se ređaju potpitanja – „A zašto tako daleko?“, „Koliko ti treba do grada“, „A je l’ to tvoj stan ili…?“, i tako redom. Ono što ne mogu da kažem u prvih 5 minuta, ako želim da budem ljubazna, je da ne mogu i ne treba svi da žive blizu centra. Ne mogu ni da pitam – zašto je to u Beogradu toliko važno? Da li to nešto govori o meni, i da li su možda pomislili da sam manje vredna zato što živim dalje?
Drugo pitanje je šta sam završila, i ja kažem – etnologiju i antropologiju. „Tehnologiju?“, Ne, ne – etno-lo-gi-ju! A onda – trep trep, i po njihovim zbunjenim pogledima shvatim da ni za to nikad nisu čuli. Ali njih više brine šta ću, crna ja, da radim sa tim? I zašto sam, pobogu i zaboga, to upisala?! Onda objasnim da već radim, dobro mi ide, sama zarađujem za sebe, radim od 22. godine, ali ne… Većini i dalje odzvanja ta čudna profesija, te nepoznate reči koje ih zbunjuju.
I tako prođe upoznavanje, tih 5 minuta…
Neki psiholozi kažu da je za prvi utisak dovoljno i nekoliko sekundi. Pa nemojmo preterivati. Ali u 5 minuta može svašta.
Na primer, neki novinari, koji su me tek 5 minuta poznavali, rekli su za mene da sam „bruka za profesiju“ jer sam Onuru (Iz serije „1001 noć“) postavila pitanje – „Da li ste čuli da se u nekim seksi šopovima u Hrvatskoj prodaju igračke sa vašim likom?“. Džabe objašnjenja da to nije bila provokacija, mojih 5 minuta je prošlo.
Sećam se i još kako se mojih 5 minuta pretvorilo u sat i po, kada je trebalo da snimim Video CV. U manje od 5 minuta kažeš ceo svoj CV bez greške, mucanja i zastajkivanja dok te snima kamera. I ponavljaš dok ne dobiješ savršeni proizvod… Usta se suše, počinjem da se znojim i crvenim, koncentracija pada, vrtim li vrtim jednu te istu priču.
Najbolnije je bilo kada sam za 5 minuta „odbranila“ diplomski rad koji sam pisala mesecima. Nisam mogla da verujem da je moj višemesečni trud od treme i uzbuđenja stao u tako kratko vreme. Trebalo je da pričam i pričam, jer komisija ionako nije pročitala moj diplomski rad.
Omiljena mi pesma staje u 4 i po minuta, ali u mojoj glavi vrti se neprekidno.
Jako važan pregled kod doktora traje 5 minuta, a za to se pripremam i odlažem danima, neki i više.
Nakon višegodišnjih poteškoća sa disanjem, stalnih bronhitisa i pogrešnih dijagnoza, dobrom lekaru je trebalo 5 minuta da utvrdi da imam astmu.
To isto vreme trebalo je bankaru da ustanovi da li kredit može da mi se odobri. Imam još godinu i po dana otplate.
Znate ono kad neko kaže – „Vraćam se za 5 minuta“, ili „Svratiću na minut“. To znači da će biti brzo, a za to vreme može svašta da se desi. Na primer, da se ukrade nešto.
Skoro sam čitala kako je jedan čovek stao ispred pošte da „plati nešto za čas“, ostavio auto otključan, a u autu dete. Za to vreme neko je upao u kola u nameri da ukrade, i odjednom shvatio da je tu i dete. Na kraju je ostavio auto negde pokraj puta i pobegao. Hepiend nema šta.
Tako su, dok smo živeli u Paraćinu, mojoj drugarici, koja je svratila na minut do mene, ukrali bicikl. Nema veze što je bicikl bio zaključan u zgradi. Neko ga je uredno odneo. A svratila je samo na 5 minuta.
Dešava se i drugima… Bila sam tako u vozu za Ljubljanu, išla kod rođene sestre u posetu. Sede preko puta mene u kupeu jedan dečko, nosi naočare za vid i još jedan stariji. Ćaskaju kao da se znaju godinama, a ustvari tek su se upoznali. U jednom trenutku ovaj mu kaže – „Daj da probam naočare, da vidim kako mi stoje“. I da li je beše ustao da bi kao otišao do ogledala da se pogleda ili da vidi na kojoj stanici smo stali, sećam se samo da je trebalo da se vrati za minut. Pogađate, nije se više vratio. Ej, ukrasti naočare za vid?! Jadan onaj dečko.
A čak ni tih 5 minuta više nije 5 nego 3. Kao da se vreme ubrzalo, sad je sve – za 3 minuta. Taksi dolazi za 3 minuta, mobilni operater će vam se javiti za 3 minuta, torta za 3 minuta, kako podići server za 3 minuta, osvojite ga za 3 minuta…
Ali postoje sve te divne, polagane stvari koje se ne smemo i ne treba ubrzavati. Čitanje priče za laku noć, igranje sa decom, poljubac, ispijanje vina, obrok ili piće, razgovor sa porodicom ili prijateljima, istraživanje…
Postoje stvari koje se ne mogu uraditi za 5 minuta, niti priče koje se za tako kratko vreme mogu ispričati. Svadbarski kupus iz Guče kuva se nekoliko dana. Pečenje rakije isto tako. Knjiga se čita polagano. To da vam neko u porodici ima dijagnozu „F – xx“ a otac teroriše celu familiju ili je alkoholičar, ne priča se u prvih 5 minuta.
Uvek su me učili da je vreme relativna stvar. Znate ono – nekom je 5 minuta kao godina, a nekom kao minut. Zavisi od osobe i situacije. Da, bila je to vežba na jednoj radionici. Ustanemo, i treba da sednemo kad u sebi izbrojimo 3 minuta, ne smemo da gledamo na sat. Niko nije pogodio. Neko je seo posle minut, a neko nije seo ni kad su prekinuli igru posle 6-7 minuta, učinilo mu se da još nije prošlo.
Uh, koliko je mojih značajnih, životnih momenata stalo u segmente od po 5 minuta! Možda uspem za to vreme da ispričam ceo svoj život?! Možda, nekom drugom prilikom… Kad prođe onih prvih 5 minuta.