Ako prihvaćamo da postoje ljudi kojima je nasilje poziv, moramo se zapitati neka pitanja.
Otac je isprebijao kći, maloljetnu, teško, preteško, bolnica, policija i javnost su uključeni. Zaklada Solidarna, moji prijatelji, prikupljaju donacije da djetetu maturalac ne propadne, priča je ružna, spominje se i novčanik s ušteđevinom otuđen. Neproporcionalnost u fizičkoj snazi je prevelika tako da iz ovog nasilja moramo nešto naučiti.
Otac je bivši ‘specijalac’, termin koji se upotrebljava bez dodatnog objašnjavanja. ‘Specijalac’ što je to? Nešto ružno ili nešto lijepo? Gledam neki dan na TV komediju Djedica pušten s lanca, Robert de Niro je djedica, no također i bivši specijalac. Komedija poput mnogih sličnih, a u akcionim filmovima ‘bivših specijalaca’ ima toliko da se radi gotovo o podžanru.
Ono, kao, običan lik iz susjedstva, a onda najednom isprebija lokalne bandite. Mi tada ushićeno pratimo kako ‘negativci’ piju batine. Ugodno je gledati kako ‘bivši specijalci’ mlate nasilnike. Ugodno pa niti ne razmišljamo o tome što nam se servira, tko je tu pozitivan, tko negativan, koji su kriteriji, koja je cijena.
Maloljetna kći se teško, točnije nikako ne da svesti pod ‘nasilnik’ u gornjem smislu riječi, pa izostaje katarza. Dijete, a ne zločinac. Vratimo se pitanju, što je to ‘bivši/ specijalac’? Osoba trenirana da koristi silu ili da koristi nasilje? Gdje je točno razlika? Znate? Ja ne.
Udariti bejzbol palicom u glavu nasilnika koji tuče kći bi bilo što – nasilje također? Možda, no nekako mogu zamisliti simpatiju prema tom činu. Što nije dobro, no ljudski je, slabije zaštititi se mora, “žene i djeca, i starci” prvi.
Specijalci su trenirani, opremljeni, osposobljeni da koriste nasilje. Da se ne zavaravamo. Pobrojimo broj mrtvih i osakaćenih po filmovima koje pogledamo u svakom tjednu, za većinu smaknutih nećemo ni primijetiti da se radi o ‘smrti ljudskog bića’. Tako nekako je u ratu. Dan danas mi ostaje nejasna veza idola mog djetinjstva glumca Svena Laste i njegove uloge kao snajperiste u Domovinskom ratu. Umjetnik & ubojica?
Ne prosuđuj me ako nisi četrdeset dana hodao u mojim mokasinama, poslovica je starosjedilaca Amerike. To pokušavam i s ovim tekstom, hodati u mokasinama ‘bivšeg specijalca’, ne konkretnog, nego općenitog. Premalo znam o konkretnom slučaju da bih se upuštao u analize, no gledam i bilježim što vidim, a to nije baš utješno, nije.
U kulturi u kojoj živimo, ‘specijalac’ je nešto poput željene budućnosti za klince, vješt i naravno pravedan borac protiv zla, zaštitnik, onaj koji u najtežim trenutcima rješava najteže situacije, predmet/ osoba žudnje, gotovo idol. Svjesni smo da oni nisu Marvelovi superheroji, da prolaze i nagledaju se ‘svačega’, da je to težak kruh, možda i pretežak, skloni smo ih razumjeti. Oni rade ono što niti ja niti itko od mojih poznatih ne zna, ne može, ne usudi se. Heroj.
Kako onda ‘bivši specijalac’ može tući slabije biće, svoje dijete? Tuče li ga tada sam ili svi mi koji gajimo romatičnu sliku o ‘specijalcima’ kličemo njemu iza leđa dok udara? Svi mi koji se isto tako iz pasivnog promatrača učas pretvorimo u gnjevnog suca, razočaranog obožavatelja kojeg je heroj iznevjerio.
O osmišljenom, institucionaliziranom korištenju nasilja od strane države govorim. O konstantnom građenju kulture nasilja, perfidnom slaganju cigli, o onom licu države kojem je – nasilje, a ne sluga, servis svim svojim građanima. Loša je vijest da u tom sazdavanju kulture nasilja i sami sudjelujemo, svakim kupljenim pištoljem igračkom, svakim odgledanim, a ne iskomentiranim filmom u kojem je nasilje zabava, a ‘specijalci’ ultimativni pozitivci.
Svojim odobravanjem jačanja ‘sigurnosnih snaga’, razumijevanjem ‘nacionalne sigurnosti’, nepoznavanjem pojma ‘ljudske sigurnosti’, svakim svojim činom nasilja, činom degradacije drugog ljudskog, a zapravo i svakog živog bića.
Vratimo se ‘bivšim specijalcima’, što je s njima za vrijeme, te nakon aktivne službe ili nakon otpusta? Jesu li oni zaštićeni soj ljudi, privilegirani i imuni od ikakvih grešaka, skoro pa anđeli sa znanjem uporabe sile? Ili su ljudsko smeće koje ništa drugo niti ne zna osim tući i ubijati?
Možda prethodno postavljena pitanja zvuče suvislo i efektno, no zavode, kriju nasilje u sebi, ne vode nas ka dobrom, prosuđuju, osuđuju, ne objašnjavaju. Razumjevanje nasilja me zanima, ne odobravanje, to ne, ali razumjevanje. Dok ga ne razumijemo ne možemo ga prevenirati, moramo znati odakle je.
Nasilje je zarazna bolest. Jednom će čovječanstvo ako poživi do tada, tako se odnositi prema nasilju. Što ne bi bilo prvi put, shvaćanje nasilja kao zaraze, njegovu prijemčivost, širenje, poznavala su davno – primitivna – plemena. Priču o tome slušao sam nedavno od prijatelja, ukrajinskog profesora Aleksandra Filonenka.
Kada već prihvaćamo da postoje ljudi kojima je nasilje ‘posao’ točnije poziv, da su plaćeni i iz naših džepova, kad već odobravamo njihov poziv, ne smijemo tu stati. Moramo se zapitati neka pitanja.
Tko i kako brine o očuvanju njihove humanosti, empatije? Tko i kako brine o njihovom mentalnom zdravlju? Tko i kako brine da su oni ‘hodajuća oružja’ pa zaslužuju posebni tretman? Postoji li kakva alternativa njihovom pozivu? Koliko društvo izdvaja za programe nenasilnog rješavanja sukoba?
Koliko društvo izdvaja za materijalnu pomoć članovima njihovih obitelji? Ako je to , navodno, skupo, zašto se uopće kreće s ‘proizvodnjom’ specijalaca ako se svi troškovi ne uračunavaju.
Hoću li ja to reći da je i nasilnik žrtva? Da, no to nije novost a nikako nije i opravdanje. To je – cijena, našeg pristajanja na model sigurnosti na koji smo pristali. Nije nas nitko pitao, no ne bunimo se pa dođe na isto. Model sigurnosti koji je skup, nije mu naša osobna sigurnost prioritet, ne upravljamo mi s njim dok nas stalno uvjerava da je ispravan, jedini i naš najveći prioritet.
To je taj model koji kupuje borbene avione, koji političke stranke organizira na principu lojalnosti, poslušnosti, ne talasanja, ne izdvajanja. Model koji s ponosom javlja kako smo veli izvoznik samokresa (pištolja) u SAD i to u doba kada se mladost SAD-a organizira protiv slobode kupovanja i nošenja oružja.
Model je to koji će naše školstvo držati zatvorenim sve dok nešto ne pukne, samo da se ne odmaknemo od kulture prijetnji, sile, dominacije, ruganja, ismijavanja, vrijeđanja, šaketanja pa i u Saboru, razumijevanja nasilja i njegovog banaliziranja.
Valja podsjetiti, nisu ratnici danas počeli tući svoje najmilije, tako je oduvijek bilo, nasilje je zaraza čak i kada tvrdiš da se u ratu boriš samo protiv zlikovaca, a doma nikad nasilju ne bi pribjegao. Oduvijek je bilo obiteljskog nasilja, samo nas o njemu nisu poučavali, na njega upozoravali.
Živimo u doba kada se to počinje činiti. Gadno je to jer otkrivaš kako je Svijet ružan, mučan i jadan upravo tamo gdje bi se tome najmanje nadao. Naše je doba rušenja lažnih mitova, suočavanje s mrakom u najsvetijijim mjestima, obitelji, Crkvi, sebi samima.
To samo znači da danas ima više svjetla, no ne znači da će proizvodnja mraka, zla, nasilja posustati, neće. Mi sami to ne želimo, promjena nam je mrska, a vjera, nacija i tradicija su nam temelji, ne samo nama, mnogima koji se ne mogu nositi sa količinom zla za koje su mislili da ga nema. Pa ga onda sami proizvode, mržnjom, isključivošću, ruganjem i gorim stvarima.
A možda proizvodnja nasilja i hoće posustati. Za početak osvjestimo vlastite emocije dok čitamo, slušamo, razgovaramo o ovom slučaju obiteljskog ali i na neki način strukturnog nasilja. Što osjećamo? Zašto baš to? Znamo li što ćemo s tim osjećajem? Hoćemo li sami promijeniti nešto u svom ponašanju? Primjećujemo li kako nasilje iz tog ružnog prebijanja živi i dalje kroz naše nasilne komentare, prijedloge, osude?
Karantena. Cjepivo. Suradnja. Razumjevanje uzročnika. Prekid daljnjeg širenja. Edukacija. Higijena. Kompetentno i dostupno zdravstvo. Tako se nosimo sa zarazama.
Ako može sa kugom, može i sa nasiljem. O odabiru i aktivnom odnosu je riječ. O gradnji kulture mira. Koju možemo i drugačije nazvati, no naziv je manje važan, suština je važna – odricanje od nasilja, stalni napor. Poštovanje drugog. To se zove ljubav i nema veze s Valentinovom. Ima s odgovornošću za sebe i za druge. Zgražanje je instinktivna reakcija, a odgovornost je način življenja. S manje nasilja.