Na današnji dan prije 60 godina u Zagrebu je rođen Milan Mladenović. Dio djetinjstva je proveo u Sarajevu, a onda se preselio u Beograd, gdje je živio i stvarao.
Bio je frontmen Ekatarine velike, benda koji je na izdahu jednog vremena imao hrabrosti uočiti sve sistemske anomalije i servirati ih na jedan suptilan način, lirično i poetično, sa zazorom od ondašnjeg panka.
Na albumu „Katarina II“ iz 1984. godine u pjesmi „Geto“, Milan kaže: „Rođen sam u getu, rođen sam tačno u čas, da vidim…“
Izostao je nastavak, šta da vidi…
Bio je kao većina tadašnje djece sreće i cvijeća; uglađeni, obrazovani, sa svim manirima i pedigreom, uglavnom sinovi i kćeri tadašnjih generala i oficira, koji su iza kulisa krojili sudbinu jedne nesretne zemlje.
Koji su svjesno ili nesvjesno režirali smrt svoje djece ali i tuđe, i to 30 i više godina unaprijed. Milana i generacije tadašnjih buntovnika je pojeo mrak, teorije zavjera i heroin.
Nepošteno je reći da im je neko stavljao drogu u piće, ali naivno je i tvrditi da neko s vrha nije imao veze s uvozom i distribucijom narkotika, s obzirom da je sistem bio toliko zatvoren da je svaka unesena pakla cigareta, čokolada ili kutija kafe bila evidentirana.
Milan je pjesmu „Geto“ napisao sa 26 godina.
David Dragičević se rodio u Banjaluci 37 godina nakon Milana Mladenovića. Svoju verziju Geta je napisao sa 16 godina.
Nije bio dijete sreće i cvijeća, jer se njegova država razlikovala od Milanove. Manja je nekoliko puta i ekonomski slabija nekoliko desetina puta. U Davidovoj državi nema rezidencijalnih naselja, kadrovskih premještaja i odrastanja u po nekoliko metropola, nema stanova sa klavirom i nema zlatne mladeži.
U Davidovu državu možete da se unese sve, a iz nje se iznose mladost, znanje i radna snaga.
Ono što je slično su briljantni mladi umovi i geto.
U pjesmi „Klinac iz geta“, David kaže: „Izgleda da neću daleko stići, jer sam ja samo pijun u ovoj priči“.
Poredimo li to sa stihom „Rođen sam u getu, rođen sam tačno u čas, da vidim…“ evidentna je razlika; represija i prisutvo straha. Tranzicija unazad. Sunovrat slobode, ali ne i odsustvo hrabrosti.
Decenijama se zaklinjemo u Milana i njegova djela, a malo nas ih istinski živi.
Kako tvrditi da živimo u zemlji koja je za svu našu djecu, ako ih primoravamo da je napuste, ili ih ubijamo…
U pjesmi „Krug“ Milan priča o životnom putu koji svako od nas prođe, sa svim njegovim ljepotama i nedaćama. Svaki krug je originalan i neponovljiv. Zatvorimo ga brže ili sporije, svojom, ili tuđom voljom.
Dječaci iz geta su ga zatvorili ranije nego što bi trebalo.
Ne treba umrijeti mlad i biti lijep leš, ali još je gore biti matora pizda koja ovaj svijet neće učiniti ljepšim i boljim.