Od kada je, i da li je čovjek moralan?
Da li se ovo pitanje počelo da postavlja čovjeku i/ili narodu tek u 21. stoljeću ili je ono bilo postavljeno pojedincu i/ili narodu oduvijek? Da li je čovjek oduvijek bio i moralan i nemoralan (jedan isti čovjek), a tako je isto bivalo sa narodima? Ali kada je to čovjek postao moralan? Zar to nije bilo oduvijek, začudili bi se pitanju religiozni ljudi u svijetu!
Kratki podsjetnik: materijalistički orijentirani antropolozi i evolucionisti, neki filozofi (od Nitsche-a do nekih današnjih suvremenih, naravno i preko Sigmund Freuda) smatraju čovjeka „prirodnim bićem“, što bi značilo egoističnim, pa i zlim, ratobornim i osvetoljubivim, dugo vremema u prošlosti ljudskoga roda nemoralnim ili možda amoralnim: a onda opet i u toku drugog vremena ljudske predpovijesti veoma sporo i nesigurno, uglavnom pod utjecajem vanjskih zabrana, ove su zabrane stvarale jedan novi znalajan sloj u ljudskoj psihi (svjesno ili nesvjesno) koji je Freud nazvao nad-ja.
Čovjek je, dakle, po mišljenju ovakvih naučnika postojao (nikad do kraja postao) moralan, pod prinudom vanjskih naredbi (a onda i zakona) koje je nepovoljno prihvaćao, suprostavljajući im se svojom „primarnom prirodom“ grabežljivog vuka.
Što kaže Sigmund Freud?
Prema Sigmundu Freudu, ljudi se dijele na prirodne ljude koji su najmnogobrojniji, na kulturne simulante, i na istinski kulturne ljude koji su najmalobrojniji. Ovi posljednji, više ili manje, postupaju u većem dijelu svoga života moralno, jer su u najvećoj mjeri pretvorili vanjske zabrane u one unutrašnje, pa im više vanjski sudija (ili policajac) nije potreban. Prema Freudovom mišljenju (i ne samo njegovom) ovi uzorno moralni ljudi nisu sretni, jer im sreću ometa upravo ovaj primjeren moral!
Religiozno shvaćanje morala!
Prema religioznom poznatom shvaćanju podrijetlo morala, je da je moral u čovjeku je urođen, od Boga „udahnut“ pri stvaranju čovjeka, pa kao zametak savijesti prisutan je kod svakog novorođenog djeteta. Kako će se dalje razvijati, da li će se uopće razvijati ova klica savjesti, odnosno budućeg morala i etike – moral postavlja pitanje: što činiti?, a etika: kako živjeti? Zavisiće od mnogih uvjeta, u prvom redu od odgoja i obitelji, odnosno od stava postojećeg društvenog poretka prema životno važnim pitanjima morala i etike.
Prema ovakvom tumačenju (prije svega kršćanske religije, mada o podrijetlu morala slično uče i druge velike religije svijeta, naročito monoteističke) svaki čovjek, kao Božje, duhovno biće (i ne samo prirodno, svejedno kako se ova priroda tumačila) moralno je biće i kao takvo slijedi opće Božje i ljudsko upućivanje (poznato u svakoj religiji):
Ne čini drugome ono što ne želiš d tebi netko učini,odnosno: Čini drugome ono što želiš da ja se i tebiu učini!
Opet pitanje – zašto biti moralan?
Vraćamo se na pitanje: zašto biti moralan? U slijedu onoga do sada ovdje napisanog o podrijetlu morala, odgovori mogu biti a i jesu različiti, nekada i suprotni. Kod religioznog čovjeka – a pitamo se tko je to među ljudima istinski religiozan, jer mi u najboljem slučaju postajemo religiozni samim tim i moralni u toku jednog dužeg trajanja životnog vijeka, na putu od individue do ličnosti – kada je to stvarno jednom postao, pojavljuje se mogućnost da i moralno postupa: u pomislima, mislima, osjećanjima i djelima: vremenom ovakvo moralno postupanje postaje ne više prinudno, pod stalnom zabranom strogog nad-ja, već je tada moralno-etičko ponašanje izvor neprestane radosti. Za jednu ovakvu mogućnost života, nisu nam samo kršćanski svetitelji uzor i primjer, već ponekad i obični ljudi koje možemo sresti na brojnim raskrsnicama našega života, jer tako i oni mogu posjedovati veselo otkrivanje i njegovanje Božje ljubavi.
Postoji, razumije se, u današnje vrijeme opasan i poguban odgovor na pitanje: zašto da treba da budem moralan, koji glasi: zašto bih trebalo da bude moralan kada to nisu bili ni moji roditelji, kada je to još manje društvo u kojemu sam se rodio/la, i u kojemu živim, kada mi ni institucionalna crkva ne daje dovoljno povoda da budem moralan/a!
Pa kako ćemo onda živjeti, nesretni ljudi, upitati ćemo se,i upitati ćemo ga? Odgovor je: tako kako živi većina ljudi danas u 21. stoljeću: bezbožno, hedonistički, u duhu zaprtanja novca, ne birajući načine kako će do njega doći, ne poštujući drugoga čovjeka, ali ni prirodu, jer takvi ljudi niti poštuju niti vole sami sebe. Skrivenih (nesvjesnih) samoubojica među ovakvim ljudima (reklo bi se doduše samo u zapadnoeuropskoj civilizaciji) sve je više.
U današnjem vremenu kao da se vodi „mrtva trka“ između sve brojnih ubojica i samoubojica u svijetu. Agresija i nasilje je upadljivo poraslo, naročito među mladima, a ubojice, kriminalci, perverzni ljudi u svim sferama života (ne samo seksualnoj), kao da ne osjećaju baš nikakvu grižnju savjest poslije više ponovljenih nasilnih radnji. Psihijatri misle da je riječ o psihopatama koji nikada nisu imali priliku, od ranog djetinstva, da razviju u svome svjesnom i nesvjesnom biću nad-ja, pa su tako ostali lišeni osjećaja krivice (odnosno grižnje savjesti) – iz knjige Dobro i zlo trče zajedno.
Zašto biti moralan? Svi oni značajni ljudi iz prošlosti i sadašnjosti (od spomenutog Freuda, i onih poslije i prije njega,ali naravno mnogi drugi obični ljudi) zaboravljaju da tzv. primarna divlja, ratoborna i osvetoljubiva ljudska stvorenja nose u sebi i nešto dobro, plemenito i žrtveno.
Piše: Žana Alpeza