Studeni

Kako tako hladan mjesec može biti drag osobi koja ne voli zimu? Mjesec u kojem se napokon osjeti odlazak ljeta.

Rujan i listopad su još uvijek prekriveni ljetnim cjelovima, a vjetar kao da tek s vremena na vrijeme projuri kroz njihove dane. Većinu vremena vjetar nježno leti, podiže tanke pramenove kose i igra se u prolazu.

Onda dođe studeni, mjesec koji nije tek tako nazvan tako. Studen počinje prevladavati. Osjetiš je u zraku, u vjetru, u oblaku, u suncu. Vjetar više nije zaigran, sada je u ratnim naletima: provlači se kroz džempere i kapute, uvuče ispod debelih potplata cipela, gura te i okreće kao da si još jedan list na grani. Lišća više i nema, svo je palo na pod i stopilo se sa zemljom, postalo zemlja.

Sunce umjesto da grije već izdajnički grize, a jedino što i dalje radi je to da osvjetljava lice.

Oblaci se spuštaju i čini se da vladaju i nebom i zemljom. Magla se provlači jutrima i gmiže polako, polako. I polako.

Postaje Jesen sve ljuća, jer joj već Zima kuca na vrata i viče: “Nije dovoljno hladno! Kako misliš da ću stvarati pahulje i inje?”

Udari jesen svojim vjetrom, udari svojom maglom, udari ledenom kišom.

Nekako u toj hladnoći i udarima ja vidim život, vidim snagu, vidim jakost. Vidim toplinu usred te hladnoće. Snaga je topla i žarka, nikako hladna, pa ipak, uspjeva snažni studeni biti pun hladnoće.

Zašto osjećam to tako? Možda jer sam upravo ja sama dokaz svoje tvrdnje: rođena u hladnome studenome, puna topline i snage, užarene vatre koja samo sve više bukti na tome vjetru. Tako sam rođena u toplom, hladnom, studenom.

Eristina