Profesori književnosti skloni su da izmišljaju probleme tipa „Šta je piščev cilj?“ ili još gore „Šta je pisac htio da kaže?“ Abedin Bikić je jedan od onih autora, koji kada je počeo pisati knjigu, nije imao drugog cilja osim da jednostavno ispriča etapu svog života, života svog naroda i zemlje, te da čitaoci, pogotovo oni mladi, to zapamte i nauče nešto iz njegovih postupaka. Kada se od pisaca raznih djela traži da objasne njen nastanak i razvoj, oni moraju da pribjegnu starinskim terminima kao što su inspiracija ili kombinacija, što zvuči kao kad opsenar objašnjava svoj trik izvođenjem drugog trika. Ali, moramo priznati, da se pri razgovoru sa piscem knjige „Jakeš“ ove standardne situacije nisu primijetile. Dapače, pamti se svaki razgovor o djelu i tananom, intimnom objašnjavanju pojedinosti iz piščevog života. Nauči se voljeti jednostavnost autorovog stila, što je najljepša osobina „Jakeša“.
- Književnost nije jedina u domenu Vašeg stvaranja. Uspješan ste profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu, kao i predsjednik Arbitražnog suda pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. S obzirom na fakultet koji ste odabrali, da li književnost za Vas predstavlja bjekstvo iz stvarnosti ili je to proizvod Vaše ljubavi?
Možda će Vas moj odgovor malo razočarati, ali nijedan razlog koji ste naveli ne mogu uzeti kao motiv pisanja. Možda samo djelimično možemo reći da je ljubav sila koja nam određuje rezultate. Ja vjerujem u ljubav prema čitanju i u ljubav prema obligacionom pravu. To nikada ne iznevjeri. I tako sam krenuo prvobitno i pisati. Prvi sam Bošnjak koji je napisao univerzitetski udžbenik obligacionog prava za opći i posebni dio, kao i jedini koji je dio naknade štete izdvojio u posebnu knjigu, zbog obimnosti materije. Mogao bih reći da su to bili počeci mog pisanja, ali ne i usuđivanja da uđem u književne vode. Ja prije svega volim da čitam i istražujem, da mislim i koncipiram, pa tek onda da pišem.
- Iz čega je proizašla Vaša ljubav ka pisanoj riječi?
Još kao dijete sam volio čitati. Predmeti poput historije, književnosti ili tadašnjeg srpsko-hrvatskog su me oduševljavali, ali sam bio loš u matematici. Zbog toga su me roditelji u šestom razredu osnovne škole natjerali da svaki dan vježbam matematiku, a ja bih stavljao crtane romane u knjigu ili svesku za vježbanje matematike i umjesto da vježbam ja sam čitao stripove. Čitanje stripova poput Zagora, Komadanta Marka i drugih mi se pravo svidjelo te sam često odlazio u sobu i “vježbao matematiku”. Naravno moja iznenadna želja za vježbanjem je mojoj majci postala sumnjiva pa je jednom prilikom iznenada došla u sobu, uzela knjigu matematike i u njoj našla crtani roman Alan Ford. Kazna su bile instrukcije iz matematike. Ali barem nisam dobio batine. Još sam na kraju stvarno i naučio nešto iz matematike.
- Ko su Vaši uzori iz svijeta književnosti?
Lijepo ste rekli “uzori”. Uvjeren sam da pisac ne smije imati jednog čovjeka na čije će se stvaralaštvo ugledati. Pisac nije vjernik niti neki religijski fanatik. Njegova su božanstva raznolika i raznovrsna. Na šta bi ličilo da se pisac ugleda na samo jednog autora?
Sjećam se da sam jedno veče, preko raspusta, počeo čitati knjigu Taras Buljba Nikolaja V. Gogolja i ta knjiga mi je bila tako interesantna da sam je čitao cijelo veče sve do jutra. Kad je svanulo mati je ušla u moju sobu i vidjela da ja čitam knjigu, nije mogla da vjeruje da neko može knjigu čitati cijelo veče, a ja nisam mogao da se odvojim od te knjige. U toj knjizi Gogolj je opisao borbu ukrajinskih kozaka u 17. vijeku na strani Poljaka protiv Turaka, a poslije toga i sukob Poljaka i kozaka. Stariji Tarasov sin Andrej zaljubljuje se u poljsku princezu i borio se protiv svojih kozaka na strani Poljaka. Upečatljiv mi je ostao opis susreta oca Tarasa i sina Andreja u toku bitke u kojoj Taras izjavljuje:
– Ja sam te stvorio, ja ću te i ubiti.
Andrej se nije branio, a mogao je i poginuo je od očeve ruke; da li zbog ljubavi ili zbog pokornosti ocu. Čitajući knjigu plakao sam nad Andrejevom sudbinom.
To je jedan primjer koji sam naveo i u knjizi “Jakeš”, a takvih situacija gdje su me pisci, radnje i knjige oduševljavali i dugo vremena ostajali u mom sjećanju je mnogo.
- Zbog čega ste se odlučili da napišete knjigu o Jakešu?
Iz više razloga. Prvenstveno Jakeš je bilo jedno lijepo uređeno muslimansko mjesto u srcu Posavine i Bosne. Desila se velika ratna nesreća koja je rezultovala time da su mnogi stanovnici protjerani sa svojih ognjišta ili ubijeni na svom zemljištu. Ljudi i događaji kojem sam opisivao u knjizi su stvarni, volio bih da kažem i živi, ali ne mogu. Najveći razlog zbog kojeg sam se odlučio napisati “Jakeš” jeste da mlade generacije ne zaborave šta se sve događalo i da se postaraju da se to više ne ponovi. Želio sam da ove događaje kaže neko ko je sve to neposredno doživio, jer se jedino na takav način historija pravilno može zapisati.
- Šta biste nam Vi kao pisac mogli reći o Vašem prvijencu?
U ovome historijsko-porodičnom romanu je u prvom planu mjesto Jakeš, moja porodica, komšije, prijatelji i poznanici opisani kroz moje viđenje u procesu odrastanja i sazrijevanja, te mnoge dogodovštine koje čine živote svakog od nas. Fine i manje fine životne situacije kroz koje ljudi svakodnevno prolaze su isprekidane pričom o ratu. Tu se nastavlja drama svakog pojedinca zatečenog pod neumoljivim kliještima rata. Ono što roman “Jakeš” donosi jeste to što je ovdje dogođena historija prenesena u sasvim lične drame koje su jednako traumatične i u nametnutoj historiji i izvan te iste historije i koje svojim snažno reljefiziranim psihobiografijama donose sliku vremena kojemu su članovi porodice Bikić i svi stanovnici Jakeša neposredno svjedoci i izravni romaneskni protagonisti.
Upravo zbog toga u knjizi postoje izvjesna mjesta, sporedni prolazi, omiljena udubljenja kojih će se čitaoci življe sjećati i u kojima će nježnije uživati nego u možda ostalim dijelovima knjige.
- Da li Vaša knjiga nosi izvjesnu pouku?
Naravno. Glavnu pouku, pa mogao bih reći i savjet sam napisao već na samom početku knjige. Ta pouka se u potpunosti razumije tek kada se cijela knjiga pročita. Valjda u trenucima kada sam razmišljao koji savjet dati mladima kojima ova knjiga ostaje, mislio sam o tome kako u stvari na kraju svega počinjemo misliti o početku. I tako zaključih da oprostiti ili ne, pravo je svakog pojedinca. Ali zaboraviti nema pravo niko. Jer znanje je moć i život. Znanje o sebi i prijatelju, ali najprije i iznad svega znanje o neprijatelju.
- Kakva su Vaša očekivanja povodom promocije?
Pa i nemam neka očekivanja. Imam utiske, a kao njihov korelativ se javljaju kritike. I do sada, reakcije čitaoca su nadmašile i moja najluđa očekivanja, jer nisam dobio niti jednu negativnu kritiku. Ako kritike nastave da dolaze u dovoljnoj mjeri, biti će dobro. A ako ne, onda ću se potruditi da napišem bolji nastavak.
- Što će biti tema Vaše iduće knjige?
Najvjerovatnije ja.
- Šta je teže jednom piscu, da napiše početak ili da napiše kraj?
Rekao bih početak. Znate li šta je pisalo na najstarijoj gipsanoj ploči ikada napisanoj? Jedan naš predak držao je neispisanu ploču, svjestan da se mrmljanja moraju zaustaviti i pisani tragovi načiniti, te je u tom trenutku zavapio: „Bože, šta da kažem, kada je sve već rečeno?“. To bi otprilike bilo to. Čitava civilizacija, čitava ova vjerodostojnost fikcije koju mi poznajemo, samo su nastavak čovjeka koji je mislio da je sve već – gotovo. Čovjeka koji je vjerovao u kraj historije.
- Šta biste željeli da ljudi kažu o Vašem djelu?
Samo istinu.
- Vjerujete li da će Vaša djela preživjeti?
Ovisi o tome koliko ću dugo živjeti.
- I na kraju, kako biste definisali sebe kao pisca?
Malen.