Pristupačnost objektima i informacijama, kao i pomagala poput mašine za Brajevo pismo, samo su neke od potreba slijepih i slabovidnih lica čije bi osiguranje i nabavka značajno unaprijedilo kvalitet njihovog života. Pored toga otežan pristup vozilima javnog prijevoza, otvoreni šahtovi na ulicama, psi lutalice, ali i nedostatak zvučnih semafora dodatno otežavaju njihovu svakodnevnicu.
Piše: Anesa Balić
Pozivajući se na definiciju Svjetske zdravstvene organizacije, po kojoj je oštećenje vida jedan od najtežih oblika invaliditeta, kroz dobre saradnje sa resornim entitetskim, ali i kantonalnim ministarstvima potrebno je osigurati bolje uslove za život ovih osoba i postepeno rješavati navedene probleme.
Životne odluke kao što su obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštuje zakone, pa za početak postavi rampu na ulaz u zgradu i lift, uključi lične asistente u nastavu, shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu i moraju razviti i iskoristiti.
Javna ustanova Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost”
U Bosni i Hercegovini postoji nekoliko specijalnih ustanova za obrazovanje osoba s invaliditetom. Za potrebe i pisanje ovog teksta potražili smo školu koja obrazuje slijepe i slabovidne osobe, te smo u entitetu Republika Srpska, tačnije u Derventi pronašli Centar, odnosno Javnu ustanovu Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost” i to je jedina ustanova na području Republike Srpske koja školuje učenike sa oštećenjem vida. Obuhvata osnovno i srednje obrazovanje, ne samo učenika koji imaju problema sa vidom, nego i onih sa smetnjama u razvoju.
Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost” u Derventi, sadašnji naziv nosi od 2012. godine. Djelatnost ustanove obuhvata osnovno i srednje obrazovanje i vaspitanje slijepih i slabovidih učenika i učenika sa višestrukim smetnjama. Ustanova je internatskog tipa, gdje se korisnicima obezbjeđuje smještaj, ishrana, primarna zdravstvena zaštita, kulturno-zabavne i rekreativno-rehabilitacione aktivnosti. U svom sastavu ustanova ima osnovnu i srednju školu sa internatom, Dnevni centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju (sa područja Općine), te stolarsku i krojačku radionicu. Centar broji oko 40 učenika i 23 korisnika Dnevnog centra. Učenici pohađaju nastavu prema nastavnom planu i programu koje donosi Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske. Centar za djecu i omladinu “Budućnost” je jedna od četiri ustanove koja je, ove godine, dobila status resursnog centra za podršku inkluzivnom vaspitanju i obrazovanju.
Ovom prilikom razgovarali smo s Amelom Brka, koja je 2013. godine završila Edukacijsko- rehabilitacijski fakultet u Tuzli i tom prilikom stekla zvanje Bachelor specijalne edukacije i rehabilitacije. Za vrijeme trajanja njenog fakultetskog obrazovanja, volontirala je u Udruženju za djecu i omladinu sa posebnim potrebama u Tešnju, koji je bio organizacija pri Centru za socijalni rad Tešanj. Iako kaže da nakon stečenog stručnog zvanja u svojoj općini nije naišla na razumijevanje niti potrebe javnih ustanova za njenim uslugama, posao pronalazi 2014. godine u Derventi u Centru za djecu i omladinu “Budućnost”.
S našom sagovornicom smo razgovarali o Centru i uslovima rada, ali i o tome da li Centar “Budućnost” ima podršku od strane institucija. Kako nam je kazala: “ustanova koja ima republičku i lokalnu podršku od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Ministarstva prosvjete i kulture RS, lokalnu podršku, koja se ogleda u podršci od strane općtine Derventa. S obzirom na činjenicu da Ustanova zapošljava i osobe s invaliditetom ova ustanova ima podršku i od strane Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS”.
Zanimalo nas je i kako je raditi u Centru, kakvi su to izazovi sa kojima se susreću, i na koji način ih prevazilaze.
“Centar “Budućnost” je Ustanova koja u svim segmentima napreduje što se tiče rada i pružanja usluga svojim korisnicima. Svakom korisniku se pruža onaj vid podrške koji mu je potreban, a naravno sve u skladu sa datim oštećenjem i potrebama. Rad sa djecom sa poteškoćama u razvoju je jako izazovan, ali u isto vrijeme je nešto što se voli, živi i radi. Sa korisnicima se trudim ostvariti takav kontakt, gdje će vladati opuštena atmosfera, stvoriti ugodna radna klima, jer jedino tako možemo postići tu opuštenost i povjerenje koje nam je potrebno da bi postigli što veću efikasnost u radu, a korisnik istovremeno bi bio ispunjen, sretan i zadovoljan. Ono što bih naglasila jeste da je jako bitno postići saradnju sa roditeljima, biti podrška i imati razumijevanja u rješavanju problematike sa kojom se svakodnevno susreću”, istakla je Amela.
Borba i svakodnevni susreti sa predrasudama, otežavaju život osobama sa poteškoćama, ali u ovoj Ustanovi nastoje da im stanu u kraj. Zalažu se za to da im roditelji budu pomoć i saradnici, da su uključeni u sve segmente praćenja rada što zapravo i olakšava sam rad. Takođe, Ustanova nastoji da pruži maksimalnu podršku kako djetetu, tako i roditeljima u pogledu integracije u društvenu sredinu i razbijanju predrasuda i stereotipa o ovoj populaciji.
Kada smo našu sagovornicu upitali o tome da li Centar sam po sebi ima neke mane ili prednosti istakla nam je da je najveća prednost u tome što Centar ima veliku podršku, jer je dobio status i resornog centra.
“Na taj način pružat će se podrška u odgoju i obrazovanju djece i omladine koja su u inkluzivnim uvjetima odgoja i obrazovanja. Jako puno je učenika sa teškoćama u razvoju, koji su u obrazovnom sistemu bez ikakvog vida podrške. Učenicima koji su u redovnim školama, ako su se već opredijelili za taj vid obrazovanja, treba stvoriti uslove za neometano školovanje sa svim pravima i mogućnostima jer ipak, svi imamo jednaka prava.”
Pored već pomenutog zanimalo nas je i kako naša sagovornica gleda na mogućnost zapošljavanja osoba s invaliditetom i da li su uopće obuhvaćena u dovoljnoj mjeri, i koliko su narušena njihova prava, te nam je istakla da u našoj sredini početak rehabilitacije osoba sa poteškoćama u razvoju prati svjetske standarde. Međutim, iz različitih razloga se gubi korak kada je u pitanju zapošljavanje, iako je to sastavni dio rehabilitacije. Uprkos obrazovnim kapacitetima ili stručnoj osposobljenosti, osobe s invaliditetom vrlo često nailaze na niz barijera, od predrasuda poslodavaca do neprilagođenih radnih mjesta, a u današnjem trenutku ekonomske krize i privatizacije prve gube posao u konkurenciji sa osobama tipičnog razvoja.
Oba entiteta u Bosni i Hercegovine nekoliko godina unazad pokušavaju da unaprije i reformišu svoje programe na planu zapošljavanja osoba sa poteškoćama u razvoju. Dominantna su dva modela zapošljavanja, kada su u pitanju osobe sa poteškoćama u razvoju: zapošljavanje na otvorenom tržištu rada i zaštitno zapošljavanje.
Proces obrazovanja, profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba sa poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini, pored dobrih rješenja i praksi u politikama i zakonima, ima svoje slabosti koje se, prije svega ogledaju u nepostajanju adekvatnog plana obrazovanja i profesionalne rehabilitacije prema potrebama tržišta rada, nedovoljnoj informisanosti o mogućnostima koje nude normativni i institucionalni okviri, predrasudama i stereotipima koje i danas postoje prema osobama s invaliditetom.