O krizi srednjih godina znamo svi. Nema gdje se nije spominjala, od rasprava na obiteljskim roštiljima tokom slobodnih vikenda kad nas mama i tata odvedu na druženje gdje su sami odrasli i gdje nikad nema djece naših godina, pa sve do popularnih i nepopularnih znanstvenih časopisa. Ipak, iako je priča o krizi srednjih godina i dalje aktualna u mnogim američkim komedijama foksusiranim na određenu publiku, manifesti mlađih generacija se trenutno fokusiraju na nešto što se zove kriza dvadesetih godina. Sam naziv termina je očit. Krizu dvadesetih proživljavamo kada smo u dvadesetim godinama. Koje iznenađenje! Ali i jeste, ako se uzmu u obzir pretpostavke istraživača i istraživačica ove pojave koji su kroz razna ispitivanja došli do zaključka da istoimena kriza može potrajati i tokom tridesetih godina. „Ah, i terminologija može da nas zavara“ – čuje se razočarani glas u pozadini.
Kriza dvadesetih godina pogađa određen dio stanovništva, većinom mlade ljude koji su tek završili s fakultetskim obrazovanjem i koje čeka potraga za poslom. Simptomi su izazvani prijelazom iz razdoblja kad nas i dalje smatraju „mlađarijom“ u razdoblje kada postajemo punopravne odrasle osobe koje se moraju nositi sa strašnim riječima kao što su stanarina, režije, kredit, porez i sličnim baucima od kojih bježimo kao što je Neville Longbottom bježao od profesora Snapea (ako ne znate iz koje su knjige ovi likovi, potražite ih na internetu, isplatit će vam se). Ono što budi većinu negativnih emocija vezanim za ovu krizu jest traženje posla. Zamislimo tek traženje posla u divnoj Bosni i Hercegovini gdje se svakodnevno susrećemo sa nepotizmom i korupcijom. Čak i kada je konkurs za posao neukaljan vezama i vezicama, uvjeti znaju biti skoro pa nemogući. Poslodavci traže nekoga mladog, sposobnog i komunikativnog tko je očito morao početi raditi u 15. godini života kako bi u 23. nakon prijavljivanja na biro mogao potvrditi da ima 8 godina radnog iskustva za određenu poziciju. Očito smo trebali paralelno sa prvim razredom srednje škole početi raditi kako bi nas uzeli u obzir samo za prvi krug intervjua. Oni koji su završili popularan smjer se susreću sa mnogobrojim suparnicima s privatnih i državnih fakulteta u traženju posla, a oni koji su bili dovoljno pametni da izaberu nešto što nije upisalo svako treće dijete u susjedstvu moraju čekati da za njihov smjer izađe konkurs kad na vrbi rodi zlatno grožđe. Ma kakvo zlatno grožđe? O čemu ona to piše? Ono zlatno grožđe koje će ti pojedinci ubrati i financirati se njime jer ih samo magija može spasiti.
Pored svih frustracija povezanih s traženjem posla i neizbježne brige oko novčane situacije, tu su i oprečni osjećaji koji se vežu uz ovu fazu. Neki se osjećaju podvojeno između potrebe da proputuju svijet, ali nemaju ni za tramvajsku kartu, neki žele da prožive još nekoliko godina sami (ili ostanu sami), a ipak stalno slušaju priče o braku i djeci, neki uspiju dobiti posao pa nakon dvije godine shvate da to nije ono što su željeli pa bi da promijene karijeru. Neki se žele zauvijek iseliti iz zemlje koju više ne mogu zvati domom, ali žale za porodicom i prijateljima. Tu je i jedan od najgorih simptoma, a to je stalno uspoređivanje s drugim ljudima istih godina. Nema veze da li nana voli da priča kako je ona mala iz kuće preko puta otputovala u SAD prije mjesec dana ili da li čitamo o mladim ljudima na stranicama poput ove koji su zaista postigli puno. Dio nas želi biti dobra osoba i veseliti se zbog njih, a dio nas želi…pa…ne želimo da ne uspiju, ali također ne prštimo od želje da im poželimo sve najbolje. Nakon toga slijedi preispitivanje svake odluke koji smo ikad donijeli. Zašto nismo odabrali teži fakultet, zašto nismo aplicirali na stipendiju u inozemstvu, zašto nismo vragu dušu prodali da dobijemo sve što poželimo bez ikakve muke? Kome još treba duša?
Ono što pomaže u cijeloj ovoj situaciji jest podsjetiti se da dosta nas prolazi kroz isto. Postoji određena katarza u pričanju o svojim mukama i shvaćanju da se svake godine na dodjeli diploma nađe visoka brojka mladih u istoj situaciji kao i mi. Možemo ih sačekati ispred zgrade gdje im se uruče te diplome i odvesti ih na kafu da malo popričamo o svemu. Ili pak kao neki normalniji ljudi, možemo sjesti s poznanicima i prijateljima i raspraviti o svim tim osjećajima, sjetiti se važnosti empatije i ventiliranja negativnih osjećaja, pogotovo kad se vežu za druge osobe. I tako možemo nastaviti pričati o svemu tome sve dok jednog dana ne izađemo iz tog polumračnog tunela i uđemo u kancelariju svojih snova.
Oh da, i upornost u traženju posla i pozitivan stav se isplati. Ali o tome ćemo neki drugi put.
Napisala: Slavik Mia