Djed Ahmet
Očevog oca Husu nisam upamtio, jer je umro veoma mlad sa četrdeset i sedam godina. Rodio se početkom dvadesetog stoljeća, tačno 1900. godine, a umro je 1947. godine. Djedova supruga, očeva mati a moja nana bila je najbolja nana koja se mogla zamisliti. Bila je nekoliko godina mlađa od djeda i rodila je šestoro djece dva sina i četiri kćeri. Živjeli su teško i u neimaštini, ali su se poštovali i uživali su glas poštenih ali siromašnih ljudi. Bogatstvo ti određuje i položaj u društvu, što imaš više bolji si; a ako si siromašan nemaš baš puno mogućnosti.
Majčini roditelji su bili mlađi i oboje su rođeni poslije Prvog svjetskog rata 1918. godine. Djed Ahmet je često znao reći da je on rođen kada i nova država Jugoslavija, mada se ona tada nije tako zvala. Jugoslavijom se prozvala tek nekoliko godina nakon rata. Djed se mlad oženio našom nanom Hatom koju smo mi svi zvali majka, od milja. Očevu majku smo zvali nana a maminu jednostavno majka, jer je ona bila mlađa od nane a i da bismo znali na koga mislimo kada kažemo nana ili majka. Djed je bio naočit mladić iz dobrostojeće kuće. Iz bogate kuće za ono vrijeme. Bio je visok oko dva metra i imao je preko sto kilograma. To nije bila neka težina za visokog mladića. Kasnije kad je malo ostario i još se udebljao tada je već bilo malo teže za kretanje i obavljanje težih poslova. Ali djed se svakako nije puno kretao a fizički posao i nije volio.
Djed i majka su imali šestoro djece i to četiri kćerke i dva sina. Naša mati Ragifa (1936) je najstarija kćerka, a osim nje imali su Nejiru (1939), Izetu (1945) i Vehidu (1960). Sinovi su Izet (1944) i Vehid (1951). Djed je naslijedio lijepo bogatstvo od svog oca, a to je u to vrijeme značilo puno zemlje i goveda. Sva su djeca morala raditi kod kuće a kada bi malo porasli radili su i teže poslove na zemlji ili su se brinuli o govedima. Prihod od zemlje donosio je određenu dobit od koje se moglo pristojno živjeti. Poslije Drugog svjetskog rata djed je radio kao upravnik poljoprivrednog dobra, što je predstavljalo veoma dobru poziciju i shodno tome i dobra primanja. Djed nije volio raditi fizičke i teške poslove ali je bio veoma dobar organizator posla i za svoje vrijeme smatran je za jednog od obrazovanijih ljudi u našem mjestu, a često su ga za savjet pitali i iz okolnih mjesta.
Djed Ahmet je radio kao direktor zemljoradničke zadruge, koja je bila jedna od većih u Bosni i obuhvatala je obradivo zemljište oko Jakeša kao i dijelove susjednih općina. Naime, poslije Prvog svjetskog rata na području Bosne izvršena je agrarna reforma, gdje je veliki dio zemlje oduzet od zemljoposjednika i predat na državnu upotrebu. U Bosni su najveći zemljoposjednici bili muslimani, tako da su reformom u najvećem dijelu oni i bili oštećeni. Poslije Drugog svjetskog rata nova vlast je takođe pristupila oduzimanju zemljišta i davala ga državi ili siromašnim seljacima na upravu i obrađivanje. Poslije agrarnih reformi mnoge bogate porodice su preko noći postajale siromašne i veliki broj muslimanskih porodica se između dva rata iselio u druge zemlje uglavnom u Tursku. Najveće oduzimanje zemljišta desilo se u Vojvodini i Slavoniji gdje je prije Drugogo svjetskog rata u većem broju živjela njemačka građanska manjina. Poslije rata preživjeli Nijemci su napustili ta područja a na njihova ognjišta se uglavnom doselila siromašna srpska raja iz Hercegovine i Hrvatske.
Nešto zbog oduzetog zemljišta a nešto i na dobrovoljnoj bazi zemljoradnička zadruga je imala veliku površinu obradivog zemljišta i to je sve trebalo obraditi i veliki dio predati novoj vlasti kako bi se prehranio gladni i napaćeni narod. Zadruga je imala preko hiljadu radnika, većinom sezonska radna snaga od marta do novembra. Sa toliko ljudi nije bilo lako upravljati, ali djed je bio dobar i sposoban organizator. Svi su morali raditi a za slučaj da nema dovoljno posla za sve dio radnika je morao ostati kod kuće i naravno za to vrijeme kad nisu radili nisu ni plaću dobijali. U to vrijeme bilo je bolje raditi nego biti kod kuće. Zadruga se nalazila u Posavini gdje je zemlja veoma kvalitetna ali joj je potrebno i dovoljno vode kako bi prinosi bili zadovoljavajući. U blizini zadruge protječe potok koji u proljeće ima dovoljno vode ali ljeti vodostaj opadne i to baš kad je voda najpotrebnija za zasađene usjeve. Djed je zajedno sa svojim saradnicima odlučio da na potoku napravi nekoliko bazena na različitim mjestima. To su bili betonski bazeni izgrađeni na potoku i to tako što je za kratko vrijeme skrenuta voda a na tom dijelu potoka iskopani bazeni širine oko 5 m, dužine oko 10 m i dubine oko 1,5 m. Svi bazeni su napravljeni od kamena i betona, a zatim je voda ponovo vraćena u svoj prirodan tok. Tog ljeta bila je suša veća od uobičajene ali su na zadružnom imanju ubrane dvije žetve zahvaljujući vrelom ljetu i dovoljnoj količini vode iz bazena.
Uspjeh sa dvije žetve imao je odjeka u cijeloj Posavini pa i šire. Jedni su bili zadovoljni i ukazivali na mogućnost dobrog rada uz primjerenu organizaciju, ali gdje ima pohvala ima i zavisti. Drugi nisu bili baš oduševljeni da je neko malo mjesto uspjelo ubrati dvije ljetine a oni iako veći samo jednu. Kao nagradu za dobar rad zadruga je među prvim u Bosni dobila dva traktora URSUS ruske proizvodnje. To je bila kap u čaši pune zavisti koja je prevršila mjeru po mišljenju moćnika iz okolnih većih općina. Izgleda da ima nešto u onoj priči koja kaže da u Bosni mogu mnogo toga da ti oproste izuzev uspjeha.
Djed je bio mlad i ambiciozan, a pored toga imao je i dobar položaj; direktor zadruge što je bio razlog za zavist. Velika većina radnika bila je ženska radna snaga koja je obavljala različite poslove u poljima ili voćnjacima zadruge. Tu je bilo žena različite dobi od onih najmlađih pa do onih u nešto poznijim godinama. Djed Ahmet je bio oženjen ali u poslijeratnom periodu u svim mjestima bilo je malo muškaraca a pogotovo zdravih i sposobnih bez povreda u ratu. Od svih žena pomalo se izdvajala djevojka imenom Hava koja je imala oko 18 godina ali je već bila prava ljepotica i formirana žena. Hava bi zapela za oko svakom muškarcu koji bi se našao u njenoj blizini a osim ljepote bila je i ohola svjesna svog uticaja na muškarce. Ahmetu se ona sviđala ali ona je bila samo jedna od radnica i idućeg ljeta trebala se udati u susjedno mjesto za jednog bogatog seoskog mladića.
Jednoga dana grupa žena je morala ići okopavati repicu, a među njima je bila i Hava. Među tim ženama bilo je i starijih i mlađih od Have ali je ona bila jedna od boljih radnica pa ju je djed odredio da tu sedmicu bude vođa grupe zadužena za repicu. To je bila sasvim normalna pojava. Djed je uvijek volio da zna ko je odgovoran za određeni posao. To znači svi rade ali za rezultat rada je odgovoran vođa grupe; ako bi bilo problema taj radnik više nije mogao biti vođa a u lošijem slučaju gubio je posao. Bilo je bolje biti vođa nego običan radnik jer malo radiš a malo nadzireš ostale a plata je 10% veća; ali zato si odgovoran za rezultat. To je bilo prvi puta da je Hava bila vođa grupe. Krajem sedmice Hava je podnijela izvještaj o obavljenom poslu i bilo je sve u redu. Međutim, po završenom popisu posla Hava je ostala sjediti u kancelariji a i djedu nije bilo mrsko da povede razgovor sa njom.
– Čujem da se udaješ. – Bila je to više konstatacija nego pitanje.
– Udajem, a i vrijeme mi je. Ali tek iduće godine. – Odgovori ona kroz osmijeh.
– Znači, ostajem bez jedne vrijedne radnice. – Dodade djed.
– Pa je li samo vrijedna ili? – Ovo je pomalo provokacija pomisli djed.
– Nije. Ima tu i drugih kvaliteta. Izgleda i lijepo, a i pametna je. – Sada se već i djed smijao. – A i vrag si.
– A i ti lijepo izgledaš, a pričaju da si i pametan. Moram ići sada čekat će me sestra. A i ti si vrag. Ali svejedno si mi drag. – dodade Hava stojeći već na vratima i upućujući zagonetni pogled.
Djed je ostao sjedeći u kancelariji završavajući posao a smiješak mu nije silazio sa lica. Krajem sedmice je uvijek morao ostati duže u kancelariji da bi prikupio izvještaje od vođa grupa i sve izvještaje još jedanput provjerio. Djed je volio preciznost i urednost u poslu. Znao je reći: „Red, rad i disciplina su osnov uspjeha u poslu. Ali ako upravljaš ljudima dobra organizacija je pola obavljenog posla“.
Početkom septembra došlo je vrijeme berbe šljiva, a u to vrijeme šljiva je zaista dobro rodila. Trebalo je odijeliti radnike. Muškarci da tresu šljive a žene moraju brati šljive i pakovati u najlonske vreće, gdje bi ih preuzimali drugi muški radnici i prevozili do zadruge i tu ih istresali u velike drvene kace. Kace za šljive su bile ogromne oko dva metra visoke i dva metra široke. U jednu kacu moglo je stati više od 3.000 kg šljive. Branje šljiva trajalo je desetak dana. Prikupljenu šljivu trebalo je poslije mjesec dana peći i od te šljive dobivala se kvalitetna rakija, koja se dalje prodavala na tržištu. Djed je smatrao da je broj stabala šljive dovoljan za trenutne potrebe tržišta, ali da su već pomalo stara i da neće još dugo davati zadovoljavajuću količinu šljive. Zbog toga je organizirao grupu ljudi da na zadružnom zemljištu zasade nove sadnice šljiva. Svake godine su se urod šljive i količina proizvedene rakije – šljivovice povećavali, kao i broj novozasađenih sadnica. Međutim, veća količina proizvedene rakije i sadnja novih stabala šljive zahtijevala je i povećan rad i napor radnika zadruge. Taj povećani napor nije pratila i adekvatna novčana naknada. Kad su radnici, preko djeda direktora zadruge, tražili povećanje naknade iz Općinskog komiteta je uvijek odgovarano da para nema i da je zemlja u izgradnji te da se radnici moraju još malo strpjeti. Takav odgovor se djedu nije svidio ali nije imao izbora platu nije određivao on nego Komitet. Radnici s druge strane vidjevši da neće biti plaćeni za dodatni rad počeli su na razne načine da manje rade i opstruiraju rad. Pravili su se da rade ali efekat je bio mali. S druge strane uvijek je bilo i onih radnika koji su pomalo potkradali firmu u kojoj su radili. Tako da su radnici počeli da kradu poljoprivredne proizvode, a kasnije su krali i rakiju. U to vrijeme radnici su govorili:
– Ne možeš ti mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi.
Poslije izvjesnog vremena u zemljoradničku zadrugu su došli i neki savjetnici poslati od strane
Komunističke partije, koji su jedno vrijeme proveli u Sovjetskom savezu (Rusiji) na obuci iz poljoprivredne proizvodnje.To su bili predratni komunisti i uglavnom nisu znali puno o poljoprivredi, ali su neznanje nadoknađivali arogancijom. Nisu trpjeli nikakve prigovore i ponašali su se kao vrhovna vlast u malome mjestu. Jednoga dana u proljeće padala je kiša i oranice su bile pune vode i baš tog dana savjetnici su odlučili da bacaju umjetno gnojivo. Djed i nekoliko njegovih saradnika tome se usprotivilo i nisu bili za to da se gnojivo baca u oranicu natopljenom vodom, jer to nema nikakvog efekta. Ali savjetnici su, uprkos tome, tražili da se baci gnojivo. Zapovjedili su radnicima, kao u ratu:
– Bacaj. – Radnici su poslušali i počeli su bacati gnojivo. Kad je to djed vidio zabranio je dalje bacanje gnojiva a savjetnike je istjerao i poslao nazad u općinski Komitet. Od tog vremena ostala je uzrečica „samo bacaj“ za određeno ponašanje ili radnju koja nema puno veze sa zdravim razumom.
Savjetnici su se morali vratiti nazad odakle su došli i napisali su negativan izvještaj o zadruzi i njenim rukovodiocima na čelu sa Ahmetom O. Nije to bila jedina pritužba na direktora zadruge i njegove saradnike, jer su i radnici koji su bili otpušteni s posla zbog krađe ili drugih propusta također pisali Komitetu protiv rukovodilaca zadruge.
Prije nego što su otišli savjetnici su imali i jedan incident sa radnicima koji su bili zaduženi za pečenje rakije. Naime, savjetnici su tražili da se iz jednog kazana šljive „vadi“ više litara rakije. Radnici su se tome usprotivili, jer je to značilo da će rakija biti nekvalitetna i nema smisla proizvoditi više a lošije. Jedan od najglasnijih oponenata savjetnicima bio je Havin otac. Ni ovdje savjetnici nisu imali uspjeha i radnici su, uz prethodnu konsultaciju sa rukovodstvom zadruge, nastavili proizvoditi rakiju kao i prije. Međutim, savjetnici nisu bili zadovoljni sa odbijanjem njihovih naredbi i isto veče naredili su hapšenje Havinog oca. Odmah su ga sproveli u zatvorski podrum u Zemu. Podrum je bio vlažan i bez dovoljno svjetlosti. Pored toga nadzornik podruma Fertik je po naredbi iz Komiteta vezao pritvorenike i sipao vodu do koljena u podrumu, tako su pritvoreni bili do koljena u vodi. Nekada je Fertik sipao vodu i više od koljena zavisno od toga ko je bio pritvorenik i kakvog je raspoloženja bio nadzornik. Nije bila rijetka situacija da su pritvorenici dobili i batine. Teži prestupnici su odmah slati u Općinski zatvor u Modriči.
Kad je djed čuo da je pritvoren Havin otac, otišao je sa još dvojicom saradnika do Zeme da vidi o čemu se radi. Tražio je da se pritvorenik pusti ali Fertik je to odbio. Nije smio jer je naredba došla od savjetnika. Sreća po Havinog oca pa su savjetnici brzo otišli iz sela, a djed je isto veče Fertiku poslao vreću brašna. Sutradan Havin otac je pušten i vraćen je na posao.
Idućeg petka svi predradnici su predavali svoje izvještaje za tu sedmicu. Predaja je završena do oko tri poslije podne. Kao i obično djed je ostajao malo duže da sredi izvještaje i uporedi ih jedne s drugim. Oko pet sati čuo je da je neko ušao u kancelariju, okrenuo se i ugledao Havu sa lijepom dugom raspuštenom kosom u finom zelenom mantilu. Uistinu je bila krasna.
– Čemu ima da zahvalim za ovako dragu posjetu? – Pitao je djed.
– Došla sam da ti se zahvalim za sve dobro što si učinio za mene i moju porodicu. – Odgovorila je Hava.
– Nije to ništa posebno. Sve ste vi to zaslužili. – Dodao je djed.
Hava ga nije slušala, ustala je i uzela ključ sa stola, otišla do vrata i zaključala ih. Okrenula se i skinula mantil koji je imala na sebi. Mantil je pao na pod a na Havi je ostala samo jedna obična majica kratkih rukava. Djed je ustao sa stolice i prišao Havi i poljubio je u čelo, a ona ga je snažno zagrlila i poljubila u usta. Poslije izvjesnog vremena Hava se obukla, otključala vrata i krenula kući. Na vratima djed joj je rekao.
– Ovo možda nije u redu i ne bi trebalo da se ponovi.
– Možda nije u redu, ali ja sam to već duže vremena željela. – Odgovorila je i dodala. – Lijepo je s tobom. A možda se i ponovi. – Izašla je uputivši zagonetni smiješak.
Ponovilo se nekoliko puta, dok se Hava nije udala i otišla u drugo mjesto da živi.
Kombinat je svake godine ostvarivao sve bolje rezultate. Djed nije trpio neradnike i volio je odgovornost. Kad dobiješ zadatak trebaš ga obaviti. Neobavljanje zadatka smatrao je sabotažom, jer je mislio da se sve može završiti ako se malo više potrudiš. Najlakše je reći da se nešto ne može ili da to nije moguće završiti. Jedanput mu je u kancelariju došao radnik koji je bio zadužen za održavanje i čišćenje zgrada Kombinata. Obavijestio je djeda da je WC zapušen i da ga nije moguće koristiti. Djed mu je naredio da popravi wc kako zna i umije, jer WC i postoji da bi se koristio. Radnik je otišao i bacio nekoliko kofa vode u začepljenu roru. Naravno to nije pomoglo otklanjanju kvara i pročišćenju rore. Vratio se djedu i rekao da se ne može ništa uraditi. Djed je ustao iz svoje kancelarije i sa sobom poveo svog zamjenika, sekretara Kombinata i radnika zaduženog za održavanje čistoće. Kad je radnik pokazao začepljeni WC, djed je skinuo sako, zavrnuo rukav košulje i gurnuo ruku u roru. Izvadio je jednu plastičnu kesu i dvije rolne papira koje je neko bacio u WC. Otklonio je kvar ili pročistio je roru za manje od minut vremena. Poslije toga oprao je svoju ruku kojom je pročistio roru i poljubio je nekoliko puta, okrenuo se radniku i rekao:
– Eto vidiš ništa posebno. Neko je bacio neku kesu i papir u wc i govna nisu mogla odlaziti, a ti to nisi znao ili nisi htio popraviti. – Djed je obukao sako i okrenuo se radniku – Ne trebaš više dolaziti na posao. Tvoj posao je da čistiš, a ti to ne možeš. Direktor ne možeš biti, jer sam ja direktor. Ti sebi traži drugi posao.
Radnik ga je gledao u nevjerici a djed se okrenuo sekretaru Kombinata i rekao:
– Predaj mu radnu knjižicu i da ga više nisam vidio ovdje.
U drugom slučaju radnici su kosili pšenicu i djed je krenuo da ih obiđe. Svaka grupa koja je odlazila raditi imala je svog šefa ili predradnika. Međutim, radnici su se, umjesto da rade, zajedno sa predradnikom kupali na riječnom bazenu. Vidjeli su djeda kako im se približava i požurili se obući; vidio je i on njih. Svi su bili još mokri od kupanja. Djed je naredio radnicima da nastave sa kosidbom, a predradnika je zadržao kod bazena. Onako visok i jak djed ga je uhvatio za kragnu i bacio u bazen sa svom odjećom na sebi uz komentar:
– Ti se kupaš umjesto da radiš. I ne samo to sa sobom si poveo još deset radnika i niko ništa ne radi. Ja te odredio za šefa grupe a ti na kupanje. Nećeš više biti niti šef, a niti ćeš kod mene raditi. Od danas traži sebi novi posao.
Svi otpušteni radnici su se žalili Komitetu. U Komitetu je bilo sve više pritužbi otpuštenih radnika, a sem njih mnogi rukovodioci su bili ljubomorni na uspjeh Kombinata. Manja grupa rukovodilaca je podržavala djeda, jer su bili zadovoljni napretkom koji je Kombinat ostvarivao svake godine.
Kombinat je napredovao i širio se. Sa razvojem Kombinata dolazili su i dodatni problemi. Uvijek je bilo radnika koji nisu baš voljeli raditi ili bi sa sobom ponijeli neke stvari kući iz Kombinata koje nisu njihove. Za takve je slijedio otkaz, a oni su se žalili i tih žalbi je bilo sve više i više.
Pored toga Kombinat je bio uspješna firma, a položaj direktora u takvoj firmi je posebno dobar. Neki visoko pozicionirani funkcioneri u općini su bacili oko na direktorsko mjesto Kombinata. Sredinom šezdesetih godina djeda su zvali u Komitet na razgovor. Komitet je bio, u to vrijeme, neformalna ali vrhovna vlast u jednoj općini. Kako oni kažu tako će i biti. Djedu je bilo jasno šta znači povjerljivi razgovor u Komitetu. Kombinat, kojeg je djed podigao na noge i radio veoma dobro, sa sjedištem je trebao preći u Modriču, jer je to općina, a ne da ostane u nekom selu. Pored toga, Komitet će izabrati novog direktora Kombinata. Djedu se to nije svidjelo i nije htio odstupiti sa mjesta direktora. Prvi razgovor u Komitetu nije dao nikakve rezultate; djed nije dao Kombinat ali ni rukovodioci se nisu tako lako predavali. Svake sedmice su zvali djeda u općinu ili Komitet. Pritisak je postajao sve veći. Protiv vlasti se nije moglo. Djedu su rekli da protiv njega imaju više prijava, te da će morati pokrenuti krivični postupak. Djed je znao da su prijave neosnovane i da od toga nema ništa. Znali su to i u Komitetu. Predsjednik Komiteta je zovnuo djeda u kancelariju i nasamo mu rekao:
– Znam ja da su prijave neosnovane, a znaš i ti. Međutim, kad se pokrene postupak mi tebe moramo suspendirati sa mjesta direktora i na to mjesto postaviti vršioca dužnosti. To bi trebalo biti privremeno ali i ti sam znaš da to u praksi znači za stalno. – Govorio je Predsjednik i dodao – Što se tiče krivičnih prijava ti ćeš dokazati svoju nevinost ali poslije nekoliko godina suđenja. U međuvremenu ćeš ostati bez posla i bez primanja, a možda te i zatvore na nekoliko godina.
Djed je sjedio sa predsjednikom kojeg je vrlo dobro poznavao već nekoliko godina. Smatrao ga je za korektnog čovjeka ali očito su i na njega vršili pritisak. Bio je to stari partizanski kadar. Doduše jedno vrijeme je bio u domobranima pa su ga partizani zarobili i poslednje dvije godine rata bio je u partizanima. Naravno, u njegovoj biografiji je pisalo da je učesnik rata od 1941. godine, što je bilo i istina ali nije sve vrijeme bio u partizanima. Bez obzira na to poslije rata je napredovao do najvišeg položaja u općinskoj vlasti. Djed je bio dobar sa njim ali je znao da bi ga on, kao i svakog drugog, prodao i pustio da truhne u zatvoru ili kako su tada u Komitetu govorili „pustio niz vodu.“
Poslije razgovora u Komitetu počelo je polako premještanje Kombinata u Modriču. U Jakešu je ostala samo otkupna stanica sa nekoliko zaposlenih. Djed je ostao u Jakešu kao šef otkupne stanice, mada su mu nudili posao nekog rukovodioca u Modriči. Bio je prilično razočaran postupcima vlasti prema Kombinatu, jednoj uspješnoj priči u Jakešu. Ubrzo je otišao u prijevremenu penziju, jer nije mogao podnijeti da od direktora Kombinata dođe na mjesto šefa neke otkupne stanice. Na njegovo mjesto šefa stanice došao je Sulejman B. Jedan sposoban mlađi rukovodilac koji je bio zadovoljan sa mjestom šefa otkupne stanice.
Kino u Jakešu. – Poslije Drugog svjetskog rata javio se entuzijazam u cijeloj zemlji i vjera u bolji život. U tom smislu pokrenuto je i u Jakešu nekoliko aktivnosti radi poboljšanja životnih uslova i kulturnih sadržaja. U Jakešu je otvorena prodavnica mješovite robe, zadruga je postizala sve bolje rezultate, a ubrzo je počelo i prikazivanje filmova u improviziranoj dvorani i to jedanput ili dva puta u mjesecu. Poslije kraćeg vremena općinska vlast iz Modriče je odlučila da projektor za prikazivanje filmova povuče iz Jakeša i smjesti ga u Modriču; ipak je Modriča općina a Jakeš samo jedno selo. Jakešani su se pokušali protestovati protiv ovakve odluke; ali poslije privođenja nekoliko ljudi u policijsku stanicu protesti su prestali. Pored ostalih priveli su i djeda i diskretno mu rekli da ako se budu i dalje bunili oni mogu i zadrugu premjestiti u Modriču a u tom slučaju svi mještani Jakeša će ostati bez posla, a oni će lako naći i novog direktora Zadruge. Protesti su prestali. Ako općinska vlast i nije bila posebno uspješna u privrednim poslovima i obezbjeđivanju boljeg života na području cijele općine, veoma dobro su znali kako ljudima objasniti šta je za te ljude dobro a što nije. Uvijek je bila opcija – može biti i lošije.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook, Šahinpašić i Kultura.