Moje ime je Teodora i želim da vam prenesem barem jedan dio onoga što je za mene značilo AIESEC volontersko iskustvo. Završila sam treću godinu studija i ispred mene je bilo još jedno ljeto koje nisam znala kako da provedem. Sa druge strane, pojavila su se i pitanja o budućnosti, karijeri nakon studija i sticanju radnog iskustva. AIESEC Global volunteer program mi se učinio kao najlakši način da dođem do radnog iskustva, bavim se nečim što me zanima, a da uz to upoznam nove prijatelje i otputujem gdje želim. U mom slučaju, to je bila prestonica Rumunije u kojoj nisam bila prvi put, ali željela sam da je dublje istražim, provedem tamo više vremena i naučim jedan ne tako poznat evropski jezik. Nakon jednostavnog procesa apliciranja, nakon kojeg je uslijedio proces iščuđavanja poznanika („Kako uopšte zvuči rumunski?“) uz standardno miješanje Bukurešta i Budimpešte, te spominjanja Drakule i Čaušeskua u raznim kontekstima, moja aplikacija je prihvaćena i ostalo je samo da se spakujem i krenem na put.
Upravo tu dolazi dio koji volontersku praksu čini tako nezaboravnim iskustvom. S obzirom da sam (kakav danak neiskustvu!) umjesto aviona tražila alternativni način dolaska do Bukurešta kopnenim (čitaj:jeftinijim) putem, shvativši da isti iz nepoznatih razloga ne postoji, moja pozitivna trema pred put prerasla je u, najblaže rečeno, zabrinutost. Tako da se moje putešestvije, umjesto jednoipočasovnog leta Beograd ‒ Bukurešt sastojalo iz cjelodnevnog premještanja po autobusima i divljim taksijima do Temišvara na prijatnih +37 stepeni, odakle bih trebala noćnim vozom za Bukurešt. Međutim, zahvaljujući temišvarskom AIESEC timu, koji me je zbrinuo taj dan, najneprijatnija stvar u svoj toj avanturi bio je vreo vjetar koji mi je oduvao šešir s glave (ionako je bio užasne zelene boje). Mojoj radosti nije bilo kraja kada sam sljedeće jutro sišla na glavnu željezničku stanicu I ugledala Alexa iz lokalnog AIESEC tima. Osjećaj da ste vi nešto samostalno savladali, stigli na cilj u jednom komadu bez izgubljenog prtljaga/pasoša/novca/glave je zaista neopisiv. Uspjeli smo, samo nebo je granica, sad prvo pod tuš pa konačno nakon skoro dva dana i zaslužen komad sna, a onda konačno i upoznavanje sa kolegama na projektu i zujanje po gradu, posmatranje njegovih fontana, mostića, parkova(o ljubavi i brizi Rumuna prema cvijeću i zelenim površinama mogla bih da pišem posebno. Reći ću samo da možemo štošta naučiti od njih kada je ekologija u pitanju).
Sad dolazi najvažniji dio: sam projekat u kojem sam učestvovala, a u pitanju je bio rad u vrtiću sa djecom uzrasta 4 ‒ 5 godina. U teoriji, plan je bio da ih učim osnovama engleskog jezika uz upoznavanje sa kulturom i tradicijom svoje zemlje. U praksi, sve to je bilo propraćeno smijehom, zagrljajima, pjesmom, skakanjem, došaptavanjem, žvrljanjem i burnim dječjim diskusijama o umjetničkim slobodama kada je u pitanju boja mačke, leptira, jednoroga i toga može li pruga sa vozom da se protjera kroz dvorac. Malo manje sam ja njih učila engleski, malo više oni mene ljubavi, radovanju malim stvarima i osnovama rumunskog jezika 😀 Shvatila sam da ne postoji na svijetu plemenitija misija nego izmamiti radost na dječijem licu, ništa vrijednije od dječijeg osmijeha i naizgled bezrazložnog zagrljaja, i da je rad sa djecom nešto čemu bih se voljela posvetiti i u budućnosti, bez obzira što me fakultet trenutno odvlači u drugom smjeru.
Ne treba zaboraviti i to da AIESEC praksa donosi mogućnost upoznavanja sa ljudima iz raznih krajeva svijeta, a susretanje s drugim kulturama vam pomaže da spoznate nešto novo i o sebi (ispostavilo se da moj engleski ipak nije toliko zakržljao!). Takođe, izgrađuje u vama radnu naviku i sposobnost snalaženja u raznim nepoznatim situacijama. Zato se ne treba bojati, samo izaberite ono što biste voljeli raditi, gdje i kada, prijavite se, i to je zaista sve! Zahvaljujući svojoj praksi savladala sam mnoge strahove, stekla sam divne prijatelje i grad koji mogu da nazovem svojim domom i kojem ću se vratiti prvom prilikom.
