Scenario isti, već nekoliko godina. Provjeren, uspješan. Režiseri i glumci poznati, i oni provjereni i uspješni. Reklo bi se, višestruko izborno nagrađivani. Sve je spremno za filmove. Publika – mi, građani. Isto tako provjereni i spremni da nasjednemo na svaki njihov, novi trik i podvalu, koju nam mudro serviraju uvijek u pravo vrijeme. A kud ćeš bolje vrijeme od predizbornog. Doduše ove godine trka u potpaljivanju etničnih osjećaja je počela nešto ranije, valjda da bi se vatra što bolje rasplamsala do izbora i zahvatila i staro i mlado i okrenula ih jedne na druge. Jedni protiv drugi, pa protiv onih trećih, nikako zajedno. Jer kako bi drugačije i opstali ovi na vlasti.
Snimat će se filmovi, mijenjat će se imena ulica, negirat će se jezik, sijat će se mržnja, sve i samo da bi se bilo na vlasti. Sve po onoj staroj Nikola Makijevelija: „Cilj opravdava sredstvo“ i „Ko nije s nama taj je protiv nas“. Al’ ni u čemu, domaći političari, nisu tako uhodani i sinhronizovani kao u izazivanju mržnje i nepodnošljivosti prema onom drugom i drugačijem, a zarad izdizanja vlastitog lika i djela i sticanja statusa velikog vođe u svojih.
A narod k'o narod. Nit’ gore politike, nit’ boljeg naroda da mu je prodaš.
Zar je moguće da se ne možemo pomjeriti sa dna ljestvice građanske svijesti?! Zar je moguće da mi 22 godine nakon završetka rata i dalje živimo u postratnom periodu?! Hej 22 godine, pomjerili se nismo! Primjera radi, Njemačka je, kao uništena zemlja u Drugom svjetskom ratu, 10 godina nakon rata proizvela MILIONITI primjerak automobila VW Buba, koja je simbol „njemačkog ekonomskog čuda“! Što, i „Švabe“ su ljudi isto k'o i mi.
Da kažem žao mi jadnog naroda, slag'o bih. Većina onih koji glasaju u ovoj državi, „pri čistoj svijesti i zdravoj pameti“, se bacaju u provaliju ove politike mržnje i sijanja straha. Jer strah je teška emocija, bilo da je stvarna ili imaginarna. Al znaju to oni što ga siju, zato i jesmo ovdje gdje smo. Nažalost!
Napisao: Damir Šerifović