Znala sam ih čitav život. Dobri su to ljudi, materijalno siromašni, ali bogati u duši. Voljela sam s njima kahvenisat. Moglo se svašta naučiti od skromnih duša koje su upoznale najtamniju stranu života. Gubili su, ostavljeni sami, ali nisi na njima mogao primjetiti umor, ranjivost, rane koje su duboko u sebi nosili.
Nakon tih devedesetih došli su među porušene zidove, bez ikoga i ičega. Znali su da moraju, mogu i najvažnije žele. Vodilo ih nešto jače od njih, ta ljubav se vidjela u upornosti da uspiju.
Oni nisu bili poput nas. Mi sad nešto mislimo kako nam za brak treba ljubav, stan, auto i siguran posao. A njih dvoje su samo imali ovo prvo, ostalo su kroz život stekli zajedno.
Kažu da je u dvoje lakše. Dva divna bića su mi to pokazivala iz dana u dan. Sad u godinama kad je vrijeme da se krene u novi život, mislim se koliko su oni imali hrabrosti?
Ja je nemam! Ne znam ni kako početi, kako krenuti na put bez oslonca? Čini mi se da mojoj generaciji nedostaje hrabrosti za život u dvoje, nedostaje ljubavi, snova i želja.
Kad bih samo imala snagu njihovog uma, čistoću njihove duše i veličinu njihovog srca!
Kad se ne bih tjerala da sve obezbijedim kako bih jednog dana nekome rekla “DA”!
Godine prolaze, sve teže se odlučiti za korak više, za dan kad shvatiš da nisi više sam. Ponekad se pitam, čega se bojimo, kad je sve u ljubavi ljepše. Tako bar stariji kažu!
Iskreno, ne bih vam ja nešto mogla pametno reći o tome, čitav život čekam da završim srednju školu, pa fakultet, onda da se lijepo zaposlim i nešto steknem, a sve vrijeme zavidim ljudima, koji su pored svega samo zaljubljeni i sretni.
Znate, tokom života sam shvatila da diplome, sigurnost, ne donose sreću, ali donose ljudi koji vam dan poprave, osmjeh izmame i učine da se u zagrljaju osjećate najsigurnije na svijetu.
Kako samo u mašti sve ljepše zvuči, a u stvarnosti okrutnije, nedostižno i oporo.
Jesmo li postali hladniji, sebičniji iz nekog razloga? Život nam prolazi u trci za materijalnim, dok nikad nećemo osjetiti čar iskrene ljubavi, nećemo djeci moći biti životni uzor i kako im tad dati savjet da je voljeti najvažnije?
Ovo je vrijeme neke degenerativne generacije, nismo upoznali život u pravom svjetlu, nismo dotakli tačku koja do svemira vodi i nazad.
Znam da od danas hoću da živim, dišem i znam da će mi životni uzor biti ljudi s početka priče, ova moja dosadašnja nije baš tako zanimljiva i lijepa.