Zaboravno Sarajevo
Htjeli mi to, ili ne htjeli, raspeti smo između ponesenosti čudesnim razvojem tehnologije na jednoj, i stalne egzistencijalne ugroženosti, zarad našeg iracionalnog, samoubilačkog odnosa prema prirodi, na drugoj strani.
Istina, naglo jača planetarna svijest o neodrživosti našeg ponašanja i odnosa prema svijetu, čiji smo organski dio i koji nas prožima. Dnevno recituju i stručni i nestručni, da ni vode, ni zraka već nema dovoljno, da je uveliko na djelu scenario uništenja života na našoj maloj plavetnoj planeti.
Ovaj zapis je ne samo u čast, nego i u slavu čovjeka, koji je još u vrijeme kada smo se ekološki budili, kada smo tek trljali oči, svim silama zagovarao veliku ideju prirodne ravnoteže i sklada, imajući na umu jasan i neposredan čovjekov interes. Krupne su to riječi, ali je krupan i povod.
Valja nam se, bez patetike i poze, čista srca, duboko pokloniti Nijazu Abadžiću, prvoborcu svekolikog preobražaja svijeta, zagovorniku temeljitih promjena u glavama i dušama, a sve to u prilikama nesklonim, ne samo tananim ljudskim potrebama, nego i golom opstanku. On se uporno zalagao za zdravlje i ljepotu, za izvornu čistotu i harmoniju čovjeka i svijeta, ne kao fantast i čovjek bez dodira sa stvarnošću, nego upravo kao najbolji naš poznavalac onoga o čemu je govorio. Ne prezirući niti najsitnije pomake u smjeru ostvarivanja ovih ideja, Abadžić je sa istom ozbiljnošću govorio, pisao i činio, na razini globalnih zahvata i na razini lokalnih nastojanja, u skladu sa temeljnom idejom ekološkog pokreta i sve sa željom da bude shvaćen i prihvaćen imperativ očuvanja i zaštite životne sredine. On je to činio nesebično i široko, jer je bio u potpunosti prožet ovim sudbonosnim idejama. Nije to, dakle, radio sebe radi, nego radi nas i umjesto nas, sa namjerom da nam pomogne, da dosegnemo svijest o neminovnosti uspostavljanja ravnoteže i produktivnog međudejstva sa okruženjem.
Abadžić je izvorno bio novinar. Njegova sredstva i metode, eminentno su novinarske provenijencije. U toj dimenziji, njegovo je djelovanje odavno dosegnulo vrhunce profesije. No posljedice rada Nijaza Abadžića, toliko su krupne i sveprisutne, da je njemu novinarski okvir, u svakom smislu bio preuzak. Koncepciju življenja u skladu sa prirodom, nije moguće temeljito razraditi samo izvještavajući i komentarišući. Abadžić je zadržao novinarski profesionalizam kao metodu, ali se u promišljanjima o smislu ravnoteže između čovjekovog svijeta i šireg prirodnog svijeta, čiji je čovjek dio, emancipirao do autentičnog mislioca. Njegove ideje o primijenjenoj ekologiji i nužnosti ekološke svijesti, nalikuju konsekventno izvedenom sistemu. To je, nema sumnje najviše što neko, ko nije filozof po obrazovanju i profesiji, može postići u tom pogledu. Sukus ovih promišljanja jesu Abadžićevi uvodnici u reviji Fondeko svijet, koju je osnovao i dugo uređivao. Ti zapisi, prava su dragocjenost. U njima je Nijaz Abadžić, sugestivnim i dopadljivim stilom, iznio svoje temeljne ideje. Sada je već jasno, da ti uvodnici predstavljaju krunu Abadžićevog djelovanja, najopipljiviji rezultat jednog višedecenijskog napora. Revija Fondeko svijet, zahvaljujući u prvom redu viziji i djelovanju Nijaza Abadžića, ali i stručnosti i entuzijazmu saradnika, stekla je golem ugled.
Na drugoj strani, obilazeći ove naše balkanske prostore i putujući po svijetu, Abadžić je sabrao nešto, što je moguće nazvati enciklopedijom ljepota prirode. Kao što to čine božanske melisse, bezgranično marljive mellifere, uzor-bića pčele, kojima je Abadžić posvetio značajan dio vlastitog opusa, tako je i on sam sakupljao ljepotu i mudrost, braneći se od pohvala i bježeći od priznanja, koja su ga, neminovno, sustizala i koja su mu, po svakoj pravdi i logici pripadala. Pokazujući ljepotu i pjevajući himnu prorodi, on je stekao široki krug pristalica, ubijedio brojne ljude, da su oklijevanje i površnost pogubni i demonstrirao sposobnost i umješnost predvodnika. Najpodesnija i najuspješnija forma u kojoj se iskazivao ovaj njegov dar, jest televizijska serija Živjeti s prirodom. Serija je decenijama predstavljala priliku za osvježenje i pročišćenje. Ona je punila elanom ljude, koji su bili rezignirali zbog nemoći da se odupru galopirajućoj pošasti nesmiljenog profiterstva i bezočnog uništavanja prirodnog svijeta. Teško je pronaći ključ harmoničnog postojanja izvan tog jasnog i jedino prihvatljivog okvira: živjeti u prirodnom okruženju, u skladu i ravnoteži s tim okruženjem. Bez odlučnih i sugestivnih stavova Nijaza Abadžića, koji su zvučali i zračili iz emisija Živjeti s prirodom, mnoge bitke za ljepotu, fizičko i mentalno zdravlje, u ovoj našoj zemljici i izvan nje, bile bi izgubljene. Da se nije umiješao u sistematsko degradiranje prirodne sredine, to degradiranje bi postalo sistematskim, ne samo po nakani, nego i po rezultatu.
Nijazovo i moje poznanstvo, bilo je pred rat na nivou ljubaznog pozdrava u kući u kojoj smo radili, Radio-televiziji Sarajevo. Nakon što je na Ilidži gdje je stanovao preživio zatvor u koji su ga strpali Karadžićevi razbojnici, oslobodio se i počeo raditi, češće smo se susretali i ponekad dugo razgovarali. Nijaz se nakon rata vratio u svoj stan na Ilidži.
Jednom, kada sam ga posjetio, kazao je da ima ideju da sakupi svoje radove i ostavi iza sebe jednu sumarnu knjižicu. Predložio je meni da se pozabavim uređivanjem te knjige. Osjetio sam odmah nesrazmjer između djelovanja i djela Nijaza Abadžića, s jedne strane i ideje o knjižici, s druge. Rekao sam mu da prijedlog objeručke prihvatam, ali to mora biti, kako i dolikuje, ozbiljna knjiga, a ne knjižica. Samozatajni Nijaz, jedva je pristao. No, kada je počeo nabrajati imena svojih prijatelja, sve poznatih naučnika, pisaca, novinara, za koje je vjerovao da će svojim tekstovima doprinijeti knjizi, pored onih koji su svoje mišljenje o Nijazu i njegovom radu već javno iskazali, bio sam pomalo skeptičan. To je uistinu bila plejada koju je teško okupiti oko jedne zamisli (Evo samo nekih imena, bez titula i ornata: Abdulah Šarčević, Sergije Lukač, Smilja Mučibabić, Mile Babić, Fazlija Alikalfić, Ivan Cifrić, Ivo Raič, Abdulah Sidran, Tim Clancy, Pero Radović, Sulejman Bosto, Hubert Požarnik, Dubravka Šoljan, Bogdan Zurovac, Nesim Tahirović, Vlatko Filipović, Vladimir Beus, Mustafa Gafić, Mustafa Čengić, Muhamed Šišić, Hajdar Arifagić, Čedomil Šilić, Ivan Vukorep… Većina akademici, profesori univerziteta, ugledni kulturni radnici.). Ono što je najzanimljivije, svi oni su plebiscitarno i s oduševljenjem podržali Nijaza Abadžića. Ne znam za još jedan primjer takve podrške u ovdašnjem društvu i na prostorima naše bivše države. Kada smo u okviru izdavačke kuće Mediapress iz Sarajeva, dovršili posao oko komponovanja knjige, nametnuo mi se naslov: Nijaz Abadžić, čovjek iz budućnosti.
U ovom poduhvatu, došla je do izražaja jedna važna Abadžićeva osobina, ona na kojoj se temelje i druga njegova ostvarenja (Fondeko svijet, Pohvala pčeli…), naime povezivanje ljudi. Od pojedinačnih, usamljenih poteza, proizveo je sumarni učinak snažne pobune protiv samoubilačke pohlepe i bezobzirnosti.
Koračati tragom sunca, pratiti i poštivati njegov veličanstveni hod i ritam, razumijevati nebrojene i nepojamno razuđene posljedice tog kretanja, ne ometati to uzvišeno pulsiranje i ne uplitati se neznalački i trapavo u muziku prirode, to je u najkraćem bio program Nijaza Abadžića. Njemu se vjerovalo i vjeruje, to je formula i ključ njegovog uspjeha. A, golem je uspjeh pokrenuti naše inertne duhove, učiniti da zatrepere i probude se.
Po svakoj iskazanoj i napisanoj riječi, on je nesumnjivo čovjek koji je došao iz budućnosti, neko ko je bio uranio, da za nas ne bi bilo kasno.
Izvor: Nomad.ba