Treba prepoznati trenutak u kojem živimo, kažu papa Franjo i patrijarh Bartolomej I. Pomirenje i jedinstvo uz puno poštovanje legitimnih razlika nužno je radi dobra cijelog čovječanstva i budućih generacija
Ako je susret pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja I., u svibnju 2014., tada bio proglašen povijesnim, najavljeni mogući susret pape i moskovskog patrijarha Kirila zacijelo će biti “superpovijesni”.
Razlike i prije raskola
Premda je najavljen neutralni teren (kandidirale su se Mađarska i Austrija), sam razgovor ne bi trebao biti nimalo neutralan jer bi se otvorila pitanja zajedništva katolika i pravoslavnih, ponajviše kao odgovor na razmrvljeno kršćanstvo zapadne hemisfere, koje samo ujedinjeno može odgovoriti i na političke, društvene i vjerske izazove današnjega svijeta.
“Pozivamo sve kršćane, vjernike svih religija i sve ljude dobre volje da prepoznaju trenutak u kojem živimo, a koji nas poziva na traženje pomirenja i jedinstvo čitave ljudske obitelji, s punim poštivanjem legitimnih razlika – sve radi dobra čovječanstva i budućih generacija”, piše u zajedničkoj izjavi Franje i Bartolomeja I., no pitanje je kako prevladati međusobne razlike. Ali da bi se na to odgovorilo, treba vidjeti kako su one nastajale tijekom povijesti.
– Još prije nego se dogodio Veliki istočni raskol 1054. godine, između Crkve na Istoku i one na Zapadu počele su se stvarati razlike i nastajao je proces udaljavanja. Prva shizma između Rima i Bizanta dogodila se u doba patrijarha Akacija (472.–488.), a trajala je od 484. do 519. Želeći smiriti nesnošljivosti među različitim strujama koje su se ozbiljno sporile oko poimanja jedne osobe i dviju naravi u Isusu Kristu, ovaj je patrijarh smatrao da treba osporiti teološku valjanost Kalcedonskog sabora održanog 451. godine. Rim je ekskomunicirao Akacija, a shizma je trajala dok se nije uspostavio mir zahvaljujući caru Justinu i njegovu nećaku Justinijanu – objašnjava dr. don Ivan Bodrožić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
– Druga velika shizma bila je u 9. stoljeću (867.–880.) u doba patrijarha Focija, kada je on prvi put izvukao neka dogmatska pitanja zbog kojih je optužio zapadnu Crkvu zbog hereze.
Nepomirljivost Rima
Tvrdio je da je heretičan nauk o proizlaženju Duha Svetoga “od Oca i Sina”, takozvano pitanje “Filioque”, budući da je u Nicejsko-carigradskom vjerovanju stajalo da proizlazi samo od Oca.
Jednako tome, Focije je proglasio pogrješnom i zapadnu tradiciju da za euharistiju koristi beskvasni kruh. Ova će dva pitanja ostati višestoljetni kamen spoticanja ili možda bolje rečeno, izlike za dokazivanja različitosti i nepomirljivosti između Rima i Carigrada. Usto, analizirajući sva povijesna događanja, razvidno je da je rimski biskup imao odlučujuću ulogu i da je stav Rimske crkve bio presudan, čime se potvrđuje koliko je cijela Crkva onoga doba priznavala njegov autoritet, to jest, govoreći teološkim rječnikom, primat, što je u ovakvim sukobima dovođeno u pitanje, te je tako pitanje primata postalo jedno od važnih spornih pitanja između Istoka i Zapada – tumači Bodrožić, dodajući da se upravo u takvom kontekstu dogodio Istočni raskol koji se do dana današnjega nije sanirao, nego su poslije povijesne okolnosti učinile da se on i produbi.
– Tomu je najviše pridonio Četvrti križarski pohod, za vrijeme kojega su križari, na nagovor Mlečana, osvojili Carigrad te uspostavili Latinsko Carstvo i latinski patrijarhat, čime su nanijeli nesagledivu štetu i tako lošim odnosima, to jest onemogućili svaki pokušaj prevladavanja crkvenog nejedinstva. Jedinstvo koje je bilo sklopljeno na Saboru u Firenci (1439.–1443.), a koje je definiralo pitanje papina primata i spor oko izraza Filioque, ostalo je dogovoreno samo na papiru, a nikad nije zaživjelo u stvarnosti, čime do dana današnjega ostaju najveća neprevladana pitanja i razlike između Pravoslavne i Katoličke Crkve – kaže Bodrožić.
10 točaka razdora
Rumunjski arhimandrit Kleopa Ilie iz manastira Sihastrija bio je jedan od gorljivih protivnika ekumenizma, s još nekolic rumunjskih monaha. Evo kako oni vide razlike iz perspektive Pravoslavne crkve, koje su po njihovu mišljenju nepremostive:
1. Filioque: katolici kažu da Duh Sveti izlazi i od Oca i od Sina. Ta dogmatska greška je najteža
2. Papina supremacija: za katolike papa ima vrhovnu vlast i vrhovni je poglavar; Petrov namjesnik
3. Nepogrešivost: papa ne može pogriješiti kao čovjek u području vjere, što je neprihvatljivo
4. Čistilište: ovoga učenja nema u Svetom pismu, tj. da duša čeka u ognju između raja i pakla
5. Hostija: katolici se pričešćuju beskvasnim kruhom, kao i židovi, a ne onim ukvasanim
6. Bezgrešno začeće: Djevica Marija rođena je od bogoroditelja sv. Joakima i Ane, kao plod molitve
7. Supstancijalitet: nemaju molitve za silazak Duha Svetoga na darove pri posvećivanju
8. Celibat: oni se ne žene, što je protivno vaseljenskim saborima, prema kojima se “mirski svećenici” žene
9. Indulgencija: ako papi daš mnogo novca, možeš činiti grijehova koliko želiš, dobit ćeš odrješenje
10. Krizma: ne miropomazuju djecu odmah nakon krštenja, već to čine biskupi osam godina kasnije
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/samo-ujedinjeni-krscani-bit-ce-jaki-u-danasnjem-svijetu-1012701 – www.vecernji.hr